U Opatiji je ove godine održana druga Škola za mlade Bošnjake u organizaciji Bošnjačkog nacionalnog vijeća (BNV), uz suorganizaciju Turske agencije za međunarodnu saradnju i koordinaciju – TIKA. Bilo je tu petnaestak mladih Bošnjakinja i Bošnjaka iz različitih krajeva Hrvatske, neki iz velikih gradova, neki iz manjih sredina. Razgovorali smo tim povodom sa tri studentice o identitetu, njihovom položaju u društvu i budućnosti
Kad se uđe u prostoriju u kojoj sjede mladi ljudi koje povezuje ista riječ, Bošnjak, shvati se da ta riječ u Hrvatskoj ne znači isto za svakoga. Nekome je to miran, ponosan opis. Nekome je to stalno objašnjavanje. Nekome je to „ne budi previše vidljiva“. Nekome je to borba da ga se ne svede na stereotip.
Zato je i program Škole za mlade bio posložen da odgovori na pitanja ljudskih prava i identiteta, zatim radionica (fotografija i video), do političkog i društvenog okvira u kojem će mladi Bošnjaci živjeti „jučer, danas, sutra“.
Uvodno su se mladima obratili Armin Hodžić, saborski zastupnik i predstavnik Bošnjaka u Hrvatskom saboru, Bermin Meškić, predsjednik Nacionalne koordinacije Bošnjaka i Fadila Bahović, državna tajnica u Ministarstvu uprave i pravosuđa, s porukom da je svaka bošnjačka sredina u Hrvatskoj važna i da se identitet ne čuva „na daljinu“, nego u praksi, kroz znanje, povezivanje i samopouzdanje.
Poslije predavanja, Škola se prelila u nešto što je mladima jednako važno: neformalni dio. Da razmijene brojeve, dogovore saradnju, ili samo prvi put osjete: nisam sama. Upravo su taj osjećaj najbolje izgovorile tri djevojke koje su pristale razgovarati o onome što obično ostane između redova – Adna Modronja, Lajla Hadžić i Sumeja Rejdžić. Tri glasa i tri iskustva. I potreba da identitet ne bude teret, nego oslonac.
Adna Modronja ima 21 godinu i studentica je Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Rođena je i odrasla u glavnom gradu, tu i danas živi s porodicom. Pa ipak, dok govori o sebi, prvo kaže ono što se u Zagrebu često kod nekih prešućuje: „Osjećam se kao Bošnjakinja.“
Njen otac Sanel je iz Prijedora, u Zagreb je došao tokom rata. Majka Sakin joj je Zagrepčanka. Ta kombinacija u nekim porodicama otvori pitanje „šta si ti“, a kod Adne je, čini se, samo učvrstila odgovor.
„Rođena sam i odrasla u Zagrebu, ali osjećam se kao Bošnjakinja. Nisam se nikad osjećala kao Hrvatica. Uvijek sam jednostavno osjećala Bosnu u sebi“, kaže. Ne izgovara to kao prkos, nego kao nešto prirodno, nešto što se nosi iz kuće, iz jezika, običaja, sjećanja, mirisa hrane i načina kako se ljudi raduju ili tuguju.
U Prijedor odlazi često i rado. Tamo su rođaci, dio prijatelja, „dio doma“ koji se ne mora objašnjavati. „Osjećam se kao kod kuće čim prijeđem granicu“, naglašava.
Zanimljivo je da Adna, kad priča o Zagrebu, ne govori o problemima nego o – normalnosti. „Uvijek su reakcije bile pozitivne“, objašnjava. Ljudi je pitaju odakle je, voli li Bosnu, koliko često ide. Neki joj kažu da imaju dalju rodbinu iz Bosne. Neki se zainteresiraju za Sarajevo, kažu da bi voljeli doći s njom. U njenom iskustvu, Bosna nije stigma nego tema razgovora, čak i radoznalosti.
