Austro-ugarska uprava u Bosni i Hercegovini bila je okupatorska, kolonijalna ali je i gradila ceste, škole, mostove, vodovode. Baron Đuro Babić bio je oficir Monarhije koji je od Trebinja stvorio moderan grad na granici carstva, došao je sa topovima i bajonetom a iza sebe ostavio platane, ulice, trgove i česme. Kao feldmaršal-potporučnik (Feldmarschalleutnant) bio je postavljen za komandanta i načelnika okružne vlasti u Trebinju, gdje je ostavio dubok trag kada je u pitanju urbani razvoj tog grada pod austro-ugarskom upravom

U drugoj polovini devetnaestog stoljeća, iz jedne ličke graničarske porodice u Trebinje, tada grad na granici carstava koja će vrlo brzo nestati, stiže Đuro Babić. U austrijskim je spisima nazvan Georg Freiherr von Babich, ali će ga u Hercegovini, iz straha i iz poštovanja, zvati samo baron.

Rođen 30. aprila 1826. u Lovincu kod Svetog Roka, Đuro Babić (na njemačkom Georg Babich, a na mađarskom Babics György) je potekao iz porodice vojnika, bunjevačkih Hrvata, koji su stoljećima držali sablju bdijući između Osmanskog i Habsburškog carstva. Otac Dominik bio je kapetan, majka Magdalena Marija Rukavina iz vojne loze koja se često pominjala u vojničkim registrima.

Njegovi preci su još 1716. godine u Beču dobili plemićki list i grb od cara Karla III, kao priznanje za ratne zasluge protiv Osmanlija. Njegov brat Stjepan (Stephan) rođen je 1841, također postao oficir, služio u 21. pješadijskoj pukovniji, a kasnije komandovao 78. osječkom pješadijskom pukovnijom i penzionisao se kao komandant 3. divizije u Linzu, gdje je živio do smrti 1928. godine.

Đuro Babić se s jedanaest godina upisao u vojnu školu. Sa sedamnaest je već bio potporučnik, poslan u Veronu, gdje su se austrougarske trupe spremale za sukobe. Godine 1848., kada je cijela Evropa gorjela u revolucionarnim plamenovima, Babić ratuje u Milanu, biva ranjen kod Curtatonea, ali se vraća u borbu i već 1849. u Ugarskoj komanduje jedinicom. Za taj podvig dobija Vojni križ za zasluge.

Slijede Češka, Trst, Solferino (1859.), Königgrätz (1866.), čitav niz ratova i sukoba. Uoči austrijsko-francusko-italijanskog rata postaje kapetan prve klase. Nakon rata premješten je u 22. pješadijsku pukovniju u Trst, gdje je zapovijedao regrutnim okrugom s mješovitim hrvatskim i italijanskim stanovništvom. Do čina potpukovnika unaprijeđen je 1874, a naredne godine postaje zamjenik komandanta rezervnog sastava u Splitskom okrugu.

Kada su 1875. izbili ustanci u Hercegovini, a zatim 1876–1877. ratovi Crne Gore, Srbije i Rusije protiv Osmanskog carstva, Babić je već imao reputaciju iskusnog frontovskog oficira. Kako u Hercegovini plamte ustanci i bune, Beč tamo šalje svoje najiskusnije oficire. Među njima je i pukovnik Babić.

U novembru 1877. godine postavljen je za komandanta 32. budimpeštanske pješadijske pukovnije, poznate kao Esti-bakák. Sa tom jedinicom učestvuje u austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. godine. Prelazi granicu kod Imotskog, napreduje kroz krševitu zemlju i kod Stoca vodi teške borbe s ustanicima. Gubi cijelu satniju, ali uspijeva zauzeti prvo Stolac a zatim i Klobuk kod Ljubuškog, tada strateški važnu tačku na granici.

Taj pohod, krvav i iscrpljujući, bio je uvertira u ono što će postati Babićev životni zadatak: smiriti i urediti Hercegovinu. U novembru 1878. imenovan je komandantom 74. pješadijske pukovnije stacionirane u Hercegovini. Za hrabrost u kampanji dobija viteški križ Reda Leopolda, a dvije godine kasnije postaje komandant 2. brdske brigade i istovremeno upravnik okruga Trebinje. To nije bila samo vojna, nego i politička dužnost.

