“Pitao sam se, zapravo razmišljajući šta sutra, ako čovjek ponovo stane na noge, šta ponovo slikati, da li je to jedan veliki homage Aladži džamiji, Foči, itd… Osjetio sam tu bjelinu, zapravo neke prostore raja i sve je bilo (a mi slikari kroz boju gledamo) – taj život. Razumijevao sam, zapravo da je strah od smrti koji se tih dana pojavio u Sarajevu, bio obasjan neopisivom ljepotom života”, govorio mi je Mersad Berber 1992. godine.

Nakon “pića bez kojeg nema priče”, upitah Mersada Berbera: Čuo sam od Vas riječi suživot i natuknicu uz nju. Spomenuli ste i slikare Safeta Zeca i Ibrahima Ljubovića, a ja ću im dodati i Vaše ime. Ono što karakterizira Vaše slikarstvo, to je mir i to je otmjenost. Sve se to prelijeva u čovjeka i čini ga sretnim i lijepim. Molim Vas, što mislite o budućnosti ta dva pojma u slobodi koja će svakako doći, kako će dakle izgledati: suživot i mir na Vašim slikama?

VIŠE O TEMI: Berberovi prilozi unutarnjoj autobiografiji

Slijedi njegov odgovor i naš razgovor, a smatram da veličina ovog umjetnika opravdava prostor ove atipične kolumne koju mu posvećujem:

U BOSNI SE DRAM RADOSTI DRAMOM KRVI PLAĆA(O)

Ja ne znam. Razgovarao sam sa mnogim, hrabrim ratnicima, vjerojatno budućim herojima (a oni su zapravo to već sada), i… nijedan mi nije znao odgovoriti na taj prvi dio vašeg pitanja. A o tome miru, znam samo nešto: tolike me drage slike, kao neka kantilena, prate… Ja sam vam bio nepopravljiv romantik.

I sad ovi tektonski poremećaji Bosne. Znao sam da je Bosna zemlja više krupnih interregnuma, krupnih praznina, nego kontinuiteta. Takvi joj potresi nikad nisu dali da ona, sama, mirno oplete svoju prošlost. Tako da te slike, ti kratki interregnumi neke sreće, pastorale, pobude u meni uvijek neki komad straha na leđima. Donosili su mi slutnju o dolasku nečega što bi se moglo nazvati iracionalnim silama mržnje, mraka, koje prosto ne daju toj Bosni da to provede što joj je dato od Boga da to provede kao i čitavom svijetu. To nama nije dato. Uvijek taj demon zla stoji negdje na vratima Bosne, na kućnom pragu, i razara njeno biće i njenu povijest. Dakle, ovdje se nikada nije govorilo o životu kao apoteozi hrabrosti, euforiji, nekom hedonizmu, nego sve govori o nekom preživljavanju tog života. Čitav aksiom života o Bosni, etika tog života, svodio se na dramu kako zapravo preživjeti taj život. Gdje se ono dram radosti krvavim dramom tuge plaća(o).

Rekoh: Pokušaj uništenja našeg naroda, deveta je ili deseta križarska vojna koja to pokušava još od vremena kada smo bili nazivani, kao nijedan narod na svijetu, Dobrim Bošnjanima. Je li to udes čovjeka koji se želi realizirati kroz Dobro, borbom protiv Zla i uvijek otvoren tom Dobru, pa dakle isto tako (borbom) otvoren i Demonu kojega i sami spominjete?

Kad sam razmišljao recimo, sjećajući se onog ciklusa što sam imao u Umjetničkom paviljonu (u Zagrebu) prije par godina, pozamašan po dimenzijama, a moguće i po gorčini koje je bilo u toj koreografiji tjelesa s nekim znakovljem smrti u sebi, pitao sam se, zapravo razmišljajući šta sutra, ako čovjek ponovo stane na noge, šta ponovo slikati, da li je to jedan veliki homage Aladži džamiji, Foči, itd… Osjetio sam tu bjelinu, zapravo neke prostore raja i sve je bilo (a mi slikari kroz boju gledamo) – taj život. Razumijevao sam, zapravo da je strah od smrti koji se tih dana pojavio u Sarajevu, bio obasjan neopisivom ljepotom života. Sve su te slike bile bijele, sve su nosile tragove ove dobrote o kojoj vi govorite, govoreći samim nama o Dobrim Bošnjanima. Očito ima jedan fenomen u nama, je li to daleko manihejstvo što je ušlo u nas, ili neki daleki orfizam dalekih predaka, je li orfičko znakovlje koje mi sad ne možemo tako lako filozofski uspostaviti, ali je činjenica da je Bosna imala uvijek u sebi jedno duboko konvertitstvo. Osobno sam ga pokušao naći u arheologiji i uvijek sam se pitao… da Bosna kad je jedno prihvatila, radila je nešto drugo. Recimo, kad je prihvatila znakovlje hrišćanstva, svi su bosanski kraljevi malo podalje od tornja, gotskog tornja sv. Luke, imali pod zemljom kriptoheretičko znakovlje bogumilstva. Govorim samo o velikim primjerima bosanske dileme, bosanske kontroverze. Nevjerojatno je, recimo: Imala je onu zvaničnu rimsku trijadu bogova Jupitera, Junone i Minerve, a u tim kriptoheretičkim škrinjama, skrivali su se manihejski znakovi boga Mitrasa sa svim njegovim znakovljem! Opet jedna perzijska, opet jedna manihejska, jedna odstupnica, jedna alternativa od znakovlja recimo tog kaptolskog Rima. Nevjerojatno, Bosna je imala uvijek jedan heretički odstup, uvijek je nosila klicu kriptoheretizma.

