Ako se na kraju dana morate zahvaliti “onome gore” što vam je omogućio da uživate u hedonizmu i ljepotama toga grada, pravo je mjesto za to Basilica di San Nicola. U njoj se čuvaju relikvije sv. Nikole iz 11. stoljeća, zaštitnika grada, i važno je hodočasničko mjesto i za katolike i za pravoslavce. I baš na tom mjestu, iako ne postoji pisani trag na nekoj spomen-ploči – rodio se i pokopan je jugoslavenski nogomet

Ako vas ikada put nanese u Bari, talijanski grad na obali Jadranskog mora, prošećite se ulicama staroga grada. Tamo ćete moći vidjeti none (bake) koje ručno izrađuju tjesteninu orecchiette s cime di rapa (tjestenina s brokulama), focacciu barese (s rajčicama i maslinama), a kušajte i palentu s dagnjama i sipom.

Ako se na kraju dana morate zahvaliti “onome gore” što vam je omogućio da uživate u hedonizmu i ljepotama toga grada, pravo je mjesto za to Basilica di San Nicola. U njoj se čuvaju relikvije sv. Nikole iz 11. stoljeća, zaštitnika grada, i važno je hodočasničko mjesto i za katolike i za pravoslavce. I baš na tom mjestu, iako ne postoji pisani trag na nekoj spomen-ploči – rodio se i pokopan je jugoslavenski nogomet.

No prije Barija, u Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca već 1930. godine dalo se nazrijeti da krajnje sreće u toj zajednici neće biti. FIFA je odlučila da se u glavnom urugvajskom gradu Montevideu gurne prva lopta s centra, koja je označila početak Prvog svjetskog nogometnog prvenstva. A tamo su pozvane dvije reprezentacije s Balkana – Kraljevina Jugoslavija i Rumunija.

Zanimljivo, predigra tom turniru odigrana je u Zagrebu. Nakon što je odlučeno da se nogometni/fudbalski savez seli u Beograd, u gradu podno Sljemena odlučili su da najbolji igrači Građanskog, HAŠK-a i Concordije neće putovati na zajedničke pripreme i kasnije parobrodom na dalek prekooceanski put. Pisanim tragom neko od tadašnjih zapisničara, novinara, složio je idealnu momčad. A ona bi izgledala ovako: golman Maksimilijan “Maks” Steiner (Građanski Zagreb), obrana Ivica Curman (Građanski), Branislav Sekulić (BSK), Nikola Babić (Hajduk), vezni red August Lešnik (Građanski), Ivan Belošević (HAŠK), Blagoje Marjanović “Moša” (BSK), napad Aleksandar Tirnanić (BSK), Ljubo Benčić (Hajduk), Ivan Bek (BSK, rođen u Zagrebu), Slavin Cindrić (Građanski).

Što bi bilo kad bi bilo, no u Beogradu su likovali, u Zagrebu se durili.

Na blagdan svetoga Duje sedmog svibnja 1944. godine na tada oslobođenom otoku Visu dogodio se povijesni trenutak za splitski i hrvatski sport – obnovljen je Hrvatski sportski klub Hajduk. Bio je to čin koji je imao daleko veće značenje od samog sporta: Hajduk je u ratnim okolnostima postao simbol otpora, slobode i nade. Vrlo brzo nakon obnove klub je prihvatio novu ulogu i prerastao u momčad Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, poznatu kao Hajduk NOVJ.

U nedjelju 23. rujna 1944. godine u Bariju je pred više od četrdeset tisuća gledatelja odigrana utakmica između Hajduka i vojne reprezentacije Velike Britanije. Bio je to najveći sportski događaj u ratnoj Europi, ali i zagrijavanje za 46 sljedećih godina, u kojima je pisana povijest jugoslavenskog nogometa.