Dolazak austro-ugarske vojske u Hercegovinu 1878. godine označio je početak epohe u kojoj su vojnici postali urbanisti, a okupacija se pretvorila u projekat modernizacije. Na čelu projekta nalazili su se ljudi koji su, iako formalno vojna lica, pokazivali nevjerojatnu upornost i organizacionu disciplinu u dizanju novih gradova. Tako je baron Babić, zapovjednik 74. pješadijske pukovnije, vrlo brzo odlučio Trebinje pretvoriti iz „prljavog gnijezda“ u „fini evropski grad“.

Austro-Ugarska je tek započinjala eksperiment pretvaranja osvojenog teritorija u „uzorni dio carstva“. U Trebinju, na granici s Crnom Gorom, trebalo je, po standardima monarhije, uvesti reda. Kada je stigao, Trebinje je još uvijek imalo orijentalno lice. Uski sokaci, blatnjavi prolazi, avlije i kuće nagnuti nad rijekom. „To nije grad, to je logor na vodi“, zapisao je jedan austrijski putopisac 1879. godine. Babić je bio odlučan u nakani da to promijeni. „U Trebinju ja zapovijedam“, govorio je. I zaista, pod njegovim nadzorom rušeni su stari sokaci, trasirane široke ulice, obilježavane parcele za nove trgove i pijace. Uvedeno je označavanje zgrada za rušenje, a svaki novi objekat morao je imati dozvolu „po vojničkom planu“.

Istovremeno, Babić je uvodio komunalni red, postavio straže za čistoću, naredio da se izvori pokriju i da se uvede redovno pranje ulica. Bio je to početak onoga što će se danas zvati urbano planiranje. Samo koju godinu kasnije, u izvještajima iz 1880. navodi se da je Trebinje „neprepoznatljivo promijenjeno“. Otvorena je kafana, nekoliko dućana s duhanom, gostionice, pa čak i knjižara koju je otvorio trgovac iz Dubrovnika. Grad je počeo živjeti drugačije.

Pod Babićevim nadzorom uvedeni su prvi urbanistički standardi, označavanje zgrada za rušenje, planiranje mjesta za pijacu, drvoreda. Njegov najvidljiviji trag bili su platane, drveće koje je u ljetnim mjesecima donosilo hladovinu i simbolički pretvaralo orijentalni grad u srednjoevropski trg. Uz platane su sađeni dudovi i kesteni, a lokalni vojnici i stanovnici poticani su na vrtlarstvo i sadnju povrća.

Ta „evropska flora“ imala je i kulturno značenje, austro-ugarska vlast prenosila je u unutrašnjost Hercegovine dalmatinski i bečki model urbanog života. Kao što su crijepovi iz Splita i Zadra zamijenili osmanske krovove, tako su i platane iz Dalmacije bili dio novog pejzaža. Trebinje je, prema riječima savremenika, postalo „gradsko lice Monarhije“ na granici s Crnom Gorom. Babićev rad imao je i duhovnu dimenziju. Pod njegovim nadzorom pružena je tehnička i materijalna podrška gradnji rimokatoličke crkve u Trebinju, čime je u grad uveden novi simbol moći i reda. Papa Lav XIII. odlikovao ga je zato 1884. godine križem Pijevog reda.

No, iza te idile skrivala se tenzija. Lokalno muslimansko stanovništvo teško je prihvatalo rušenje starih kuća i širenje ulica. Babić je znao da gradi protiv tradicije. „Red ne raste iz navike, nego iz naredbe“, rekao je navodno jednom saradniku. U tom poslu nije bio sam. U Hercegovini su tih godina djelovali čitavi pukovi oficira-graditelja. Najbliži Babićev saradnik bio je Antal (Anton) Galgóczy, mađarski oficir iz Transilvanije stacioniran u Bileći, zapovjednik 6. brdske brigade. Bio je gotovo asketa: nije pio, nije kockao, pješice je prelazio planine između Bileće i Trebinja. Njih dvojica su uparili vojnu logiku i inženjersku maštu: granice su obilježavali drvetom, kamenom i vodom, gradili su puteve i mijenjali lice provincije. Galgóczy je kasnije zapisao da je „Hercegovina škola volje“.

