Knjiga “Čovjek bez kafića”, opsežna biografska studija iz pera Amera Tikveše, donosi duboko promišljenu priču o životu Ibrice Jusića, kantautora koji se othrvao svemu osim emociji. Ovo nije samo kronika karijere koja traje gotovo šest desetljeća, nego i zapis o čovjeku koji je uvijek bio između kafane i kazališta, između psa i čovjeka, između skale i scene.

Naslov biografije preuzet je iz istoimene pjesme s albuma iz 1980. te simbolizira Jusićev odmak od estradne pripadnosti. Jusić nikada nije bio salonski glazbenik ni “čovjek od kafića”, nego vječni trubadur gradskih margina – skalina, sokaka, trgova. Njegova je umjetnost izrasla iz potrebe da bude slobodan i svoj, a ne dio sistema, scene ni modne agende.

Amer Tikveša, bosanskohercegovački pisac i profesor književnosti, u ovaj projekt nije ušao kao hladni biograf, već kao dubinski tumač jedne senzibilnosti. Godine rada, razgovora i arhivskih istraživanja pretočio je u tekst koji ne oslikava samo život nego i kulturnu mrežu u koju je Ibrica utkan. Šansona, kancona i sevdalinka, tri melodijska svijeta, kod Tikveše se ne sudaraju, nego pretaču, i kroz njih Ibrica postaje spona između juga Evrope i unutarnjeg juga duše.

Na dubrovačkim skalinama 1965. godine počinje ono što će postati glas generacija. Već kao dječak pjeva u zboru i glumi u kazalištu, ali trenutak kada sjeda s gitarom na kamen grada, postaje simbolički čin. Tri godine kasnije, 1968., pobjeđuje na Zagrebačkom festivalu pjesmom “Celuloidni pajac” – formalni početak karijere, ali suštinski tek nastavak onoga što je u njemu oduvijek zvalo.

Tikveša primjećuje kako je njegov glas spoj “bosanskog sevdaha, talijanske kancone i francuske šansone” – ne kao imitacija, već kao organski izraz. Taj glas vodio ga je do najprestižnijih pozornica svijeta, ali ga nikada nije odvojio od Grada i ulice.

Korijen koji pjeva

Biograf nas ne uskraćuje za važne početke. Tikveša piše o Arifu i Emini, roditeljima koji su iz hercegovačkih begovskih obitelji doselili u Dubrovnik 1927. godine. Kuća je odzvanjala sevdahom, a otac svirao harmoniku Dallape – luksuz u to doba.

Taj naslijeđeni ton duboko je utkan u Ibricu: ni folklor, ni imitacija Zapada, već sin kamena i tuge.

“Zaljubljeni u njegove zidine, odlučili su ostati živjeti u Dubrovniku…”

Rat i poraće razbijaju taj sklad. Arif je 1944. proglašen kulakom i završio u Lepoglavi, a imovina im je oduzeta. Obitelj je iz dvospratne kuće preseljena u prostor s podom od zemlje. Tamo je Ibrica rođen – “pokraj zida”, kako kaže, gdje mu je sestra prerezala pupak.

“Stari, ja ću odavde izaći samo iznesen, s nogama naprijed. Jer ovdje živi duh mojih roditelja i moga djetinjstva.”

Ta kuća postaje motiv amaneta, kao i šansona, kao i pas. U njoj se pjevalo da se zaboravi glad. Gitara je postala sredstvo pamćenja, a ne razonode. Djetinjstvo uz očev banak, kestene, sendviče od vjeronauka, bilješke pisane po fišecima, sve su to fragmenti koji u Tikvešinom pripovijedanju postaju lirika siromaštva.

Umjesto Volkswagena – vojska i glas

Život je mogao krenuti posve drugim putem. Da nije morao u JNA, Ibrica bi otišao u Njemačku – čeka ga Barbara, Njemica koja mu nudi posao u autotapetariji. No odlučuje se za vojsku. U Kraljevu i Užičkoj Požegi svira i pjeva te odbija ustati kad mu pukovnik naredi da spava tri dana. Slijedi kazna: straža na ničijoj meteorološkoj stanici, gdje pjeva šlagere.

Poplave mu donose romantični incident: spašava Leposavu i oboje padaju u vodu. Godinama kasnije, ona se sjeća samo toga. Barbara, međutim, šalje pismo u kojem piše da ga ne može čekati. Ibrica se kasnije šali:

“Da sam otišao, danas biste se vi vozili u Golfovima čija sam sjedišta ja tapecirao.”

Leila, špijunka i zabranjeni Theodorakis

Na festivalu u Ateni 1971. pjeva “Leilu” pred 70.000 ljudi. Snaga tog aplauza ostaje zauvijek:

“Umalo me nije odnio, kao morski val.”

Ali ono što slijedi nadilazi muziku. Grčka je pod vojnom huntom. Ibrica dobiva pratnju – špijunku, koja se u njega zaljubljuje. Vodi ga na tajno mjesto gdje slušaju zabranjenog Mikisa Theodorakisa.

“Slušali smo glazbu koju nije bilo dobro ni spominjati. Na kraju noći razbijali smo tanjure – ne iz turističke zabave, nego da razbijemo strah.”

Ibricina grčka “Nathalie” priznaje mu tko je i što je, ali i da mu ne želi nauditi. Noć postaje mikrodrama između režima, ljubavi i glazbe.

Pas kao trajna pratnja

Tikveša posebno razvija temu koja je vizualno prisutna cijelu karijeru: pas. No pas nije rekvizit. U Parizu mu bračni par daruje Vagija, crvenkastosmeđeg belgijskog ovčara Tervurena. Zgrabio ga je za nogavicu i to je bio znak:

“Pas nije scenografija. Pas je prisutnost. Potreba. On budnim čini moje emocije.”

Tereza Kesovija to sažima: “Gitara, kučak i Grad – to je Ibrica.”

Danas je s njim Simba, došao nakon Bonda. Pas je uvijek tu, kao što je glazba uvijek između tuge i utjehe.

„Čovjek bez kafića“, stoga, nije knjiga o slavi, nego o životu. Ne glorificira, ne sentimentališe, ne podilazi. Ona razumije. Podijeljena u 37 poglavlja na 412 stranica, ova biografija izdanja Croatia Recordsa, s uredničkim potpisom Roberta Bubala, lekturom Anke Munić i dizajnom Zorana Birmana, svjedoči o vremenu u kojem su pjesme bile više od proizvoda – bile su svjetionici. Jer da nije morao u vojsku, tapecirao bi sjedala. Ovako, tapecirao je zvuk i ostavio neizbrisiv trag.