Begova džamija je vjerovatno njegov posljednji veliki projekat, završen oko 1530–1531. godine. Iako je nejasno da li je lično nadgledao gradnju, sve stilske karakteristike upućuju na njegovu ruku. Pretpostavlja se da je izradio detaljan projekt ili maketu, koja je potom realizirana lokalno – možda čak uz pomoć mladog mimara Sinana, tada još vojnog inženjera

U samom srcu Sarajeva, među kamenim sokacima i dućanima Baščaršije, uzdiže se monumentalna Begova džamija. Od svog podizanja 1530. godine, ova džamija nije samo najvažniji islamski objekat u Bosni i Hercegovini, već i trajno obilježje grada, njegov duhovni, kulturni i urbanistički stožer.

Begovu džamiju podigao je Gazi Husrev-beg, znameniti osmanski namjesnik Bosne, vojskovođa, vakif i vizionar. Bio je unuk sultana Bajazita II, što mu je osiguralo obrazovanje i političku moć, ali ono što ga čini besmrtnim jeste njegov nevjerovatan osjećaj odgovornosti prema zajednici. Upravo iz toga proizilazi njegov „kulliye“ – složeni kompleks zadužbina čije je središte džamija, a koji uključuje medresu, tekiju, biblioteku, hanikah, mekteb, imaret i musafirhanu. Time je Sarajevo od male kasabe postalo urbano i kulturno središte.

Gradnja je započeta 937. hidžretske godine, odnosno 1530/31. po gregorijanskom kalendaru. Prema epigramu koji je ugrađen iznad ulaza, precizno se datira godina nastanka kroz tzv. hronogram – brojčanu vrijednost arapskih harfova u zadnjem stihu.

Iako se dugo vjerovalo da je Begovu džamiju projektovao čuveni mimar Sinan, istraživanja arhitekata i historičara poput Husrefa Redžića i Fertusa Mosavija jasno ukazuju na Adžema Esira Alija – perzijskog arhitektu i tadašnjeg glavnog mimara na dvoru sultana Selima I.

Njegovo ime već samo po sebi nosi priču: Adžem – Perzijanac, Esir – zarobljenik. Bio je perzijski vojni zarobljenik u doba sultana Selima I, koji je zbog svojih izuzetnih talenata postao glavni dvorski arhitekta (mimarbaša) u Istanbulu, na prijelazu iz doba Hajrudina u doba Sinana.

U vremenu kada se rađao osmanski klasicizam, Adžem je dao temeljni doprinos. Njegova djela karakteriziraju majstorska kompozicija mukarnasa (ukrasnih stalaktita), razigrani lukovi i rozete u duhu perzijske škole, originalni kontraposti na tamburima kupola i sofisticirana ravnoteža simetrije i dinamike u prostoru.

Kao glavni mimar između smrti Hajrudina i uspona velikog Sinana, Adžem Esir Ali je bio karika koja spaja dva giganta islamske arhitekture. Njegov značaj najbolje je sažeo arhitekta i istraživač Nihad Čengić: „Ako je mimar Sinan općeprihvaćen kao Mikelanđelo Orijenta, onda treba znati da kad govorimo o Adžemu, govorimo o jednom Donatelu Orijenta“.

Begova džamija je vjerovatno njegov posljednji veliki projekat, završen oko 1530–1531. godine. Iako je nejasno da li je lično nadgledao gradnju, sve stilske karakteristike upućuju na njegovu ruku. Pretpostavlja se da je izradio detaljan projekt ili maketu, koja je potom realizirana lokalno – možda čak uz pomoć mladog mimara Sinana, tada još vojnog inženjera.

Istraživanja Husrefa Redžića i iranskog historičara Fertusa Mosavija potvrđuju da mnogi elementi koji se pripisuju Sinanu potječu upravo iz Adžemove rane faze stvaranja, uključujući i rješenja viđena na džamiji sultana Selima u Istanbulu i u Sarajevu.

Begova džamija je izgrađena od kamena i cigle, na temeljima povezanima metalnim klamfama zalivenim olovom. Zidovi su debeli i masivni, do 2,20 m. Unutar njih su ugrađene hatule – horizontalne drvene grede koje daju elastičnost i čvrstoću. Kupole su građene od pečene cigle, a nekada su bile pokrivene olovom, koji je kasnije zamijenjen bakrom.

Džamija je iznutra prostorno koncipirana u obliku slova „T“, što je karakteristično za višeprostorne džamije tog perioda. Glavna kupola ima raspon od 13,30 metara i visinu od 24,40 m, dok je visina munare 45,60 m.

Munara džamije je uz zapadnu tetimu, s elegantnim šesnaestougaonim stablom i bogatim ornamentima. Iako je šerefe relativno jednostavna, sama silueta munare doprinosi estetskom dojmu visine i uzvišenosti.

U enterijeru dominiraju detalji poput originalnog mihraba, minbera i portala bogato ukrašenih mukarnasima. Pandatifi (prijelaz između kvadratne osnove i okrugle kupole) puni su glinenih ćupova i cijevi, što poboljšava akustiku i smanjuje težinu.

Begova džamija nije ostala pošteđena kako prirodnih tako ni ratnih razaranja. Prvi ozbiljan udarac pretrpjela je 1697. godine kada je Eugen Savojski sa vojskom poharao Sarajevo. Kompleks je tada opljačkan, spaljen i devastiran.

Tokom Austro-Ugarske uprave Bosnom i Hercegovinom (1878–1918), Begova džamija je, poput mnogih islamskih spomenika u Sarajevu, doživjela niz restauratorskih i urbanističkih zahvata. Iako su formalno bile zamišljene kao obnove, mnoge od tih intervencija su u suštini predstavljale stilsku prepravku izvorne arhitekture u skladu s tadašnjim evropskim ukusom.