Uloga austrougarske vojske u gradnji infrastrukture bila je presudna. Vojnici su pod vrelim suncem razbijali kamenje i gradili ceste golim rukama, često bez alata. No, putevi su bili i simbol vlasti. Prije dolaska Habsburgovaca, staze su bile neprohodne, prekrivene kamenjem i blatom. Ruski konzul Aleksandar Hilferding je još 1857. godine zapisao kako su „gomile kamenja namjerno nabacane po putu tako da se ne može proći“. Austrougarski oficiri su to tumačili kao znak anarhije.

Zato su okupatori uložili golem napor u izgradnju komunikacija, samo prisustvo jedne čete „kao čarolijom“ stvaralo je nove puteve i mostove. Do sredine 1890-ih hercegovački drumovi bili su toliko uređeni da su ih putopisci opisivali kao „savršene planinske puteve“. No, bolji putevi značili su i veću kontrolu. Kako je zapisao Franz von Werner „loši putevi čuvaju slobodu“ dok dobri olakšavaju dolazak vojske. Po zapisima historičara, austro-ugarsko preuzimanje Trebinja bilo je „brzo, ali brutalno“,jer su lokalni muškarci bili prisiljeni da obnavljaju i grade drumove. Engleski arheolog Arthur Evans, svjedok tih promjena, zapisao je u pismu: „Trebinje je materijalno napredovalo, ali narod se tretira ne kao oslobođen, nego kao pokoren.”

Babić je imao osoben odnos prema Trebinju. Govorilo se da se u ljetnim večerima spuštao do obale Trebišnjice, posmatrao rijeku i vojnike koji su ispirali uniforme u njoj. „Voda je kao narod, kad je stisneš, izbije drugdje“, govorio je.

Ali nije Hercegovina mirno prihvatila novi poredak. Kada su 1881. i 1882. godine izbili ustanci protiv regrutacije, Babić se našao na prvoj liniji. Kao komandant 2. brdske brigade imao je pod sobom hiljade vojnika: 16. bjelovarsku, 22. splitsku, dio 35. pilsenske pukovnije, pionire i artiljeriju. Uspio je uvesti kordon kroz deset naselja i odsjeći ustanike od pomoći iz Crne Gore. Njegove metode bile su oštre, ali učinkovite. I dok su ga neki nazivali „željeznim čovjekom Hercegovine“, u vojnim izvještajima iz Beča stajalo je da „pokazuje izuzetnu sposobnost u uspostavi civilnog reda“.

Do 1883. unaprijeđen je u general-majora, a godinu kasnije i u barona. U Beču su ga smatrali „oficirom s moralnim autoritetom“. Ipak, njegova najveća dostignuća nisu bila vojne pobjede, nego uređeni gradovi. Trebinje, Bileća i Stolac dobili su svoje prve planske mape, komunalne službe i puteve. Sagradio je kasarne, mostove, trgove i naredio da se duž Trebišnjice podignu šetališta. „Grad mora imati red kao četa na postrojavanju“, znao je reći. I doista, Trebinje je pod njim postalo jedan od najurednijih gradova u Bosni i Hercegovini.

Kada je nadvojvoda Albrecht 1886. posjetio Hercegovinu, Babić ga je proveo kroz ulice Trebinja i pokazao nove zgrade, pijace i trgove. „To više nije kraj svijeta“, zapisao je jedan austrijski novinar koji je pratio posjetu, „to je garnizonski grad s dušom vojnika i sjenkom Mediterana.“

Trebinje je tih godina postajalo grad po evropskoj mjeri. Nizinske površine uz rijeku služile su kao prirodna odbrana od poplava, a 1880. je na obali izgrađen kameni nasip. Inženjeri iz Dalmacije su, uz pomoć vojske, pojačavali obalu betonom i čelikom. Godine 1910., a zatim ponovo 1932., pod nadzorom doktora Rudolfa Löwyja, stari osmanski hendek, rov koji je nekada opasavao grad,  bio je djelimično zatrpan, kako bi se spriječilo širenje malarije.

