Ibrahim Kajan: Samo prolaznik. Autobiografski fragmenti, SABAH, Zagreb, 2024.

Piše: Ivo Pranjković

Nedavno se u izdanju Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske SABAH iz Zagreba pojavila vrlo zanimljiva knjiga pjesnika, putopisca i esejista Ibrahima Kajana s naslovom Samo prolaznik i podnaslovom Autobiografski fragmenti. Nadahnut predgovor knjizi napisala je članica Instituta za hrvatski jezik u Zagrebu Ermina Ramadanović naslovljen O autobiografskim fragmentima Ibrahima Kajana. Kako sam s Ibrahimom stari ahbab još od sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kad smo kraće vrijeme zajedno radili u Nakladnom zavodu Matice hrvatske u Zagrebu, razumljivo je da mi je knjiga njegovih sjećanja bila posebno zanimljiva, tim više što je pisana iskričavo, vješto i nenametljivo, sličnim stilom kakvim su npr. pisani Kajanovi putopisi po Bosni i Hercegovini, Turskoj i Egiptu te tekstovi koji se odnose na bosanske banove i kraljeve odnosno općenito na povijest srednjovjekovne Bosne i Hercegovine.

Knjiga započinje Kajanovim susretom sa Zagrebom, gdje je služio vojni rok, zatim opisom redovitih odlazaka na jutarnje pjesničke recitale u Tingl-tangl u Mesničkoj ulici, u kojem je dominirala osebujna pjesnikinja Ružica Orešković. Slijede opisi čestih posjeta antikvarijatu Matice hrvatske u Ilici, gdje je Ibrahimu popularni i nacionalno izrazito osviješteni knjižar Živko Strižić davao, između ostalih, na uvid knjige muslimanskih pisaca koji su nekoć bili vrlo popularni, ali su poslije Drugoga svjetskog rata, uglavnom zato što su svoja djela objavljivali u NDH, prešućivani i/ili zabranjivani pa Kajan za neke od njih prije uopće nije bio čuo. Posebno se misli na Mostarca Hifzija Bjelevca i na Envera Čolakovića, čiji je legendarni bajkoviti roman Legenda o Alipaši, objavljen 1944. godine u izdanju Matice hrvatske u Zagrebu, kako kaže Kajan, nekoć posjedovala svaka uglednija muslimanska kuća.

Piše Kajan također o tome kako je Čolakovića redovito posjećivao i o mnogo čemu s njim uz kavicu razgovarao u njegovu domu u Martićevoj ulici, a piše i o kraćim ili dužim druženjima s Enesom Čengićem, Novakom Simićem, Enesom Kiševićem, Vesnom Parun, Veselkom Tenžerom, Danom Zajcom, Zdravkom Zimom itd. Prisjeća se također svoga djetinjstva i mladenačkih dana te obiteljskih zgoda i nezgoda u rodnom Mostaru kad je pjesnikovao zajedno s vršnjacima, kasnijim uglednim bosanskohercegovačkim pjesnicima Ivanom Kordićem i Radom Budalićem. Družio se također povremeno s Abdurahmanom Nametkom, kojemu je temeljna vokacija bila teatrologija i koji se prvi iza rata bavio stvaralaštvom Muse Ćazima Ćatića pa je i doktorirao na njegovu pjesničkom opusu. Priredio je i Musina sabrana djela, koja je objavila općina Tešanj. I s tim u vezi bilo je političkih intriga jer je Nametak bio osumnjičen da je u tim sabranim djelima objavio i pjesmu posvećenu Adem-agi Mešiću, doglavniku Ante Pavelića. Djela su dokraja otisnuta tek onda kad su vlasti bile upozorene na činjenicu da je pjesnik čija se sabrana djela objavljuju umro 1915. godine!

