Leyla Amzi-Erdoğdular je historičarka i profesorica na Univerzitetu Marmara u Istanbulu, specijalizirana za osmansku i habsburšku historiju, s posebnim fokusom na odnose između islama, države i modernosti u jugoistočnoj Evropi. Doktorirala je na Columbiji u New Yorku, gdje je razvila istraživački okvir koji povezuje Balkan i Bliski istok kroz zajedničko iskustvo postimperijalne transformacije. U svojim radovima istražuje kako su muslimanske zajednice unutar Habsburškog carstva uspjele očuvati vjeru, autonomiju i identitet unutar birokratskih struktura evropskog kolonijalnog tipa; Bosna u nekoliko nastavaka donosi priređene dijelove iz njene knjige Nakon Osmanske Evrope: Muslimani u Habsburškoj Bosni i Hercegovini (The Afterlife of Ottoman Europe: Muslims in Habsburg Bosnia Herzegovina)

Kada je tadašnji turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu 2011. godine klanjao bajram-namaz u sarajevskoj Gazi Husrev-begovoj džamiji, starac mu je šapnuo: „Kasnite 150 godina.“ Ta rečenica odzvanja kao most između dva doba, onog u kojem je Bosna pripadala Osmanlijama i onog u kojem su je Habsburgovci “posvojili” pod izgovorom civilizacije.

Godine 1878. Bosna je postala jedinstven slučaj u evropskoj historiji: zemlja koja je izgubila Carstvo, ali nije izgubila islam. Za razliku od Grčke, Srbije i Bugarske, gdje su muslimani protjerani, Austro-Ugarska ih je odlučila sačuvati i uključiti u svoj sistem. Ovaj feljton, zasnovan na knjizi Leyle Amzi-Erdoğdular vodi nas u ljeto 1878 godine, u Sarajevo koje čeka vojsku novog cara, u ljude koji se mole za starog sultana, u strah i ponos naroda koji po prvi put mora odlučiti kome pripada kad oba gospodara tvrde da su njihovi.

***

Bajram 2011. godine u Sarajevu bio je sve osim običnog. Gazi Husrev-begova džamija, sagrađena u doba kada je Bosna bila važna pokrajina Osmanskog carstva, bila je ispunjena do posljednjeg mjesta. Dok su hiljade ljudi klanjale bajram-namaz, u safovima su bili i diplomate, političari i visoki gosti iz Turske. Među njima i Ahmet Davutoğlu, tadašnji ministar vanjskih poslova Republike Turske, koji je došao da u srcu Balkana govori o “povratku duha osmanske Evrope”.

Dok je reis Mustafa Cerić držao hutbu o zajedničkoj prošlosti, jedan starac prišao je ministru i tiho mu rekao: „Kasnite 150 godina.“ Ta rečenica nije bila samo ironična, ona je sažela cijelu epohu u kojoj su Bosanci i Hercegovci, naročito Bošnjaci muslimani, morali naučiti kako se živi bez carstva koje ih je stoljećima oblikovalo i bez države koja bi ih do kraja razumjela.

Davutoğlu se, prema svjedočenjima, samo nasmiješio i klimnuo glavom, ali je u očima okupljenih taj trenutak bio simbol povijesnog ponavljanja. Jer Bosna je već jednom dočekala ljude “s Istoka” koji su zakasnili. I već jednom je gledala odlazak carstva bez oproštaja.

Četvrtog jula 1878. godine austrougarski konzul Vasić došao je u sarajevski konak s telegramom iz Beča. Poruka je bila kratka, ali sudbonosna: “Na osnovu odluka Berlinskog kongresa, Austro-Ugarska Monarhija će okupirati Bosnu i Hercegovinu radi uspostave reda i mira.” Valija Mazhar-paša pročitao je telegram i ostao nijem. U izvještajima iz tog doba navodi se da je dugo šetao po dvorani, ponavljao riječi “privremeno okupirati” i zatim izgovorio samo: “Znači predali su nas.”

