Iako se agresor mogao pohvaliti brojčanom i tehničkom nadmoći, branitelji su imali ono što se ne može izmjeriti ni kupiti – moral, odlučnost i nepokolebljivu volju za odbranom doma, porodice i slobode. Bitka za Žuč bila je prva velika pobjeda Armije Republike Bosne i Hercegovine, čime je neprijatelju zadat bolan i simbolički važan udarac

Osmi juni 1992. godine urezan je zlatnim slovima u savremenu historiju Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Tog dana, u jednoj od prvih velikih ofanziva, branitelji glavnog grada izvojevali su ključnu pobjedu protiv nadmoćnog agresora na strateški važnom brdu Žuč. U žestokoj i odlučnoj borbi oslobođen je vrh Orlić, zajedno sa širim lokalitetima prema Volujku i Krstacu, kao i naseljima Smiljevići i Zabrđe.

Zaplijenjene su značajne količine neprijateljskog naoružanja, municije, vojne opreme i sanitetskog materijala. Pobjeda na Žuči bila je potvrda već postignutih rezultata u Pofalićkoj bici te je osigurala i učvrstila vitalnu komunikaciju s braniocima Vogošće i naselja Ugorsko, Bušće i Kobilja Glava.

Iako se agresor mogao pohvaliti brojčanom i tehničkom nadmoći, branitelji su imali ono što se ne može izmjeriti ni kupiti – moral, odlučnost i nepokolebljivu volju za odbranom doma, porodice i slobode. Bitka za Žuč bila je prva velika pobjeda Armije Republike Bosne i Hercegovine, čime je neprijatelju zadat bolan i simbolički važan udarac.

Osvajanje Orlića označilo je početak niza uspjeha: u decembru iste godine oslobođena je i Kota 850, potom Vis i Golo brdo – ključni položaji s kojih su srpske snage svakodnevno granatirale Sarajevo, koristeći i artiljeriju najvećih kalibara.

Brdo Žuč postalo je simbol otpora, ali i mjesto neprekidne borbe. Tokom Opsade, agresorske snage u više su navrata pokušavale vratiti izgubljene položaje, izrucivši na to područje hiljade tona granata. Prema statističkim podacima, područje Žuči postalo je najgranatiranije po kvadratnom metru u cijeloj Bosni i Hercegovini. Najžešći napad dogodio se 1993. godine, kada je neprijatelj svim silama pokušao vratiti kontrolu nad Golim brdom – bezuspješno.

Ono što je odbranjeno i oslobođeno osmog juna, nikada više nije palo u neprijateljske ruke. Taj dan ostaje simbolom nepobjedivog duha građana Sarajeva i boraca Armije RBiH. U tom kontekstu vrijedi se prisjetiti riječi predsjednika Alije Izetbegovića, izrečenih na obilježavanju četvrte godišnjice Bitke za Žuč:

“Uvijek smo je (Bosnu) zamišljali kao zemlju dobrih, uspravnih i ispravnih ljudi. I vjerovali da je u tome moć Bosne, ali i nemoć napadača koji su uvijek ponovo kidisali u nastojanju da je pokore. Kada se jednog dana budu pravile analize, kada se iz neke historijske udaljenosti bude odgonetalo to čudo bosanskog otpora, naći će se – siguran sam – da je ta tajna bila negdje u dušama ili karakteru ljudi. Sjetite se proljeća i ljeta 1992. Mi gotovo goloruki, oni naoružani do zuba. A zatim, mi njih zajedno sa njihovim čeličnim grdosijama, postepeno potiskujemo iz grada, gore, u šume, gdje i pripadaju. Bio je to istinski sukob između dobra i zla, između čovjeka i nečovjeka. Duh je pobijedio.”