Kada je vijest o muftijinom odbijanju da izda fetvu za borbu protiv okupatora počela kružiti gradom, protivnici su je vješto preokrenuli. Pustili su glas da je on “dao fetvu za predaju Austriji”. Ta podvala brzo se proširila među masama, jer je odgovarala raspoloženju i bijesu koji su vladali u narodu. U takvoj atmosferi muftija je proglašen izdajnikom

U kolektivnom pamćenju Mostara, ime muftije hadži Mustafe Sidkije Karabega nosi epitet koji je nadživio i njegovu brutalnu smrt i decenije zaborava: “svjetlo nauke i znanja”. Taj nadimak nije tek slučajna metafora, niti laskava titula dodijeljena radi poštovanja. Bio je to izraz iskrenog uvažavanja jednog učenog čovjeka, alima koji je znanje koristio ne samo da tumači vjerske propise, nego i da vodi zajednicu kroz najteža iskušenja.

Kao muftija Mostara u drugoj polovici XIX stoljeća, Karabeg je bio pravni i moralni autoritet. Njegove fetve i savjeti nisu se odnosili samo na pitanja ritualne čistoće ili nasljednog prava, već su zahvatali i u najosjetljivije sfere javnog života: odnos prema vlastima, ponašanje u ratu i miru, zaštitu života i imovine. Njegova učenost bila je višeslojna, duboko ukorijenjena u klasične islamske znanosti, ali i otvorena prema društvenoj stvarnosti.

Za njegove savremenike, upravo je ta sposobnost da spoji šerijatsko znanje sa zdravim razumom bila razlog da ga nazivaju “svjetlom”. Njegova riječ nije bila rezultat političkog oportunizma, nego plod nauke, iskustva i moralne odgovornosti.

Da bismo razumjeli zašto je jedan učen čovjek poput muftije Karabega postao meta linča, treba pogledati širu sliku 1878. godine. Osmansko carstvo bilo je na zalasku, a balkanski prostor poprište novih podjela među evropskim silama. Berlinski kongres u julu 1878. godine dao je Austro-Ugarskoj mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu. Formalno, provincija je trebala ostati dio Osmanskog carstva, ali faktička vlast prelazila je u ruke Beča i Pešte.

Za bošnjačko-muslimansko stanovništvo, vijest o okupaciji bila je šok i poniženje. Osmanlije su bile “država vjere” u kojoj su živjeli stoljećima, a sada je nad njihovim gradovima trebala zavladati kršćanska monarhija. Strah od gubitka statusa, imovine i sigurnosti izazivao je snažne emocije. U Hercegovini, gdje je tradicija oružanog otpora bila jaka, raspoloženje protiv okupacije bilo je osobito izraženo.

U Mostaru, gradu koji je već imao iskustva s pobunama, atmosfera je tih dana bila naelektrisana. Narod je želio čuti od svojih vjerskih i političkih vođa jasne poruke: hoćemo li se boriti, hoćemo li se predati, ili ćemo tražiti neki treći put? Upravo u tom trenutku na scenu stupa muftija Karabeg, ne kao huškač, nego kao razborit arbitar.

Vođe ustaničkih krugova, među kojima se spominju Alija Dračo, Alija Hamzić i Alija Haljevac, došli su muftiji s jasnim zahtjevom: da potpiše fetvu kojom bi rat protiv Austrije bio proglašen obaveznim džihadom. Takva fetva bila bi ključna, jer bi svako kolebanje ili protivljenje moglo biti proglašeno grijehom.

Muftija Karabeg odbio je. Njegovo odbijanje bilo je utemeljeno na činjenici da islam ne naređuje rat koji unaprijed vodi u siguran poraz i masakr, on ne poznaje samoubilačko gubljenje života bez izgleda na uspjeh. S druge strane, bio je svjestan da je Austro-Ugarska u Bosnu poslala desetine hiljada dobro naoružanih i uvježbanih vojnika. Mostar nije imao resursa da se odupre takvoj sili. Oružani otpor značio bi samo nepotrebno krvoproliće i uništenje grada.

Karabeg je time stao na stranu razuma i umjerenosti, ali u očima radikalnih pobunjenika postao je prepreka. Oni su tražili religijski pečat na svoj plan, a dobili su upozorenje da idu u smrt. Njegovo “ne” doživjeli su kao izdaju.

