Kada je Austro-Ugarska 1878. preuzela Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo se našlo u središtu jedinstvenog kulturnog eksperimenta. Grad koji je do tada bio gotovo u potpunosti osmanska tvorevina postao je laboratorij u kojem su se isprepletali imperijalna politika, islamsko nasljeđe i bečka arhitektonska mašta. Upravo toj priči posvetio se austrijski historičar umjetnosti, Maximilian Hartmuth, u knjizi „The Kaiser’s Mosques“, koju je nedavno serijom predavanja predstavljao bh. publici. Hartmuth detaljno pokazuje kako su monumentalne građevine, od Šerijatske škole i Sebilja do čuvene Vijećnice, nastajale kao mješavina evropskog znanja i orijentalnih motiva. Iako često kritikovan kao „pseudo-maurski kič“, ovaj se stil danas doživljava kao neizbrisiv dio sarajevskog identiteta

Kada je bečki historičar umjetnosti i arhitekture Maximilian Hartmuth stigao u Sarajevo početkom dvijehiljaditih, malo ko je mogao pretpostaviti da će se iz tog kratkog boravka roditi jedna od najdubljih i najopsežnijih studija o austrougarskoj arhitekturi u Bosni i Hercegovini. Dvadeset godina kasnije, njegovo ime važno je u raspravama o „orijentalizirajućem stilu“, osebujnom arhitektonskom jeziku kojim je Monarhija obilježila svoje novoosvojene teritorije, a posebno Sarajevo.

Hartmuthova knjiga „The Kaiser’s Mosques“ („Careve džamije“), predstavljena u Sarajevu 2023. godine, donijela je ne samo opsežnu arhitektonsku analizu, već i jednu vrstu kulturne hronike o tome kako je Habsburška monarhija zamišljala i oblikovala Bosnu kao dio svoga imperijalnog mozaika.

U Hartmuthovoj interpretaciji, Sarajevo se u posljednjim decenijama 19. stoljeća našlo u gotovo eksperimentalnoj ulozi. Grad bez značajnije pred-osmanske urbane tradicije, kako naglašava autor, bio je „istinska osmanska urbanistička tvorevina“, grad u kojem je muslimansko stanovništvo činilo većinu i u kojem su stotine godina slojevi osmanske arhitekture oblikovali javni prostor, trgove i ulice. Kada je 1878. Austro-Ugarska preuzela upravu, pred vlastima je stajalo pitanje: „Kako se odnositi prema toj osmanskoj baštini, kako oblikovati novo lice grada u kojem se susreću imperijalne ambicije i lokalna tradicija?“ Upravo tu počinje priča o „carevim džamijama“ i orijentalizirajućem stilu koji će obilježiti naredna desetljeća.

Knjiga pokazuje da Monarhija nikada nije imala jedinstven, sveobuhvatan plan za transformaciju Sarajeva. Promjene su se događale stihijski, kroz niz odluka lokalnih i bečkih činovnika, kroz inicijative privatnog kapitala i kroz pojedinačne projekte arhitekata koji su u Bosnu dolazili iz različitih krajeva Carstva. Sarajevo je, prema Hartmuthu, raslo i mijenjalo se kroz kombinaciju regulacijskih zahvata, popločavanja i širenja ulica, izgradnje obala Miljacke, uvođenja protivpožarnih pravila i kroz monumentalne javne projekte koji su trebali pokazati da se i u balkanskoj provinciji može stvoriti reprezentativna arhitektura dostojna imperije.

Hartmuthova knjiga nije tek katalog građevina niti puka zbirka arhitektonskih planova. U ovoj je monografiji sabrao višegodišnja istraživanja u arhivima od Sarajeva do Beča, upoređujući projektne nacrte, zapisnike, putopise i periodične štampe iz doba austrougarske vladavine. Posebnu vrijednost knjige čini činjenica da je nastala u okviru međunarodnog istraživačkog projekta koji je okupljao desetak stručnjaka iz različitih zemalja, uključujući i bosanskohercegovačke kolege. Tako je nastalo djelo koje se, iako pisano izvan Bosne, oslanja na domaće izvore i lokalnu memoriju.

Autor naglašava da je u početku istraživanje bilo otežano jer se u mnogim arhivima nalazila samo tehnička dokumentacija, ali rijetko i objašnjenja političkih ili ideoloških razloga iza pojedinih projekata. Uprkos tome, Hartmuth uspijeva da iz tih fragmenata rekonstruira širu sliku. Zašto je određena građevina zamišljena baš tako, kakvu je poruku slala lokalnom stanovništvu i evropskoj javnosti, i kakav je bio odnos između domaćih muslimanskih elita i novih vlasti? Upravo tu, u tom otkrivajućem spletu arhitekture, politike i kulture, leži snaga knjige.

Najuzbudljiviji dio Hartmuthove knjige posvećen je fenomenu koji se u stručnoj literaturi označava kao „orijentalizirajući stil“, specifična mješavina arhitektonskih motiva preuzetih iz islamske umjetnosti, najčešće iz egipatskog mamelučkog razdoblja ili iz andaluzijskog nasljeđa, a zatim ugrađenih u fasade i portale austrougarskih zdanja u Bosni. Taj stil, prepoznatljiv po horizontalnim prugama od pješčara i terakote, po konjičkim lukovima, kupolama neobičnih oblika i bogato oslikanim interijerima, nikada nije bio „autentično bosanski“. On je nastao kao evropska interpretacija Orijenta, kao estetski i politički konstrukt kojim je Monarhija željela pokazati da poštuje muslimansku većinu, ali istovremeno da tu većinu podvodi pod vlastiti kulturni okvir

Hartmuth uvjerljivo pokazuje da su arhitekti poput Karla Paříka, Josipa Vancaša i Ćirila Ivekovića, učenici bečkih i praških profesora, zapravo kopirali elemente iz publikacija o islamskoj arhitekturi, često bez ikakve kritičke provjere. Za njih je Orijent bio jedno nedjeljivo područje. Detalji iz Kaira, Cordobe ili Istanbula mogli su se slobodno prenositi u Sarajevo ili Tuzlu, jer se vjerovalo da je riječ o „jedinstvenoj muslimanskoj kulturi“. Taj manjak razlikovanja nije bio samo estetski, već i politički simptom jer Austro-Ugarska je željela stvoriti vizuelni jezik kojim će simbolički „pomiriti“ imperijalne centre i bosanske periferije.