Te večeri sazvao je vijeće uglednih ljudi: sarajevskog muftiju, kadiju, age i begove. Rasprava je trajala do ponoći. Jedni su tvrdili da se mora pružiti otpor, drugi da je to besmisleno, jer sultan ne želi novi rat. Ulema je bila podijeljena. “Ne možemo dizati ruku na kršćane, ali ne smijemo ni dozvoliti da nevjernik vlada našim vakufom”, rekao je muftija. No odluke nije bilo. Grad je ostao u neizvjesnosti. Iz Istanbula nije dolazila nikakva naredba, a iz Beča je dolazila vojska.

U Berlinu je Bismarck, kao domaćin kongresa, pokušavao “spasiti mir u Evropi”. Osmansko carstvo bilo je gubitnik, Rusija pobjednik, a Austro-Ugarska je iskoristila priliku da se proširi prema jugoistoku.

Bosna i Hercegovina dodijeljene su Monarhiji uz formulaciju da će “Porta zadržati nominalni suverenitet”. Time je nastao apsurd: zemlja koja je imala dva cara, ali nijednu vlastitu volju. Za Beč je Bosna bila laboratorij za ideju “civiliziranja Orijenta”. Za Istanbul, to je bio bolan kompromis kojim se pokušavalo zadržati privid moći. Za narod, to je bio kraj svijeta kakvog su poznavali.

U Sarajevu se sve znalo prije nego što su stigli službeni dekreti. Glasnici iz Slavonije donosili su vijesti o kretanju austrijske vojske. Na Baščaršiji su se zatvarali dućani, a hodže su učile dove u džamijama. “Ljudi su šaptali kao da se sprema smak svijeta”, zapisao je hroničar Muhamed Enver Kadić. Na Bistriku su kopani rovovi, u mahali Kovači su pravili barikade. U Travniku i Mostaru su ajani okupili dobrovoljce. U Zenici su žene prenosile poruke između mahala. Grad se pretvarao u tvrđavu.

Ali ni tada nije bilo jasno protiv koga se tačno bore. Neki su vjerovali da će se Osmansko carstvo predomisliti i poslati vojsku. Drugi su mislili da će Rusi pomoći muslimanima. Treći su se samo molili da ne bude pokolja.

U Istanbulu je vladala tišina. Sultan Abdulhamid II, koji je upravo konsolidovao vlast nakon poraza u ratu s Rusijom, nije želio sukob s Bečom. Dana 23. jula poslao je telegram Mazhar-paši: “Neka se ne pruža otpor. Austrijska vojska je prijateljska. Oni dolaze da uspostave red.” Kada je telegram pročitan u Sarajevu, nastao je muk. Ljudi su ga doživjeli kao izdaju. “Žene su plakale, muškarci su šutjeli”, pisao je Kadić. “Sultan nas je predao bez borbe.”

Tog dana Bosna je izgubila političkog gospodara, ali ne i duhovnog. Jer u glavama i srcima ljudi, sultan je i dalje bio halifa, vođa svih muslimana. Ta vjernost duhovnom carstvu održala je kontinuitet identiteta i u narednim desetljećima.

General Josip Filipović, komandant austrougarske vojske, prešao je Savu s 82.000 vojnika. U prvim danima otpora poginulo je više od 3.000 ljudi, uglavnom seljaka i učenika medresa. U Maglaju, Jajcu i Travniku borbe su bile krvave. Derviši su na konjima izlazili iz tekija s bajracima na kojima je pisalo “La ilahe illallah”. Sarajevom je odjekivala topovska vatra četiri dana.

Britanski novinar koji je pratio pohod napisao je: “Nikada nisam vidio da se narod bori s više ponosa. Nisu branili teritorij, branili su osjećaj dostojanstva.”

Kada su austrijski vojnici konačno ušli u Sarajevo 19. augusta, grad je bio u plamenu. Na obali Miljacke ležali su mrtvi, a iznad svega se čuo ezan. Franz Joseph je u Beču primio vijest o pobjedi i rekao: “Bosna je sada dio Evrope.” Ali na terenu, Evropa je izgledala kao zgarište.

Filipović je proglasio vojnu upravu i naredio: “Ne dirajte vjeru, dirajte poreze.” Džamije su ostale otvorene, ali su vojnici stajali pred njima. Medrese su nastavile rad, ali pod nadzorom. Vakufi su popisani i stavljeni pod državnu kontrolu. Na prvi pogled, to je bio čin tolerancije. U stvarnosti, način kontrole. Habsburzi su znali da se islam u Bosni ne može zabraniti, ali da ga se može administrativno preoblikovati.

