Na današnji dan prije 34 godine, 19. septembra 1991. godine, u glavnom gradu tadašnje SFR Jugoslavije, Beogradu, dogodio se jedan od najupečatljivijih i najmračnijih prizora s početka ratova devedesetih

Dok su tenkovi Prve gardijske oklopne divizije Jugoslavenske narodne armije (JNA), poznate i kao Titova elitna divizija, izlazili iz kasarni i kretali prema Hrvatskoj, hiljade Beograđana izašle su na ulice. Umjesto protesta protiv rata, dočekali su ih aplauzima, povicima podrške i cvijećem koje su bacali pred gusjenice oklopnih vozila.

Taj prizor ostao je duboko urezan u kolektivno sjećanje hrvatskog naroda. Bio je to simbol euforije u Beogradu zbog rata koji se tek zahuktavao, ali i potvrda da se agresija na Hrvatsku nije vodila samo iz političkih i vojnih vrhova Srbije, nego da je imala i masovnu podršku dijela građana.

Ovaj događaj nije došao iznenada. Od 1987. godine, kada je Slobodan Milošević preuzeo potpunu kontrolu nad Savezom komunista Srbije, u Beogradu i širom Srbije organizirani su masovni mitinzi, poznati kao „događanja naroda“. Na tim okupljanjima poticala se nacionalistička retorika, širila mržnja i podgrijavala ideja o stvaranju „Velike Srbije“.

Beograd, nekada simbol bratstva i jedinstva, pretvoren je u centralu huškačke politike. Mediji, posebno Radio-televizija Srbije, iz dana u dan proizvodili su narative o ugroženosti Srba u Hrvatskoj i Bosni, opravdavajući tako mobilizaciju i militarizaciju društva. U takvoj atmosferi, izlazak građana na ulice da isprate tenkove prema Vukovaru bio je samo logičan nastavak stanja kolektivne euforije.

Kolona tenkova i oklopnih transportera kretala se autoputem „Bratstvo i jedinstvo“ u pravcu Hrvatske. Njihov cilj bio je Vukovar, grad na Dunavu, tada s oko 45.000 stanovnika.

Bitka za Vukovar trajala je 87 dana, od 25. augusta do 18. novembra 1991. Grad je bio pod neprekidnim granatiranjem JNA i srpskih paravojnih formacija. Prema podacima Hrvatskog sanitetskog stožera, na grad je ispaljeno više od 6,5 miliona projektila. Rezultat je bila gotovo potpuna razaranja: 85% građevina u gradu uništeno je ili teško oštećeno.

Oko 22.000 ljudi protjerano je iz svojih domova. Poginulo je najmanje 450 hrvatskih branitelja i 1350 civila, među njima i 86 djece. Više od 2500 ljudi ranjeno je, a hiljade su odvedene u logore u Srbiji. Nakon okupacije Vukovara, uslijedio je masakr na Ovčari gdje je ubijeno više od 200 ranjenika i civila iz vukovarske bolnice.

Dok je Beograd slavio, Vukovar je tonuo u krv i pepeo. Cvijeće bačeno pred tenkove postalo je simbol beogradske euforije i beščašća. Snimci s ulica, na kojima građani kliču vojnicima dokaz su da agresija na Hrvatsku a kasnije I na Bosnu I Hercegovinu nije bila samo djelo režima, nego projekt koji je imao podršku ogromnog dijela srbijanske javnosti.

To ruši narative koji su kasnije plasirani, posebno u dijelu međunarodne javnosti i kod pojedinih kvazihistoričara, da je riječ bila o „građanskom ratu“.

Treba reći da u Srbiji nisu svi šutjeli. Postojali su hrabri pojedinci, antiratni aktivisti, intelektualci i novinari koji su dizali glas protiv Miloševićeve politike i rata u Hrvatskoj. Međutim, njihov broj bio je malen, a prostor djelovanja ograničen. Većina je bila marginalizirana, a neki i proganjani.

Ti rijetki glasovi nisu mogli promijeniti masovnu atmosferu huškanja. Baš kao što je i danas slučaj, antiratna i kritička misao u Srbiji ostaje u sjeni dominantne državne propagande.

Herojski otpor branitelja Vukovara slomljen je 18. novembra1991. godine. Grad je pao, a zajedno s njim i veliki broj civila u ruke neprijatelja. Posljedice su bile užasne: masovne grobnice, logori, etničko čišćenje. Tek 1998. godine Vukovar je vraćen Hrvatskoj mirnom reintegracijom.

No grad se nikada nije u potpunosti oporavio. Prije rata imao je 45.000 stanovnika, danas ih ima upola manje. Iako se političari rado pozivaju na „grad heroj“ u svečanim prilikama, njegova obnova i demografski oporavak ostali su nedovršeni. Vukovar je i dalje simbol stradanja, ali i otpora.

Mnogi današnji lideri Srbije, od Aleksandra Vučića, koji je tada bio mladi radikal i Miloševićev sljedbenik, preko Tomislava Nikolića, bivšeg četničkog dobrovoljca, do Ivice Dačića, tadašnjeg portparola socijalista, aktivno su učestvovali u atmosferi koja je dovela do ratova. Njihova sadašnja politika često podsjeća na onu devedesetih, s ponovnim pokušajem da se prepravljaju činjenice i odgovornost.