Potanko prepričava Kajan i peripetije u vezi s njegovom drugom objavljenom knjigom, koja se pojavila 1969. godine pod naslovom Al Sajab i kamena vaza (prva je knjiga bila zapažena zbirka pjesama Arabija ljubavi, objavljena 1967. godine). Ta druga knjiga sadrži motive i legende vezane za Mostar i Hercegovinu te prepjeve iz opusa čuvenoga pjesnika Badra Šakr al-Sajaba. Naime neki članovi Kluba pisaca Doma omladine u Mostaru okomili su se na tu knjigu ponajprije zbog stihova „Ruku diže punu otrovnica, jedan Stojan iz Mletaka“. Članovi Kluba navode u svome kritičkom osvrtu da je Stojan Janković, na koga se u knjizi aludira, izrazito pozitivna povijesna ličnost pa da zato ne može biti onaj koji „bije krv nevinih bogougodnika“, kako je također napisao Kajan. Osim toga navode kritičari da se gotovo na svakoj stranici Kajanove knjige zaziva Allah ili Bog, i to pisani velikim slovom, te da se zagovara pravo građanstva i za riječi tipa hamajlija, lahko, mehko, kostjela i sl. Napominju također da Aleksu Šantića autor knjige prikazuje tek kao blijedog, razbarušenog zaljubljenika u prkosnu Eminu, za koju su on i njegova pojava „tek kao da je ptica prhnula preko ograde vinograda“ itd. Danas je ljudima, pogotovo mladima, teško i shvatiti takve i takvima slične postupke, ali su oni nažalost itekako bili sastavni dio gotovo svakodnevne političke stvarnosti, pogotovo u Bosni i Hercegovini.

Dotiče se Kajan također škakljivih političkih tema i u vezi s „usađivanjem ekavice“ i srbizacijom leksika u Bosni i Hercegovini te se s tim u vezi prisjeća i hajke na glavnog urednika uglednoga sarajevskog časopisa Život, velikoga pjesnika Mehmedalije Maka Dizdara, a koja je (hajka) trajala sve do Makove iznenadne smrti. U vezi s Dizdarom prisjeća se Kajan i svoga sudjelovanja na Šimićevim susretima u Šimićevim rodnim Drinovcima 1971. godine, kad se, između ostalih, družio s književnicima Darom Sekulić, Milanom Nenadićem i Željkom Sabolom. Sutradan je po završetku Susreta u Mostaru na terasi hotele Bristol primijetio Maka Dizdara i prišao mu da mu zahvali što ga je u dobru svjetlu spomenuo u jednoj polemici s Rajkom Petrovom Nogom. Samo nekoliko dana poslije toga Mak je iznenada preminuo. Potresen njegovom smrću Kajan je njemu u čast napisao i jednu od svojih ponajboljih pjesama s naslovom Mehmedaliji Maku Dizdaru i podnaslovom Na vijest o preseljenju njegovu u zemlju dobru. Ta pjesma počinje stihovima: Ahiret očekuje dušu Mehmedalijinu; / To se golub premeće u rujni mak / na zapadu – / Bože, / Zrno otrova sada je kriknulo; / Samac samlji biva / U rujnoj mrklini / Srpanjskih stećaka.

Piše također Kajan o hrabrom pismu skupine hrvatskih književnika iz Sarajeva, koje je objavljeno u Oslobođenju pod naslovom Kad ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu, i to u kontekstu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (iz 1967. godine), posebice o tome kako se uz Stanislava Bašića, Veselka Koromana, Vitomira Lukića, Mirka Marjanovića, Nikolu Martića i Milu Pešordu našlo i Kajanovo ime, naknadno zamijenjeno imenom Vladimira Pavlovića.

Prisjeća se također Ibrahim i suradnje s Murisom Idrizovićem u vezi s objavljivanjem četiriju knjiga Izabranih djela Hifzija Bjelevca te antologije dječje poezije koja je naslovljena Glasi djetinjstva i objavljena u Banjoj Luci 1978. godine, a u koju je uvršteno i nekoliko Kajanovih pjesama za djecu.

Piše nadalje Kajan i o obnavljanju bošnjačke Matice, tj. Kulturnog društva Muslimana (Bošnjaka) Preporod u Zagrebu, u kojemu je Kajan bio predsjednik Glavnoga odbora, a članovi ili raznovrsni suradnici, između ostalih, bili Nedžad Pašalić, Fadil Hadžić, Amir Bukvić, Ismet (Ico) Voljevica, Fikret Cacan, Sulejman Mašović, Asim Kurjak, Faris Nanić, Zijad Haznadar i drugi. Kajan je također bio i glavni urednik glasila toga društva, novoobnovljenog časopisa Behar, koji je ponovo počeo izlaziti 1991. godine.

Prisjeća se napokon Kajan i svojih fascinantnih putovanja kroz Tursku, Egipat i Libiju, o kojima je inače dosta pisao i u svojim vrlo vrijednim putopisima.

Na kraju ovoga kratkog osvrta na izuzetno toplo i tečno pisana autobiografska prisjećanja Ibrahima Kajana njegovu knjigu Samo prolaznik svesrdno preporučujem za višekratna iščitavanja svima zainteresiranima, a ne samo onima, među kojima sam i sâm, koji su bar dijelom bili svjedoci, sudionici i/ili suvremenici burnih događanja o kojima je riječ u ovoj više nego zanimljivoj knjizi.