Benjamin Kállay, tada diplomat u Bukureštu, pisao je caru: “Muslimani su najvredniji element ove zemlje. Ako ih zadržimo, imamo mir. Ako ih izgubimo, imamo Albaniju.” Taj pragmatični stav odredio je narednih četrdeset godina habsburške politike u Bosni.

U isto bvrijeme hiljade bošnjačkih porodica počele su napuštati zemlju. U narodnom govoru taj pokret se zvao “hidžra”,  odlazak iz zemlje nevjernika u zemlju islama. Karavani su išli prema Solunu, Skoplju, Istanbulu, Anadoliji. U Anadoliji su ih zvali “Bošnak muhacirleri”.
Do 1885. Bosnu je napustilo više od 100.000 ljudi. U pismima koja su slali rodbini pisali su: “Ovdje je sve novo, ali srce je ostalo u Bosni.” U Sarajevu su njihove kuće kupovali činovnici iz Dalmacije i Austrije. Stari kvartovi su se praznili, ali su mahale i dalje mirisale na kahvu i dim.

Za one koji su ostali, izazov je bio veći: kako živjeti s novom vlašću, a ostati svoj?

Zbog kompromisa iz Berlina, Bosna je formalno i dalje bila pod suverenitetom sultana. U džamijama se u hutbama spominjao i halifa i car. Taj dvostruki suverenitet bio je pravni paradoks, ali i simbol nove epohe. U praksi je značio da su Bošnjaci imali dva autoriteta: političkog (cara) i duhovnog (sultana). Amzi-Erdoğdular to naziva “teološkom dvojnicom”,  fenomenom u kojem se vjera i politika ne razdvajaju, nego prepliću pod različitim zastavama. Ta dvostrukost nije bila slabost. Ona je postala način preživljavanja.

Kállay, postavljen 1882. za zajedničkog ministra finansija i guvernera Bosne, pokrenuo je sistemsku integraciju muslimana u Monarhiju. Uveo je posebnu upravu za islamske poslove, modernizirao šerijatske škole, uveo vakufske registre. Ulema je postala dio državne birokratije. Car je za Bajram slao čestitke, a muftije su uzvraćale telegramima lojalnosti.

To je bila politika “civilizacije bez prisile”. Muslimani su zadržali vjerski identitet, ali su izgubili političku autonomiju. Beč je to smatrao uspjehom. No u Sarajevu se šapatom govorilo: “Imamo džamije, ali nemamo vlast.” Do kraja 19. stoljeća Sarajevo je imalo električnu rasvjetu, tramvaj, poštu i novine. Ali u dućanima se i dalje govorilo turski, u medresama učio Kur’an, a na mahalskim sofama raspravljalo o sultanu. Habsburški činovnici su posjećivali iftare, učili arapski, nosili fesove na lokalnim proslavama. U Beču su to zvali “egzotičnim šarmom provincije”. Za Sarajlije, to je bila svakodnevica između nostalgije i prilagođavanja.

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak napisao je 1893: “Mi nismo stranci u ovoj zemlji, mi smo njena prošlost i njena budućnost. I ako se car mijenja, Bosna ostaje.”

Derviške tekije bile su tiha mjesta otpora. Nakšibendije i halvetije su čuvale sjećanje na Osmansko carstvo. U zikru su spominjali ime sultana, ali i molili za mir. Austrijska vlast ih nije dirala, znajući da je bolje imati derviše u molitvi nego u buni. Tako je mistika postala oblik političke šutnje. U Mostaru je jedan oficir zapisao: “U petak navečer iz tekije se čuje pjesma o sultanu, a ujutro derviši nose cvijeće na grob austrijskog vojnika. To je Bosna.”

Muslimanski činovnici, učitelji i imami postali su okosnica nove administracije. Bili su obrazovani, disciplinovani i poslušni. Car je znao da na njih može računati. Kállay ih je smatrao “ključem stabilnosti”. Ali u privatnim pismima, mnogi su pisali Istanbulu i tražili “oproštaj zbog služenja drugom caru”. To je bila moralna dilema generacije: kako biti vjeran vjeri, a poslušan državi?