U središtu grada, na novom trgu, godine 1890. podignuta je lijevana željezna česma, spomenik samom Babiću. Na njoj je lik žene s podignutim rukama, iz čijih usta voda teče kroz lavlju glavu. Ugravirana posveta bila je napisana na tri pisma, latiničnom, ćiriličnom i arapskom, što je savršeno odražavalo simboliku Babićeve epohe: vojnika carstva koji je znao da se vladati može samo ako te razumiju i oni koji te se plaše.

Prema predaji, upravo je Babić zasadio 16 platana na glavnom trgu u Trebinju, koji su danas jedan od zaštitnih simbola grada. Legenda kaže da su posađeni u spomen na njegovu šesnaestogodišnju kćerku, koja je rano umrla a ispod krošnji tih platana kasnije je podignuta i spomen-česma s likom djevojke, koju i danas Trebinjci povezuju s barunovom kćeri. Naime, pronijela se priča da je djevojka sa česme iskovana po uzoru na lik prerano preminule Babićeve kćerke.

Babićev nasljednik, doktor Löwy, poslao je 1900. godine uzorke vode iz „Babićeve česme“ u Sarajevo, analizom je utvrđeno da je voda „vrlo čista“. Dvije godine ranije, započeta su istraživanja o mogućnosti da se Trebinje snabdijeva vodom iz kraškog vrela Oko, a 1902. započela je izgradnja vodovoda uz pomoć vojske. Od 1903. grad je imao pitku vodu iz planine. Bila je to prva moderna mreža te vrste u istočnoj Hercegovini.

U isto vrijeme, po poljima su instalirana takozavana vodena kola, jednostavni mehanizmi za navodnjavanje, koje su putnici iz Beča oduševljeno fotografirali. Na razglednicama iz tog vremena vidi se Trebinje koje više ne liči na pogranični logor, vide se redovi stabala, kameni mostovi, ulice koje se otvaraju prema rijeci. „Ovdje se, više nego igdje, vidi kako vojska zna graditi“, zapisao je jedan austrougarski inženjer. „Oni što su došli s puškama, sada nose lopate.“

Hercegovinom se krajem 19. stoljeća širi cijeli lanac fortifikacija. Diže se utvrda iznad Boke, širi se lukobran starog Dubrovnika produžen, da bi brodovi lakše iskrcavali trupe i materijal. U Bileći je Galgóczy podigao nove kasarne kraj stare osmanske kule, a na brdima iznad Trebinja izgrađeni su vojni vidikovci i magacini.

Godine 1901. završena je uskotračna željeznička pruga do Trebinja, koja je povezala garnizon s obalom. Tadašnji izvještaji bilježe da je upravo ta pruga „unijela svjetlo i ritam u hercegovački krš“. Vagoni su donosili ciglu, metal i vino, a odlazili puni maslina i drveta. Do kraja 1880-ih, kako su bilježili austrijski časopisi, Trebinje i okolni garnizoni bili su pretvoreni u „utvrđeni pojas juga Monarhije“, usporediv s poznatim sistemom sjevernotalijanskih tvrđava.

Monarhija je voljela spektakl. Kada je nadvojvoda Albrecht, generalni inspektor vojske, posjetio Trebinje u maju 1886. godine, grad je bio u punom sjaju. Na ulazu u kaštel podignut je trijumfalni luk, vojnici su postrojeni, a uz Babića su stajali gradonačelnik Stevan Cerović, biskup Mato Vodopić iz Dubrovnika, arhimandrit Prović i lokalni imami. 