Kada je vijest o muftijinom odbijanju da izda fetvu za borbu protiv okupatora počela kružiti gradom, protivnici su je vješto preokrenuli. Pustili su glas da je on “dao fetvu za predaju Austriji”. Ta podvala brzo se proširila među masama, jer je odgovarala raspoloženju i bijesu koji su vladali u narodu. U takvoj atmosferi muftija je proglašen izdajnikom.

Dana 2. augusta 1878. godine, razjarena rulja upala je u konak. Muftija je bio izvučen, vrijeđan, tučen i na kraju ubijen na svirep način. Njegovo tijelo je, prema svjedočenjima, bilo doslovno raskomadano. U istom naletu ubijeni su i drugi osmanski činovnici: kajmekam Murat-beg, mutesarifpaša i njegov zet, kadija. Bio je to kraj jednog poretka i trenutak u kojem je grad upao u anarhiju. Za Karabega, smrt je bila cijena principijelnosti. On nije htio podmetnuti svoj pečat vjere da bi zadovoljio trenutne strasti. Njegovo ime i njegov epitaf, koji je kasnije napisao hafiz Abdullah ef. Riđanović, svjedoče o tome: “Preselili su izvori znanja, uma i mudrosti.”

Paradoksalno, upravo ono što je u tom trenutku shvaćeno kao izdaja, njegovo odbijanje da potpiše pogubnu fetvu, kasnije je prepoznato kao izraz najveće hrabrosti i moralnog integriteta. Narod Mostara je kroz generacije prenosio predanje o muftiji Karabegu, ne samo kao o žrtvi linča, nego kao o čovjeku koji je bio spreman da se suprotstavi masi i ostane vjeran razumu.

Ukopan je u Hadži Balinu džamiju, na nišanu je stajao stilizirani fes, znak epohe i statusa, i stihovi koji su podsjećali da je grad izgubio svoje svjetlo nauke i znanja. Iako su kasnije vlasti pokušavale to sjećanje zatrti, usmena tradicija i predanja mahale čuvali su uspomenu na muftiju kao na simbol savjesti.

Ubistvo muftije Mustafe Sidkije Karabega u avgustu 1878. godine u Beču je doživljeno kao tragičan znak anarhije u Hercegovini. Za austrougarske oficire, koji su tih dana izvještavali o stanju u Mostaru, muftija nije bio neprijatelj, već suprotno, potencijalni saveznik u procesu stabilizacije.

U vojnim izvještajima isticalo se da u gradu postoji “struja umjerenih muslimanskih prvaka” koji su svjesni realnosti i ne žele besmisleni rat. Među njima, posebno je pominjan mostarski muftija, “čovjek znanja i ugleda”. Austrijanci su vjerovali da bi upravo on, svojom učenosti i autoritetom, mogao smiriti narod i omogućiti mirniji prijelaz vlasti.

Ako je austrougarski odnos prema muftiji bio obilježen poštovanjem, iako indirektnim, jugoslavenski komunistički odnos bio je sušta suprotnost. Nakon Drugog svjetskog rata, vlasti u Mostaru nisu imale strpljenja ni volje da čuvaju osmansko naslijeđe, a posebno ne mezare i džamije koje su bile simboli bošnjačkog identiteta.

Hadži Balina džamija, uz koju je muftija bio ukopan, postala je žrtva te politike. U ljeto 1950. godine, donesena je odluka da se sruši. Prema usmenim svjedočenjima i bilješkama lokalnih hroničara, rušenje je navodno predvodio Alija Ačkar, “s fesom na glavi”, dok je nadglednik rušenja u ime mjesne zajednice bio je Ćamil Alagić.

Džamija nije porušena eksplozijom ili jednim potezom, nego sustavno. Kamen je zdrobljen, a šut odvezen da služi kao nasip za puteve. Najveće poniženje uslijedilo je kasnije: temelji munare pretvoreni su u mjesto za kontejnere za smeće. Na prostoru gdje se stoljećima klanjalo i gdje je muftija ukopan, desetljećima su stajali kontejneri. Tako je urbani pejzaž grada Mostara svjedočio ideološkom preziru jedne vlasti prema svojoj vlastitoj historiji.

