Iako je jedan od najzaslužnijih za ono što danas imamo, Avdo Humo je čovjek kojeg se danas rijetko spominje u kontekstu ZAVNOBiH-a. Humo je vrlo osebujna ličnost Titovog socijalističkog doba – intelektualac britkog uma, istaknuti revolucionar i komunista, hrabri partizanski ratnik, narodni heroj, visoki državni dužnosnik socijalističke Jugoslavije. Duhovni profil, široko obrazovanje, moralni stav i intelektualni integritet na kraju su ga neminovno gurnuli u opoziciju, ispostavilo se, rigidnom i nedemokratskom sistemu, za koji se tako zdušno borio.

Kada je Bosna 1463. izgubila svoju državnost trebalo je da prođu stoljeća da je vrati. Ta borba za vraćanje državnosti krunisana je zasjedanjem Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) 25. novembra u Mrkonjić Gradu, a potvrđena na referendumu o nezavinosti 1992. godine. No, nije sve teklo glatko i lahko, u vihoru Drugog svjetskog rata, Bosna i Hercegovina je svoju državnost izborila ne samo oružanom antifašističkom borbom nego i mudrom i principijenom politikom.

Iako se Oblasni komitet Komunističke partije Jugoslavije jednoglasno zalagao za to da Bosna i Hercegovina postane ravnopravan dio jugoslavenske federacije sa ostalim budućim republikama, budući status Bosne i Hercegovine nije riješen prije novembra 1943. Postojali su konkurentni prijedlozi da se ona uspostavi kao federalna jedinica najvišeg nivoa ili autonomna pokrajina koja je na neki način direktno podređena federaciji ili Srbiji ili Hrvatskoj. U okviru priprema za drugo zasjedanje AVNOJ-a, delegacija Oblasnog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu sastala se sa Centralnim komitetom KPJ i Partizanskim vrhovnim štabom u Jajcu radi razgovora o tome.

Na sastanku je delegacija Oblasnog odbora koju su predvodili Rodoljub Čolaković i Avdo Humo predložila da se Bosni i Hercegovini da isti status koji je namijenjen Srbiji ili Hrvatskoj. Humo je tvrdio da bi drugi aranžmani doveli do sukoba između Hrvatske i Srbije zbog dodavanja Bosne i Hercegovine njihovoj teritoriji. Svako uključivanje Bosne i Hercegovine u Hrvatsku ili Srbiju univerzalno je odbijeno na sastanku jer bi moglo da podstakne velikohrvatski ili velikosrpski šovinizam. Međutim, centralni komitet je bio podijeljen po pitanju statusa savezne republike ili autonomne pokrajine. Edvard Kardelj je podržao Čolakovićev i Humov prijedlog, ali su se protivili Moša Pijade, Sreten Žujović i Milovan Đilas.

Spor je riješio Tito u korist da Bosna i Hercegovina postane republika: “Pošto je Bosna bila kamen spoticanja između Srba i Hrvata, rekoh: ‘Nećete ni jedni ni drugi, nego će Bosna bit Bosna’. Pa neka bude republika bosanska. To smo mi riješili još od početka, kada smo počeli da vodimo narodnooslobodilački rat. Imali smo tu namjeru da napravimo. Tu za podjele neke apsolutno nije imalo smisla. Mi smo išli postepeno, napravili smo federaciju. Kad može Hrvatska, neka bude Hrvatska, Srbija – Srbija, Crna Gora – Crna Gora, Makedonija – Makedonija, Slovenija – Slovenija…pa neka i Bosna bude Bosna, bez obzira što to nije jedna nacija tamo. Dakle, Bosna je, po našem shvatanju, zapravo prva bila oblik jedne socijalističke tvorevine, koja nije upućivala na nacionalnu osnovu”.

Iako je jedan od najzaslužnijih za ono što danas imamo, Avdo Humo je čovjek kojeg se danas rijetko spominje u kontekstu ZAVNOBiH-a. Humo je vrlo osebujna ličnost Titovog socijalističkog doba – intelektualac britkog uma, istaknuti revolucionar i komunista, hrabri partizanski ratnik, narodni heroj, visoki državni dužnosnik socijalističke Jugoslavije. Duhovni profil, široko obrazovanje, moralni stav i intelektualni integritet na kraju su ga neminovno gurnuli u opoziciju, ispostavilo se, rigidnom i nedemokratskom sistemu, za koji se tako zdušno borio.