Kallay je pokušao stvoriti novi identitet — “bosanski patriotizam”. Smatrao je da Bosna mora imati zajednički osjećaj pripadnosti, iznad vjerskih i etničkih podjela. Muslimane je vidio kao prirodne nosioce tog identiteta, jer nisu imali nacionalnu državu. Pod njegovim pokroviteljstvom otvorene su škole, štampane knjige i časopisi. Iz te politike proizašla je i prva generacija muslimanskih intelektualaca koja će kasnije formirati “bošnjačku modernost”.

Kada je 1918. Austro-Ugarska propala, Bosna je ponovo promijenila gospodara. Ali institucije koje su nastale u habsburškom periodu, vakufi, šerijatski sudovi, Islamska zajednica, nastavile su živjeti. To je dokaz da carstva ne nestaju preko noći. Ona se utiskuju u navike, u jezik, u svakodnevne geste. Amzi-Erdoğdular to naziva “posmrtnim životom carstva”, ne kao metaforu, nego kao realnost.

U godinama koje su slijedile nakon krvavog ljeta 1878, Bosna je živjela u svojevrsnom stanju između smirenja i tjeskobe. Na ulicama Sarajeva pojavljivali su se bečki činovnici u uniformama koje su podsjećale na parade, a iza njih, gotovo nevidljivo, ostajao je dugi trag vojnog nadzora i nove birokratije.

Osmansko carstvo više nije bilo prisutno, ali nije ni iščezlo. Istanbulske novine i dalje su pisale o „vjernim Bošnjacima“, a u hutbama se ponekad krišom spominjao halifa. Ljudi su polako učili da imaju dva gospodara, jednog koji se moli Bogu i drugog koji šalje naredbe iz Beča. Benjamin Kállay, novi guverner i ministar zajedničkih finansija, došao je u Sarajevo 1882. godine s idejom da Bosnu pretvori u model “modernog Orijenta”. Na prvoj sjednici Zemaljske vlade rekao je svojim saradnicima: “Naša misija nije pokoravanje, već obrazovanje. Ovdje se mora pokazati da Evropa zna stvoriti red tamo gdje ga Istok nije znao održati.”

Pod “redom” se podrazumijevalo precizno popisivanje svakog čovjeka, poreza, vakufa i granice.
Pod “obrazovanjem”,  stvaranje lojalnih muslimanskih činovnika koji će prihvatiti carev autoritet, a da ne napuste vjeru. Ta strategija, istovremeno civilizatorska i manipulativna, uspjela je upravo zato što nije zahtijevala pokornost, nego naviku. Do kraja decenije, Bosna je postala najuređenija provincija Monarhije, ali i jedina u kojoj je svaka reforma morala prvo dobiti tihi pristanak imama.

Prve reforme ticale su se školstva. Habsburzi su uveli sistem državnih škola, ali su dozvolili i islamske mektebe i medrese, pod uvjetom da u njima postoji “državni nadzor”.

U medresama se učio i njemački, a u državnim školama, uz aritmetiku i geografiju, i “osnove vjeronauke prema konfesiji učenika”. Bio je to eksperiment u kojem je Monarhija pokušavala dokazati da se islam može integrirati bez nasilja.

Učitelji su dobijali upute da „poštuju post i molitvu svojih učenika“, a u školskim klupama zajedno su sjedila djeca pravoslavaca, katolika i muslimana. Kada su prve učiteljice iz Beča došle u Sarajevo, izazvale su senzaciju. Jedna od njih, Emilie Redl, zapisala je: “Učim male dječake koji poslije škole idu u mekteb. Kažu mi da car ima brkove kao sultan. Smijem se, ali u njihovim očima to nije šala, to je način da pomire dva svijeta.” Taj spoj sultana i cara, istoka i zapada, postao je svakodnevna filozofija Bosne.