Posljedice rata podjednako su se dugo osjećale u društvu kao i nogometu, a da će vječna (ne)sreća podjela na mi i oni, ili Hrvati i Srbi, tinjati stalno ispod šest izmišljenih Titovih baklji, bila je razvidna na dosta detalja. Za početak, iako će netko misliti da se neće tada još zapravo vlast NOB-a zabavljati nogometom, oni su se prvo obračunali s prošlošću.

Građanski i HAŠK, koji su bili aktivni u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, dekretom su “zgaženi”. Svi njihovi najbolji nogometaši deportirani su s Glavnog kolodvora na Zrinjevcu prema željezničkoj postaji na kraju Savske ulice u Beogradu. Stjepan Bobek, Marko Valok, Franjo Šoštarić, Zlatko Čajkovski, Vladimir Firm, Miroslav Brozović i nešto kasnije Bruno Belin i Branko Zebec “španali” su po zagrebačkim uglavnom lešnatim igralištima u Koturaškoj, da bi kasnije stvorili jaki Parni valjak, kako se tepalo klubu iz Humske.

Partizan je na hrvatski pogon osvajao naslove prvaka, bio je to i temelj momčadi koja je prva stigla do velikog europskog rezultata 1966. godine, kada su igrali finale Kupa prvaka protiv Real Madrida i izgubili. Za to vrijeme u Zagrebu se 1945. godine umjesto Pajsera rodio Dinamo. Koji se nikad nije uspio otrgnuti od dogme da će zauvijek ostati hrvatski, a ne jugoslavenski klub.

Mnogi su skloni mišljenju da su Bobek i Zebec prirodno ostali tu, da Bajdo Vukas nije otišao u Split, da bi u Zagrebu u Dinamovu dresu bio jedan od najboljih europskih i svjetskih klubova. I to je bila renesansa YU nogometa, stvorena je nacionalna momčad koja je bila svjetski strah i trepet. Po mnogima jedan od najboljih u Europi, mnogi će reći da je to bez obzira na sve i najveća momčad koja je ovdje igrala.

Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Stjepan Bobek i Zebec. Selektor je bio Aleksandar Tirnanić, isti onaj Tirke iz momčadi koja je 1930. igrala u Montevideu. I baš te Olimpijske igre u Helsinkiju bile su posebne. Dvije utakmice sa SSSR-om 5:5 i 3:1 za Jugoslaviju tada su bile podvučene političkom notom.

Rezolucija Informbiroa, kojom je Tito Staljinu rekao “ne” te se pritom otrgnuo iz okova u kojima su ostali Poljska, Mađarska, ČSSR i Rumunija, proglašena je u Moskvi izdajom i priklanjanjem Titove SFRJ imperijalističkom Zapadu.

Bio je to početak stvaranja nogometne reprezentacije koja je od 1952. do 1990. ostvarila sljedeće rezultate: olimpijski pobjednik, četiri puta srebrni s OI, dva puta viceprvak Europe i jedan nastup u polufinalu SP-a. Sva ta četvrtfinala i nije neophodno nabrajati. Navijači su se brzo razmazili, pratili su tijekom desetljeća sjajne igrače koji su nerijetko znali i podbaciti.

Od 1970. do 1990. godine košarka je uspjela prešišati nogomet, nedvojbeno sport broj 1, jer igrom pod obručima postizali su se fascinantni rezultati, ali teško su se mogli probiti na naslovne stranice sportskih dnevnih listova, nogomet je tu ostao nedodirljiv.

Reprezentacija je nakon 1970. godine imala odlične igrače, ali nije mogla ostvariti zapaženiji rezultat. Ponešto zbog nesreće, ponešto zbog skandala – najpoznatiji je s Pumom i Adidasom iz 1982. godine, ali i čestim zakidanjima hrvatskih nogometaša, posebno Dinamovih.