Najvidljivija promjena bila je uvođenje malterisane bijele fasade, kojom su prekriveni autentični kameni zidovi. „Moda krečenja u bijelo prekrila je svu autentičnost i šarm kamene gradnje orijenta“, piše arhitekt Nihad Čengić u svojoj monografiji. Time je narušena prvobitna tekstura zida, a džamija je vizuelno približena estetici zapadnoevropskih crkava, što nikada nije bila njena intencija ni duhovna poruka.

Također, munara džamije je doživjela znatne izmjene. Posebno je sporno šerefe – balkon s kojeg se uči ezan – koje je u ovom periodu dobilo pojednostavljen i neodređen neoklasični izgled, čime je izgubljena ornamentika osmanskog klasicizma. Gornji nastavak munare vjerovatno je rekonstruisan ili u cijelosti zamijenjen, a danas je njegov oblik rezultat više različitih faza obnove – od austro-ugarskog perioda, preko socijalističkog, do postratnog restauriranja.

Na širem urbanom planu, ustro-ugarske vlasti su intervenisale i u prostoru harema, gradnjom dućana i otvaranjem nove ulice koja je presjekla vezu džamije s ostalim objektima kompleksa (medresom, hanikahom, bibliotekom). Time je narušena unutrašnja logika vakufskog prostora. „Današnji harem je urbanistički rezultat kompromisa i ekonomske nužde“, navodi Čengić, referirajući se na vakuf koji je, pogođen finansijskim problemima nakon pohoda Eugena Savojskog, morao ustupati prostor u komercijalne svrhe.

Osim estetskih, austro-ugarske obnove ostavile su i tehničke posljedice. Korišteni su novi materijali, poput cementa, umjesto tradicionalnog masnog kreča. Time su narušene karakteristike zidova, a stari sistemi provjetravanja i odvodnje vlage više nisu funkcionisali na isti način. Neki dijelovi objekta su počeli propadati ubrzanom degradacijom, što je dodatno zakomplikovalo kasnije restauracije.

Iako su austro-ugarske vlasti željele očuvati spomenike kao izraze „orijentalnog karaktera Sarajeva“, one su istovremeno taj orijentalni duh stilizovale, srezale i prilagodile svom imperijalnom okusu.

Zato su današnje restauracije, posebno one iz 1997. i 2004. godine, imale jasan cilj: poništiti efekte ranijih neautentičnih intervencija i vratiti džamiju njenom izvornom izgledu iz 16. stoljeća, u duhu arhitektonske i duhovne poruke Gazi Husrev-begovog vakufa.

Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu i Opsade Sarajeva (1992–1995), kada je pogođena granatama artiljerije ukopane na položajima Vojske Republike Srpske, eksplozije su uzrokovale znatna oštećenja. Kupola je bila oštećena granatiranjem, munara izrešetana gelerima, unutrašnjost devastirana. U takvim okolnostima, uslijedile su hitne mjere obnove, koje su kulminirale velikom rekonstrukcijom 1998. godine.

Namjera obnove bila je plemenita, htjelo se što brže vratiti džamiju u funkciju. Međutim, brzina i nedostatak stručnog nadzora ostavili su za sobom niz tehničkih i estetskih grešaka koje su narušile izvornost objekta.

Najznačajniji i najkontroverzniji potez bio je potpuno uklanjanje austrougarskog sloja zidne dekoracije iz enterijera. Kompletan sloj koji je nastao u XIX stoljeću – i koji je, bez obzira na estetske razlike, bio historijski i umjetnički vrijedan – proglašen je bezvrijednim i uklonjen bez detaljnog dokumentiranja. Time je izgubljeno više od 3.000 m² zidnih površina, dok je ispod pronađeno svega nekoliko kvadratnih metara orijentalnog dekora, što je izazvalo žaljenje i među konzervatorima i u javnosti.

Obnova je uključivala i zamjenu olovnog pokrova bakrom, čime je narušena estetska i tehnička autentičnost kupole, spuštanje poda i uvođenje podnog grijanja, ali bez poštivanja prethodne visinske nivelacije iz 1885. godine, brušenje i lakiranje stubova na sofama, čime su uklonjeni slojevi starog drvenog ukrasa, prebojavanje portala sintetičkim smolama, čime je narušen njegov izvorni kameniti karakter, izmjene dimenzija donjih prozora, koji su prošireni za oko 20 cm i time narušili sklad proporcija.

Osim toga, haremski zid je nepotrebno prezidan i ojačan betonskim temeljima, čime se izgubila njegova lagana i prozračna struktura. Šadrvan je restauriran tako što je originalni drveni pokrov zamijenjen novom kopijom – iako je stari mogao biti očuvan.

Ove intervencije, vođene više emocijama i hitnošću nego strukom, predstavljaju karakterističan primjer poslijeratne restauracije u vremenu institucionalne i stručne slabosti. Uprkos greškama, obnova iz 1998. godine je osigurala da Begova džamija opstane. Spašena je konstrukcija i postavljen temelj za kasnije, stručnije restauracije.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH proglasila je Gazi Husrev-begovu džamiju nacionalnim spomenikom kulture. Ona je remek-djelo islamske arhitekture koje se ubraja među najreprezentativnije spomenike osmanske umjetnosti u Evropi. Njena pojava, proporcije, elegancija i kompleksnost čine je nezaobilaznim mjestom za svakoga ko želi razumjeti umjetnost, historiju i duh ovoga grada.

IZVOR: Nihad Čengić, „Begova džamija kao djelo umjetnosti“