Rušenjem džamije nije stala i destrukcija harema. Nišani su polomljeni, a njihovi dijelovi korišteni kao građevinski materijal. Ugrađivani su u potporne zidove na zapadnoj strani kompleksa, bez ikakvog pijeteta. Muftijin nišan, sa stiliziranim fesom i epitafom hafiza Abdullaha ef. Riđanovića, podijelio je sudbinu ostalih: bio je slomljen i nestao u nizu poniženja.

Na prostoru nekadašnjeg harema provučena je i asfaltna traka, a kasnije postavljene i podzemne instalacije. Time je fizički presječen prostor gdje su bila stara mezarja, što je kasnijim generacijama arheologa dodatno otežalo preciznu lokalizaciju muftijinog mezara.

Za komuniste, ovo je bio “konačni čin modernizacije”. U stvarnosti, bio je to pokušaj da se izbriše pamćenje Bošnjaka iz urbanog tkiva Mostara. Rušenjem džamija i mezarja, vlast je željela stvoriti novu, “čistu” sliku grada, bez podsjetnika na osmansku prošlost i islamsku duhovnost. Mostarci su, međutim, pamtili. Pričalo se da je muftija pokopan “uz samu munaru” Hadži Baline džamije. Predanje je sačuvalo detalje koje vlast nije mogla uništiti: da je nišan imao oblik fesa, da je na njemu bio upisan stih, da su ga ukopali Ahmet-aga Alikalfić, Mujaga Čišić, Mehmed Ćumurija i Mehmed Golić.

Krajem januara 2009. godine, sprovedena su arheološka iskopavanja. Cilj je bio da se dokumentiraju temelji “nestalih” džamija, Sinan-pašine na Mejdanima i Hadži Baline u Brankovcu. Iskopavanja su rezultirala šokantnim prizorom: kontejneri za smeće stajali su tačno na mjestu temelja munare. Nakon što su uklonjeni slojevi smeća, otkriveni su ostaci temelja i četiri starija mezara a nađeni su i polomljeni ostaci nišana porodica Karabeg, Alikalfić, Ćišić, Hadžić i Golić. Muftijin mezar tada nije precizno lokaliziran zbog oštećenja izazvanih asfaltom i instalacijama, ali je potvrđeno da se nalazi upravo u toj zoni, uz munaru.

Arheološki nalazi otvorili su put obnovi. Medžlis IZ Mostar donio je odluku da se sve “nestale” džamije ili obnove, ili – ako to nije moguće – obilježe informativnim pločama. U slučaju Hadži Baline džamije, odluka je bila da se ide na obnovu.

Prvi korak bio je uklanjanje naslaga smeća i deponije koje su decenijama prekrivale prostor. Time je otvoren put da se harem ponovo definira i da se mezari obilježe. Za muftijin mezar, to je značilo kraj jednog dugog perioda poniženja i zaborava.

Pronađeni ulomci nišana, zajedno s usmenim predanjima i zapisima, poslužili su kao osnova da se pristupi izradi novih nišana. Odluku da to finansira donijela je porodica Karabeg, koja je time preuzela i moralnu i materijalnu obavezu da vrati dostojanstvo svom pretku.

Za novi nišan odabran je kamen iz nevesinjskog kraja. Na prvi pogled, to se može činiti kao tehnički detalj. Ali Nevesinje je bilo prostor na čiju se sudbinu muftija često osvrtao i za čije se muslimane zalagao. Njihova iskušenja bila su mu poznata, i on je osjećao dužnost da im pomogne, braneći ih riječju i fetvom.

Danas, kada prolaznik stane pred staklenu ogradu obnovljene džamije i pročita napisano na novim nišanima na mezaru muftije Karabega, sjetit će se čovjeka koji ostaje“svjetlo nauke i znanja”, jer njegova priča pokazuje da je najteže u vremenu tame reći razumno “ne”. Njegov novi nišan sada stoji kao podsjetnik da Mostar zna ispraviti grešku, možda kasno, ali itekako dostojanstveno.

IZVOR: Muftijstvo mostarsko, Ahmet Kurt, Arhiv