MILOŠEVIĆA JE PORODILO TITOVO ORUŽJE

Vi ste svakako poznavali neke ljude koji su danas aktivni sudionici i voditelji četničkih postrojbi. Među njima su sveučilišni profesori, pjesnici… Pa što je to onda humanizam danas? Što su to ljudi koji razmišljaju? Zar oni koji više nisu zadovoljni ubojstvima pojedinaca, malo im je i umorstvo cijelog naroda!- govorim rezignirano.

Profesor Šarčević je govorio da je etika individualni ugovor s Bogom, pa prema tome i ta Dobrota, odnosno Zlo, također su individualni ugovori s Bogom odnosno s Đavolom. Mnogi ljudi koji nažalost nose oznake humanista, koji su predavali filozofiju, šekspirologiju, ne može se reći samo da su se ogriješili, nego da su vrlo talentovano reinterpretirali zloglasnu misao Göbelsa, koja je postavljala oznaku: genocidna politika plus te oklopne jedinice ponad Sarajeva. Od čitavog postmodernog scientizma, dakle neke vrste nekontrolirane njegove apologije, ide neko mjerilo – pa nazovimo ga “humanističko mjerilo”. Ne čini li vam se da ono izmiče pred tom supremacijom scientizma i da je ovdje zamijenjeno vojnim scientizmom, jednim trupom nečega što je bilo golemo naslijeđe, nažalost Titovo oružje. To je sjajno rekao Alija Izetbegović na jednom mjestu. Miloševića nije porodila Garašaninova doktrina o Velikoj Srbiji, Miloševića je porodilo Titovo oružje, ogromna količina, golemi miraz.

Prisjetih se i rekoh: Kad ste već spomenuli Izetbegovića, ima ih koji misle da je kroz onu njegovu čuvenu rečenicu kojom je odbijao rat (“Za rat je potrebno dvoje.”), progovorila naša duhovna i kulturna baština, svijest, naš stav prema životu. Mislite li da je tako?

Pa… najtragičnija je situacija ovoga rata baš to: što je u našem narodu neželja za ratom, a kod tog drugog naroda upravo ta želja… Nemojmo zaboraviti da ono što se smatralo kao jedna od, summa sumarum, civilizacijskih, gradbenih, duhovnih, kako god hoćete – apoteoza Sarajeva kao jednog slavnoga grada – kao da je građena na tim mjerilima zanata… Dakle, sve što je apologija ponajljepšega što čovjeka raduje, što njegova ruka i njegov duh naprave. A ovo drugo da ide u onaj sustav što su demonske sile, gdje se zapravo to dvoje sukobilo, na to, – kako bih rekao – revirima, postamentima Sarajeva… To su dvije sile. Nešto što veliča, što je apologija života i apologija smrti, i to tako oštro odrezano, (poput silovita sraza, sudbinski) kao na sirat ćupriji. Ne poznajem ni jednu povijest ratovanja u kojoj bi takve dvije želje bile tako nevjerojatno udaljene i izražene kao u ovome ratu.

U ovom trenutku Vas zatičem u nastavku svog golemog posla, po svemu sudeći buduće velike predstave, Gundulićeva Osmana. Osman svakako ima više poruka. Ako bismo tražili, išli bismo tragom koji odgoneta hoće li te poruke ovo vrijeme prepoznati.

Meni se najviše dopada tumačenje o ekumenskoj ljubavi koju je pokazao Gundulić, koji nigdje nije putovao iz Dubrovnika, nego je o svijetu doznavao sve posredstvom poklisara, pa tako i o slikovitosti turskog dvora i o turskim karakterima. Ipak je njemu protureformacijska kršćanska Europa bila bliža. Ja sam se zapravo zatekao u jednom poslu gdje Gundulić pokušava da uspostavi most ljubavi među ljudima. Sad bih citirao Ahmeta Šabu. To sam zapisao u svom dnevniku u Sarajevu, i prenio ovamo. Htio bih vam tačno kazati.

Gledao sam zvijezdu večernjaču u tuđoj noći
u tuđoj zemlji tužan
i mislio izgubljeno
Zvijezdo poznata, ne poznajem te

Meni se to tako desilo, tako…, kazao je maestro svom sugovorniku

(Dijelovi razgovora sa Mersadom Berberom za časopis „Behar“, mjeseca kolovoza 1992.)