Kállay je 1883. potpisao dokument koji je postavio temelje institucionalnog odnosa države i islama. Vakufi su objedinjeni u “Vakufsko-mearifsku upravu”, a muftije i kadije su postali državni službenici. Šerijatski sudovi su zadržani za porodična i nasljedna pitanja, a za sve ostalo važili su zakoni Monarhije. Bio je to kompromis između dva zakona: Božijeg i carevog. U praksi, ljudi su i dalje vjerovali da je šerijat iznad svega, ali su plaćali porez po bečkom sistemu. Taj dualizam nije izazivao pobune; naprotiv, davao je osjećaj sigurnosti. Kada bi neko pitao: “Čija je Bosna?”, odgovor bi bio: “Naša je, samo što car pazi na nju.”

U to vrijeme se stvara nova generacija muslimanskih intelektualaca – sinovi trgovaca i imama koji su završavali škole u Beču i Istanbulu. Bili su dvojezični, odijevali se po evropskoj modi, ali su nosili fes. Pisali su u novinama, polemisali o modernizmu i vjeri, i počeli graditi ono što će kasnije biti definisano kao “bošnjačka modernost”. Jedan od njih bio je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, autor Narodnog blaga i urednik prvog bosanskog lista na narodnom jeziku.

U uvodniku je napisao: “Mi želimo da ostanemo muslimani, ali da budemo i Evropljani. Naša domovina je Bosna, naš ponos je islam, a naš zadatak je razumjeti oba svijeta.” Ta generacija je bila prva koja je u vjeri vidjela most, a ne zid. Mostar je u Kállayevo doba bio ogledalo nove Bosne.
Na Starom mostu su se križale dvije stvarnosti: na jednoj strani mujezin i ezan, na drugoj austrijski oficir koji nadgleda stražu.

U dnevniku poručnika Heinricha von Littrowa iz 1891. stoji: “Grad je tiši od Beča, ali mirisniji. Ljudi nas gledaju s oprezom, ali ne s mržnjom. Kad prođe ezan, svi opet nastave svoj posao. Ovdje vrijeme ne teče, nego kruži.” U večernjim satima, kafići su se punili trgovcima koji su govorili mješavinom turskog, njemačkog i bosanskog. Često bi oficir i imam sjedili za istim stolom, ne zato što su prijatelji, nego zato što su morali dijeliti isti prostor. Taj oblik “tihe tolerancije” bio je srž habsburške politike: živjeti zajedno, ali svako sa svojom tajnom.

Tekije su u tom periodu bile jedina mjesta gdje se Osmanlije nisu zaboravljale. U zikrovima su se spominjala imena sultana i velikih vezira. Nakšibendije, rufajije i halvetije održavale su duhovni kontinuitet. U Mostaru, Travniku i Sarajevu tekije su bile i mjesta obrazovanja. Mladi ljudi koji su tu učili o duhovnosti kasnije su postajali učitelji, imami i pisci. Beč je nadzirao te krugove, ali ih nikada nije zabranio. U izvještaju iz 1896. piše: “Derviši su bezopasni. Oni više pjevaju nego što planiraju.” Ali upravo kroz tu “bezopasnu pjesmu” čuvala se memorija Carstva.

U bosanskim kućama toga doba vladala su dva kalendara, bečki i hidžretski. Na zidu je visio portret Franje Josipa, a na polici kraj Kur’ana, kalendar s imenima osmanskih sultana. Ezan je određivao dnevni ritam, a careva naredba godišnji. Ljudi su znali da žive između dva vremena, ali to im nije smetalo. Kao da su naučili da se identitet ne mora birati, može se nositi slojevito, poput odjeće. Jedan sarajevski ljekar, u pismu prijatelju u Istanbulu, zapisao je: “Ovdje se svaki dan molimo Bogu da nam podari mir, i caru da ga održi. Između njih dvojice, mi nalazimo prostor za disanje.”

Do 1900. godine Bosna je već imala uređen sistem islamskih institucija koji je funkcionisao u okviru države koja nije bila muslimanska. To je bio presedan u Evropi.

Habsburška Bosna postala je laboratorij u kojem se dokazivalo da islam može biti dio sekularne strukture bez sukoba. Naravno, taj model bio je hijerarhijski, država je uvijek imala zadnju riječ, ali je omogućio da islam preživi modernizaciju netaknut u osnovi. Zato Amzi-Erdoğdular piše da je “u Bosni islam postao administrativna, a ne revolucionarna snaga”.