Adna smatra da je njen identitet snažno povezan i s vjerom. „Većina mojih prijatelja Bošnjaka su ujedno i muslimani. Naša kultura i običaji imaju taj vjerski štih“, govori. Tokom Ramazana s prijateljicama organizira iftare – tradicionalna hrana, druženje, osjećaj zajednice. Posebno ističe Islamsku gimnaziju koju je pohađala, govori da je to jako utjecalo na njen ponos i sigurnost, jer je u školi dobila okvir u kojem je „biti Bošnjakinja“ bilo nešto što se živi, a ne opravdava.
Kad je pitate po čemu se Bošnjaci razlikuju, Adna kaže da je razlika ponajviše u otvorenosti i društvenosti – u osjećaju da se lakše razumiju, lakše prihvataju. Iako danas na fakultetu ima mnogo hrvatskih prijatelja, najbliži krug joj je i dalje bošnjački i to zbog godina provedenih u islamskom školskom i vjerskom okruženju. „Uvijek se osjećam ugodnije s Bošnjacima“, kaže. „Ako upoznam nekoga porijeklom iz Bosne, odmah se lakše sprijateljim. Čak i ako nemamo puno zajedničkih tema, poveže nas Bosna.“
Lajla Hadžić studira očnu optiku i optometriju u Velikoj Gorici. Dolazi iz Zadra, porijeklom je iz Bosne i Hercegovine. Rođena je u Sanskom Mostu, u vrijeme kada je njena majka bila u posjeti tetki. Otac joj je iz Sanskog Mosta, a majka iz Donjeg Vakufa. Roditelji su u Hrvatsku došli nakon rata, a Lajla je cijeli život provela u Zadru do odlaska na studij.
„Jako je teško. Iz osobnog iskustva – nimalo nismo prihvaćeni“, kaže. I onda počne niz događaja koji zvuče kao da pripadaju nekom davnom vremenu, a zapravo su dio njenog djetinjstva. U vrtiću su roditelji govorili djeci da se ne druže s njom. U petom razredu su je dječaci udarali, vrijeđali, ciljali u ono najranjivije, porijeklo, ime, ocjene.
Govori i o pokušajima da joj se umanje ocjene, da joj se oduzmu testovi, o osjećaju da škola ne stane uvijek na stranu onoga ko je žrtva. Njena porodica je više puta morala intervenirati. Neke profesore opisuje kao nezainteresirane ili pristrane, a sistem kao spor i hladan kad treba zaštititi dijete koje je „drugačije“.
Lajla Zadar opisuje kao sredinu u kojoj se razlika naglašava. Spominje i današnje napetosti oko gradnje džamije, atmosferu na portalima, komentare koji se puštaju „da stoje“ i tako postaju društvena poruka. U njenom iskustvu, mržnja nije bila sofisticirana, bila je otvorena, dnevna, u hodniku škole.
„To dolazi iz kuće“, kaže. „Kako roditelji odgajaju djecu – tako se i ponašaju.“ I tu dolazi jedan detalj koji govori mnogo: ona je, kaže, kod kuće učena poštivanju svih. Zato se nikad nije spuštala „na njihov nivo“. „Uvijek sam se uzdizala, i to ih je još više boljelo. Boljelo ih je što sam imala dobre ocjene. Htjela sam pokazati da nisam ono što mi govore.“
Posebno je potresno kako govori o imenu. „Čim kažem da se zovem Lajla, ili nastave pričati sa mnom ili odmah skrate priču“, kaže. Kao da je ime postalo test tuđe tolerancije. Priča i o bratu, o diskriminaciji koja se prelijevala i na njega, o jednoj profesorici koja ga nije voljela, o osjećaju da su neke nepravde bile očigledne, a ipak se nisu rješavale.
Kada govori o bošnjačkoj manjini u Zadru, kaže da je slabo povezana, s malo omladine. „Stariji ne vole novitete i forsiraju da se sve radi po starim načinima“, objašnjava, i u to je možda jedan od ključnih razloga zašto su škole poput ove u Opatiji važne: mladima treba prostor koji nije „stari način“, nego jezik njihovog vremena.
Ipak, Lajla ne dovodi u pitanje svoj identitet. Naprotiv.