Rođen je u Mostaru 1914. i potjecao je iz vrlo ugledne i imućne aginske porodice. Školovao se u Mostaru, Bihaću i Beogradu, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu, studij svjetske i jugoslavenske književnosti. Član Komunističke partije Jugoslavije postao je 1935. Bio je vijećnik AVNOJ-a i potpredsjednik ZAVNOBiH-a. Jedan je od pokretača lista Oslobođenje, a bio je ministar i potpredsjednik Vlade NR Bosne i Hercegovine, predsjednik Izvršnog vijeća Narodne Skupštine Bosne i Hercegovine…

Avdu Humu legitimiraju neoborivi historijski dokumenti, kao jednu od dvije najvažnije političke ličnosti svoga vremena, a koje imaju nesumnjive zasluge za ravnopravan položaj Bosne i Hercegovine u okvirima jugoslavenske federativne zajednice, a što je poslužilo kao neupitno polazište u određivanju državnosti i suvereniteta Bosne i Hercegovine, međunarodno verificirane od Badinterove komisije nakon disolucije Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća. Druga velika politička ličnost koja je zajedno sa Humom vodila Pokrajinski komitet KPJ za Bosnu I Hercegovinu bio je Rodoljub Čolaković. Njih dvojica su, uoči Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu, a usprkos protivljenju Moše Pijade i Veselina Masleše te skoro cijele srpske delegacije, uspjela pridobiti Titovu saglasnost za nacionalnu ravnopravnost Muslimana kao zasebnog naroda, a što mu je, radi progona od fašističkih te četničkih i ustaških zlotvora, osiguravalo biološki opstanak. Da pretpostavimo, sasvim hipotetički, da Avdo Humo nije učinio za svoj narod i svoju Bosnu i Hercegovinu ništa osim ove dvije stvari, a učinio je još mnogo toga, njegovo mjesto na historijskom pijedestalu niko ne bi ugrozio. Humo se ovdje pozicionira, po svojoj viziji i svjedočenju vlastitim životom spram tih krupnih, strategijskih nacionalnih i državnih problema vlastitog naroda, na onoj liniji koju je smjelo inicirao Husein-kapetan Gradaščević još u devetnaestom vijeku, u vrijeme vladavine još uvijek živog Osmanskog Carstva, ravno stotinu godina prije Hume. Dakle, u vertikali bosansko hercegovačke opstojnosti i višestoljetnog trajanja, od srednjeg vijeka do tragičnog i apokaliptičnog dvadesetog, Avdo Humo nosi onu svjetiljku kojoj vjetrovi i s lijeva i desna prijete da je svakog momenta ugase i zatru, a ona, začudo, istrajava u historijskom kolopletu balkanskih i svjetskih zavjera i podvala.

Humo se tokom svog života u kontinuitetu nalazio na ivici noža i sukoba sa rigidnim institucijama. Najprije je, iako odličan učenik, isključen iz mostarske gimnazije zbog političkog i buntovnog djelovanja, pa onda u Bihaću, gdje se jedino mogao upisati, za dlaku ostao redovan đak, iako je

imao loše vladanje, da bi se taj kontinuitet njegovog disidentskog begraunda završio 1972.

godine isključenjem iz Saveza komunista Jugoslavije uz gubljenje svih funkcija i dužnosti koje je

imao u državnim i republičkim organima.

Humo će sigurno biti zapamćen kao jedna od najvažnijih političkih ličnosti Bosne i Hercegovine u 20. stoljeću, i to prije svega zbog ključne uloge koju je, zajedno s Rodoljubom Čolakovićem i Josipom Brozom Titom, imao u reafirmaciji bosanskohercegovačke državnosti na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a i Drugom zasjedanju AVNOJ-a. Nacionalnost bosanskih muslimana bilo je vjerovatno jedino pitanje o kojem se još od studentskih dana u Beogradu nije slagao s Veselinom Maslešom, jednim od najvažnijih jugoslavenskih komunističkih idelologa, čovjekom koga je inače u drugim stvarima s divljenjem slušao i oduševljavao se njegovim člancima.

Za Maslešu su bosanski muslimani bili samo “vjerska grupa”, a Humo je “nalazio argumente protiv Vesine teze”. Malo je poznato da se za vrijeme Informbiroa 1948. prvi (u početku i jedini) u najužem rukovodstvu Bosne i Hercegovine nedvosmisleno izjasnio protiv Staljinove rezolucije. Po uzoru na francuske i italijanske komunističke drugove, založio se za demokratizaciju socijalističkog društva uvođenjem višepartijskog sistema. Pred sam kraj života vrlo pomno istraživao je historiju nastanka građanstva u Bosni i Hercegovini, s posebnim naglaskom na problemu nastanka muslimanskog građanstva i pitanjem nacionalne afirmacije bosanskih muslimana. Smrt ga je pretekla u namjeri da izloži cjelinu tih izučavanja i promišljanja.