Dva desetljeća kasnije, u septembru 1906. godine, stigao je i nadvojvoda Franz Ferdinand. „Drago mi je što sam na hercegovačkom tlu i među njegovim herojskim stanovnicima“, rekao je okupljenima. Dočekao ga je Abdulrahman Resulbegović, a most preko Trebišnjice bio je okićen natpisom „Dobro došao“ na latiničnom, ćiriličnom i turskom. Školska djeca su klicala, vojnici 12. pješadijskog puka svirali marševe, žene su nosile cvijeće. Takvih se dočeka Franz Joseph nagledao gdje god da je dolazio pa je ono što je vidio u Trebinju komentirao poprilično ironično i hladno: „Bilo je lijepo. Uživali smo.“ No Trebinjce nije bilo briga, pokazati mu svoj grad za njih je bila stvar ponosa, u tih nekoliko sati Trebinje je bilo središte Monarhije.

Oko Babića i Galgóczyja s vremenom su nastale priče koje su prelazile u legendu. Govorilo se da baron nikad nije napustio Trebinje osim jednom kada je otišao da se okupa u moru. Austro-ugarska vlast ostavila je pečat vidljiv i danas. Ulice, mostovi, česme, trgovi. Nažalost, nisu imali previše razumijevanja za historiju prije njihovog dolaska pa su tako stećke vadili i koristili kao građevinski materijal pri gradnji fortifikacija. U jednom austrijskom izvještaju iz 1880-ih stoji: „Velike mramorne ploče iz starih grobalja poslužile su kao bedemi nove tvrđave.“

Ipak, Babić i njegovi vojnici imali su i neprijatelja protiv kojeg nisu imali šanse. Hercegovačko sunce. Oficiri su pisali kućama da je „ovdje toplije nego u Indiji“. Jedan od njih, Conrad Hochbichler, žalio se da su „brda prepuna kamenja, kao da je svaki kamen veličine kuće“. Putnica Maude Holbach povlačila je paralele sa kolonijama: „Tropsko ljeto je tako teško da, kao i u Indiji, žene oficira odlaze iz Hercegovine dok ne zahladi.“

Nakon deceniju duge službe u Hercegovini, 1888. godine je Babić prekomandovan u Budimpeštu na dužnost pri 4. armijskom korpusu, gdje je u septembru iste godine, povodom 50 godina vojne službe, odlikovan posebnim carskim priznanjem i unaprijeđen u čin feldmaršal-potpukovnika (Feldmarschalleutnant). Dvije godine kasnije, 19. februara 1890. umro je u vojnoj bolnici. Na sahrani su bili generali iz Beča i Budimpešte. U njegovu čast 21. februara 1890. u katoličkoj katedrali u Trebinju održana je svečana misa zadušnica na kojoj su prisustvovali lokalni dužnosnici i građani, a gradski trg je tom prilikom nazvan Babićev trg (Babić Platz).

Njegova energija i vojnička preciznost postale su model onoga što će se u kasnijim decenijama nazivati „prosvijećeni kolonijalizam“, ideja da se napredak može uvesti bajonetom, ali i modernom infrastrukturom. U tom smislu, modernizacija Bosne i Hercegovine bila je rezultat susreta nasilja i racionalnosti, straha i reda. Iako su došli kao stranci, njihovi projekti poput željeznice od Broda do Sarajeva, zgrade Zemaljske vlade, trga u Trebinju ostali su stajati duže od vlasti koju su personificirali. Babić, Galgóczy, Vancaš, Kállay… svi su oni oblikovali prostor koji je, iako pod okupacijom, prvi put dobio vizuru evropskog grada.

Do 1910. Bosna i Hercegovina imala je više od 1.500 kilometara cesta, 1.000 školskih zgrada, 60 pošta i telegrafske stanice, a Sarajevo je postalo grad s električnom rasvjetom prije mnogih srednjoevropskih metropola. Iako su se mnogi lokalni stanovnici opirali tim promjenama, osobito muslimansko stanovništvo koje je gubilo privilegije iz osmanskog sistema, kasnije će se pokazati da je upravo ta infrastruktura omogućila stvaranje moderne Bosne.

IZVOR: Cathie Carmichael: “The Habsburg Garrison Complex in Trebinje”, Bela Bartok: “A modern Trebinje atyja: Georg Babich osztrák–magyar tábornok”