Povodom Kurban-bajrama, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog pretvorena je u svečani prostor zajedništva, muzike i vjere, gdje su se susreli najprobraniji glasovi bošnjačke, turske i albanske duhovne muzičke scene. Publika, koja je u ponedjeljak 9. juna ispunila Veliku dvoranu, imala je čast prisustvovati večeri u kojoj su se ilahije pretakale u sevdalinke, a mekam u ljepotno intonirani ton nadahnuća. Tokom nastupa Armina Muzaferije na scenu su izašli i derviši Mevlevije

Koncert “Bajram u Lisinskom” su organizirali Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, saborski zastupnik Armin Hodžić i Institut Yunus Emre.

VIŠE O TEMI: Armin Hodžić poručio – Bošnjaci u Zagrebu su aktivni, predani svojoj vjeri, kulturi i budućnosti

Prvi među jednakima, čovjek čije samo prisustvo daje težinu svakom vjerskom događaju, bio je hafiz Aziz Alili, koji predstavlja spoj bosanske duhovnosti i orijentalne estetske finoće. Generacije Bošnjaka i muslimana Balkana učile su i uče mekam kroz njegov glas. Glavni je imam Zagrebačke džamije, a njegovo učenje Kur’ana, od Meke do Malezije, izaziva suze i poštovanje. Ali jednako značajno, on je i umjetnik koji je ilahijama i kasidama vratio dostojanstvo, oslobodivši ih kiča i komercijalne površnosti.

Kako je sam rekao: „Učenje Kur’ana je vrhunac. Sve ostalo je prostor kulture i izraza.“ I dok su mnogi pokušavali miješati duhovno s estradnim, hafiz Alili je ostao postojan u svome mekamatu – kao čuvar reda, ljepote i onog zaboravljenog osjećaja stida pred svetim.

Ako je hafiz Aziz Alili korektor bosanske duhovne intonacije, onda je hafiz Burhan Šaban njen buntovni tenor. Rođen u Makedoniji, odrastao u balkanskim identitetarnim međuprostorima, jedan od rijetkih koji zna kako osmanska tradicija ne živi u muzeju, nego u tonu glasa i riječi koje odzvanjaju srcem.

„Ja sam možda zadnji Osmanlija i neću više da šutim“, izjavio je u jednom intervjuu, ne šaljući političke poruke već jasno prizivajući dostojanstven odnos prema tradiciji. To nam je i objasnio prije koncerta – o jednom odnosu prema vjeri koja se ne smije pretvoriti u zabavu, o duhovnosti koja se ne smije tržiti, a muzici ilahija koje nikada ne smiju biti svedene na estradu.

Ući na scenu nakon hafiza Aziza Alilija, svog oca, nije lahak zadatak. Ali ne čini se da hafiz Ahmed Alili to doživljava kao teret – on to nosi kao čast.

Jer Ahmed nije samo sin velikog hafiza, on je njegov učenik, produžetak, ali i samosvojna pojava na sceni duhovne muzike ovih prostora, a njegove ilahije, koje je izvodio i na koncertima širom regije, izazivaju posebnu vrstu pažnje.

Posebno je iznenađenje bio hafiz Abas Jahja, profesor tradicionalne duhovne muzike sa turskog univerziteta u Edirnama, koji dolazi iz Makedonije, a studirao je u Sarajevu.

Učio je klasične ilahije na albanskom i turskom jeziku. Klasični mekam sa bezvremenskom snagom.

Kada je turski muzičar i kompozitor Mustafa Demirci prvi put došao u Bosnu, rekao je: „Ovo je naše srce u Evropi.“ Nije to bila diplomatska fraza, nego emocionalna topografija jednog duhovnog svijeta koji se prostire od Konye do Sarajeva, od Džalaludina Rumija do kazivača Mesnevije na Kovačima.

Demirci, dakle, ne dolazi kao zvijezda, on dolazi kao prijatelj i brat, i to ne skriva. Mustafa Demirici je suoblikovao savremeni islamski muzički izraz u Turskoj. Ipak, u Lisinskom, bio je snažni orijentir večeri koji je nosio melos u kretnji između muzičkih tradicija nekadašnjeg osmanskog svijeta.

Postoje glasovi koji se ne mogu zaboraviti, ne zato što su najglasniji, već zato što dolaze iz najintimnijih odaja nas samih. Takav je glas Naide Kraljić, nekada prepoznatljivog lica sarajevske grupe „Divanhana“, a danas umjetnice sa sopstvenim putem i težinom.

Naida nastavlja oblikovati jedno novo poglavlje urbane reinterpretacije sevdalinke. I kada pjeva ilahije (u Lisinskom je proučila „Kad procvatu Behari“) i kada se sjeti sevdalinke, Naida Kraljić ostaje vjerna jednoj misiji: da glas ne bude puki ornament.

Armin Muzaferija je umjetnik koji hoda između svjetova, balansirajući između popa i duhovnog, Bosne i Mekke, studija i tekije. Njegov glas, obrazovan u Sarajevu, a odjeknut na scenama od Visokog do Istanbula, nosi onu rijetku sposobnost da publiku povede u smjeru potrage za svrhom.

To se osjeti i danas, u svakoj njegovoj ilahiji, sevdalinci ili autorskoj pjesmi. Njegovo muzičko obrazovanje i islamska duhovnost ne takmiče se u njemu – one se nadopunjuju. „Voljeti Bosnu i Hercegovinu je dio imana“, poručio je pokazujući koliko duboko prožima svoju umjetnost patriotskim, ali ne banalnim osjećajem.

Fotografije: Stipe Majić