„Biti Bošnjakinja za mene je ponos. Mi smo dobri, pošteni ljudi, spremni pomoći svakome. Nikad se toga nisam sramila“, kaže. Bosna joj je mjesto rasterećenja: „Gdje god dođeš, osmijeh, kahva, razgovor.“ Govori o kulturi, hrani, običajima i o tome kako joj „dolje srce bude puno“. Zaručnik joj je iz Bosne, često putuju. A povratak u Bosnu vidi kao mogućnost kasnije: „Kad ostarim, voljela bih živjeti dolje.“
Za sada karijeru gradi u Hrvatskoj, a dolazak u Zagreb opisuje kao olakšanje: „Kad sam došla u Zagreb preporodila sam se.“ U velikom gradu, kaže, ljudi su od svuda, manje je važno ko si i odakle si, više kako se ponašaš. Diskriminacija postoji, ali je manje gušeća nego u sredini gdje te svi već „imaju u ladici“.
Sumeja Redžić je studentica novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Rođena je u Zagrebu, kao i njena majka, otac Hasan potječe iz Teslića u Bosni i Hercegovini. Govori brzo, precizno, s energijom nekoga ko zna šta želi i ko je već navikao da bude vidljiv – i kad to nije najlakši izbor.
„Sebe smatram Bošnjakinjom, tako su me roditelji naučili. To su njihovi korijeni i prema njima i ja jesam Bošnjakinja“, kaže. A onda dodaje važan detalj koji mnogi ne znaju dok ne dođu u sličnu situaciju. Kad je napunila 18, ponovo je službeno upisala svoju nacionalnost. „Otišla sam u općinu i promijenila naziv u Bošnjakinja, jer nam pri punoljetnosti uklone nacionalnost koju su nam roditelji dali pri rođenju.“
To se direktno nadovezuje na ono što je Fadila Bahović govorila na svojem predavanju o identitetu koji nije samo privatna stvar, nego i pravna. A Sumeja pokazuje kako izgleda kad mlada osoba zna proceduru i odradi je. Uz studij je aktivna u studentskoj udruzi Publikar, bavi se društvenim mrežama, fotografijom i snimanjem, osmišljava sadržaj, radi u timu. Redovito prati predavanja i aktivnosti bošnjačkih udruga: „Trudim se biti na svemu što organiziraju, čisto da razvijem znanje o našoj nacionalnosti i o tome kako je biti Bošnjakinja u Zagrebu.“
Sumejino iskustvo Zagreba je izrazito pozitivno. „Biti Bošnjakinja u Zagrebu je predivno. Nisam doživjela nikakve predrasude. Pokrivena sam, na meni se vidi otprilike što sam i s ponosom nosim svoj identitet“, kaže. Pri tome je hidžab za nju i vjerska obaveza i lični izbor, ali nipošto prepreka.
„To je slobodna volja“, objašnjava. Opisuje hidžab kao nešto što je drži „podalje od loših stvari“, kao okvir, ne kao kafez. Ne doživljava ga kao zid prema društvu: „Ne odvaja me od društva. To me stavlja u kategoriju gdje mogu druge poticati da se lakše osjećaju s hidžabom.“
Sumeja je od malena uključena u vjerski život. Predavanja u džamiji, vikend aktivnosti, natjecanja iz islamskog vjeronauka i učenja Kur’ana. Spominje učiteljicu vjeronauka iz osnovne škole koja je bila pokrivena i koja joj je „otvorila ljubav prema hidžabu i vjeri“. Novinarstvo je prati od djetinjstva, osnovna škola, novinarska grupa, školski časopis, Lidrano. U Islamskoj gimnaziji nastavila je s videima i tekstovima, a imala je i javne govore u Hrvatskom saboru – pokrivena, s ponosom, kao simbol da je moguće biti vidljiv u institucijama, bez da se sakriješ.
Svjesna je da će zapošljavanje možda biti izazovno. „Sigurno je teško s mahramom pronaći posao“, kaže, ali neće odustati. „Kad tad ću se pronaći u nekom području.“
Opatija je, na kraju, bila samo mjesto. Ali ono što je važnije bila je tačka susreta. A susreti su ono od čega zajednica nastaje. U Hrvatskoj, gdje je bošnjački identitet često rasut po gradovima i opterećen teškim sudbinama, takve tačke služe da razviju osjećaj da identitet nije teret već dom u kojem se uči, raste i ide dalje.