Za razliku od susjednih naroda koji su tražili nacionalno oslobođenje, bosanski muslimani su izgradili političku filozofiju prilagodbe. Njihova snaga nije bila u oružju, nego u opstanku. Umjesto ustanka, oni su birali institucije; umjesto mitova, stvarali zakone. Ta tradicija kompromisa bila je rezultat stoljetnog života pod carstvima. I zato su preživjeli i Osmanlije i Habsburgovce.

U prvoj deceniji 20. stoljeća Bosna je doživjela ekonomski procvat. Otvarane su fabrike duhana, pivare, zanatske škole. Sarajevo je dobilo tramvaj, električnu rasvjetu, hotelske zgrade i prvu secesijsku arhitekturu. Ali u isto vrijeme, među muslimanima je rasla svijest da je “vrijeme cara” prolazno. Mladi ljudi, školovani u Beču, počeli su govoriti o samostalnosti, o “bošnjaštvu” kao ideji koja nadilazi religiju.

U listu Behar, 1900. godine, objavljen je tekst: “Mi smo između Istoka i Zapada, ali ne pripadamo ni jednom. Ako nas je car naučio redu, a sultan vjeri, možda ćemo jednom naučiti i slobodi.” To je bio glas generacije koja će 1910. ući u bosanski Sabor kao prva politička elita modernog doba.

Te godine održana je prva sjednica Bosanskog sabora. U dvorani su sjedili predstavnici svih vjera, a među njima i muslimanski poslanici u fesovima. Na stolu su stajali Kur’an i ustav. To je bio simbol epohalne promjene: zemlja koja je u 19. stoljeću bila dio islamskog carstva sada je imala parlament u okviru katoličke monarhije i to bez rata. Guverner Marijan Varešanin rekao je u uvodnom govoru: “Bosna je dokaz da civilizacija može rasti i bez rušenja tradicije.” Ali samo četiri godine kasnije, pucnji u Sarajevu srušiće i Monarhiju i iluziju da carstva mogu trajati beskonačno.

Kada su austrougarske trupe 1918. napuštale Sarajevo, povorka vojnika je prolazila pokraj Careve džamije. Hodže su stajale na vratima i nijemo ih gledale. Jedan od oficira, porijeklom iz Češke, zapisao je u dnevnik: “Odlazimo, ali imam osjećaj da nas ovaj grad neće zaboraviti. Ni mi njega.”

I nije. Jer ono što su Habsburzi ostavili Bosni nije bilo samo sjećanje na okupaciju, nego i institucionalni okvir u kojem su muslimani po prvi put postali pravno priznati dio evropske države.
To je bio početak nečega što će tek stoljeće kasnije biti shvaćeno: da je Bosna bila most ne samo između religija, nego i između epoha.

Leyla Amzi-Erdoğdular zaključuje da je “Osmansko carstvo u Bosni umrlo tek kad su ljudi prestali spominjati njegovo ime.” Ali to se, kaže, nikada nije potpuno desilo. Njegov jezik, arhitektura, sudstvo, pa i melodija ezana ostali su kao živi podsjetnici da povijest ne završava s vojnim porazima. Austrougarska Bosna je bila posljednji čin Osmanskog carstva, samo pod drugim grbom.

Kada je Ahmet Davutoğlu 2011. godine ponovo stajao u Gazi Husrev-begovoj džamiji, Sarajevo je već imalo tri epohe iza sebe: osmansku, habsburšku i jugoslavensku. Ali u tom trenutku, dok je ezan odzvanjao Baščaršijom, činilo se da sve tri još žive. Starac koji mu je šapnuo “Kasnite 150 godina”, nije mislio samo na Tursku, mislio je na cijelu Bosnu, na carstva koja nikada nisu potpuno otišla i na narode koji nikada nisu prestali čekati povratak.

Jer, kako piše Amzi-Erdoğdular: “Carstva ne umiru. Ona se samo povuku u sjenu i čekaju da ih neko ponovo prizove imenom.”

NASTAVIT ĆE SE…