Najbolje se to vidjelo u toj šampionskoj sezoni 1982. kada je Dinamo nakon 24 godine osvojio naslov prvaka, a Mlinarić i Kranjčar nisu imali mjesto u avionu za Španjolsku, u kojoj je YU vrsta na kraju doživjela debakl kada je ispala u prvom krugu. Zajec i Deverić bili su na Miljanićevu popisu. Događalo se to i prijašnjim generacijama. Nekako u to vrijeme i klubovi su stasali, u europskim okvirima postajali su sve snažniji. Nakon Partizanova finala KEP-a Dinamo je dva puta igrao u finalu Kupa Velesajamskih gradova (preteča Kupa Uefe), a 1967. godine osvojio je i to natjecanje.

Nakon toga, posebice u osamdesetima, klubovi od Vardara pa do Triglava bili su stalni sudionici samih završnica (četvrtfinala, polufinala i finala europskih natjecanja), a predvodila ih je Crvena zvezda pa Hajduk, Željezničar, Radnički Niš…

Jedno pravilo tadašnjeg nogometnog saveza bilo je da igrač koji nije napunio 28 godina, a to je bila i gornja granica za odsluženje obveznog vojnog roka, nisu smjeli napustiti granice i potpisati za neki europski klub. Mnogi sjajni igrači propustili su tako osigurati lagodne egzistencije, ali zbog toga su navijači imali priliku gledati sjajno nogometno natjecanje u kojem je bilo 18 klubova (sistem po uzoru na Bundesligu – 18 klubova, 34 kola, dva kluba ispadaju, dva ulaze iz Druge lige zapad i Druge lige istok).

Da se razumijemo, već tada se nije skrivao ni kriminal u nogometu, koji se nakon raspada Jugoslavije umnogostručio. Najpoznatije dvije afere vezane su za dva najpopularnija sporta. Jedna je bila finalna serija za naslov prvaka u košarci 1984., kada je za zelenim stolom ukraden naslov prvaka Šibenki, a druga za famozno posljednje kolo Prve nogometne lige nazvano “Šajberovim kolom” iz 1986. godine.

Naime, tada je svakome nešto trebalo u tih posljednjih 90 minuta. Zvezda i Partizan bili su jedini kandidati za naslov prvaka, u posljednje kolo ušli su s istim brojem bodova i identičnom gol-razlikom. Obje momčadi slavile su s po 4:0, crno-bijeli nad Željezničarom, crveno-bijeli nad Sarajevom, pa je naslov pripao Partizanu s +36 gol-razlikom, ispred Zvezde s +35 gol-razlikom.

Dinamo je ganjao Kup Uefe, trebala mu je velika pobjeda protiv Vojvodine i završilo je 7:1. Šajber je ponovio kolo, Partizan je odbio igrati sa Željezničarom pa je u ponovljenom kolu izgubio službenim rezultatom – 0:3. Izgubila je i Zvezda, al s manjom gol-razlikom (1:2) pa joj je tako pripao naslov.

I onda je stigao Gazimestan, gdje je najavljeno da će Srbija “od tri dela opet biti cela” pa nikad odigrana utakmica Dinama i Crvene zvezde 1990. godine, fućkanje himni “Hej Slaveni” u Maksimiru na utakmici protiv Nizozemske uoči Svjetskog prvenstva 1990. godine. Sve što će se nakon toga dogoditi, bilo je tragedija, a definitivno su YU “baklje” ugašene 25. svibnja 1991. na stadionu Sveti Nikola u Bariju.

Darko Pančev svladao je Olmetu, Crvena zvezda postala je prvak Europe, a najveći uspjeh jugoslavenskog klupskog nogometa, koji nikada nitko neće ponoviti, dogodio se upravo nakon toga. A navijači beogradskog kluba nakon toga su uzeli puške i krenuli na Hrvatsku. Znamo kako je to završilo ….

Bio je to kraj jedne zemlje i nogometa koji je bio fenomenalan, šarmantan, uzbudljiv, s plejadom famoznih nogometaša, velikih klubova, pamtljivih uspjeha. Ali uvijek pod sjenom povijesti koja je odredila da se na ovim prostorima odigra ono što se moralo odigrati. Pa kome pravo kome krivo…

IZVOR: Večernji list