Knjiga jasno pokazuje koliko je čitav fenomen bio vezan za jednog čovjeka, Benjámina von Kállaya, austrougarskog „visokog predstavnika“ koji je ujedno bio i ministar finansija Monarhije. Njegova vizija bila je oblikovati Bosnu kao posebnu, „egzotičnu, ali lojalnu“ provinciju, a arhitektura je bila jedan od najefikasnijih načina da se ta vizija materijalizira. Pod njegovim patronatom nastala su najznačajnija djela orijentalizirajućeg stila, uključujući i sarajevsku Vijećnicu, danas jedan od najprepoznatljivijih simbola grada. Hartmuth argumentira da je sa Kállayevom smrću 1903. taj stil izgubio i političku podršku, pa samim tim i zamah. Nakon toga slijedi sve izraženija kritika, uključujući glasove onih koji su ga smatrali „stranim tijelom“ i „lažnim“ stilom koji nije imao doticaja s lokalnim tradicijama.

Hartmuth naglašava da mnoge zgrade koje su nekada smatrane kičem danas imaju status kulturnih simbola, ne samo zato što podsjećaju na jedno prošlo doba, nego i zato što svjedoče o procesu kulturne hibridizacije. On podsjeća da su objekti poput sarajevskog Sebilja, izgrađenog 1891. godine, po nacrtima austrijskog arhitekte Alexandera Wittekа, postali globalni simboli „sarajevskog Orijenta“, premda sami po sebi nisu imali osmansko porijeklo. Sebilj je kasnije kopiran u Beogradu, St. Louisu i Ankari, čime se priča o jednom bečkom arhitektonskom eksperimentu pretvorila u priču o globalnoj ikoni.

Hartmuth u svom predavanju sarajevskoj publici nije govorio samo o arhitektonskim planovima i građevinskim detaljima. Njegovo predavanje bilo je pokušaj da se prikaže kako je austrougarska vlast u Bosni koristila prostor, kako je oblikovala grad, i kakve je poruke slala kroz svoju arhitekturu.

Hartmuth je podsjetio da nije postojao „veliki plan“ za Sarajevo. Ono što se dešavalo u urbanom tkivu grada rezultat je niza pojedinačnih odluka i inicijativa. Tri su faktora, po njegovom mišljenju, imala najveći utjecaj. Prvi je bio priljev privatnog kapitala, jer država nije imala dovoljno sredstava za velike javne projekte, mnoge zgrade nastale su na inicijativu lokalnih preduzetnika, često pravoslavnih i jevrejskih trgovaca. Drugi faktor bila je regulacija. Planiranje ulica, obale Miljacke, protupožarne mjere koje su mijenjale izgled grada smanjujući upotrebu drveta. Treći faktor bila je politika pomirenja. Monarhija je pazila da ne uništi u potpunosti tradicionalne hijerarhije, nego je dopuštala da se stari i novi obrasci prepliću.

Kada je politika u pitanju, vlasti su jasno i odlučno uklanjale osmanske institucije i obrasce moći. Ali u kulturnom smislu, stvari su bile složenije. Nakon prvog vala gradnje u čisto evropskom stilu, već krajem osamdesetih godina 19. stoljeća nastupa „povratak orijentu“, ali ne autentičnom bosanskom, već imaginarno konstruiranom. Upravo tada nastaju najpoznatiji primjeri orijentalizirajuće arhitekture.

Jedna od središnjih epizoda koje je Hartmuth istakao u predavanju bila je obnova Begove džamije nakon velikog požara 1879. godine. Iako šteta možda nije bila ogromna, vlasti nisu željele da najvažniji islamski spomenik u srcu Sarajeva izgleda zapušteno. Zato je džamija zatvorena na pola godine, a u njoj je oslikano gotovo tri hiljade kvadratnih metara površine. Radove je izvela firma iz Slavonskog Broda prema nacrtima arhitekte Hansa Niemeczeka, koji je koristio šablone i motive inspirisane Alhambrom. Ta intervencija bila je više od restauracije, ona je džamiju učinila reprezentativnijom u skladu s novim političkim kontekstom. Hartmuth je podsjetio da je upravo ovakva praksa bila karakteristična za austrougarsku fazu, islamske institucije često su prolazile kroz „talas obnove“, ali bez promjene imena ili formalnog statusa. Tako se činilo da se radi o kontinuitetu, iako su u suštini zgrade bile rekonstruirane ili temeljito preoblikovane.

Još upečatljiviji primjer je zgrada Šerijatske sudske škole u Sarajevu, danas Fakultet islamskih nauka. Projektovao ju je mladi češki arhitekt Karel Pařík, bila je prva nova zgrada u orijentalizirajućem stilu i služila je za obrazovanje službenika koji će rješavati porodične i imovinske sporove među muslimanima. Ova zgrada, koja i danas čuva bogatu dekoraciju dvorišta, pokazuje koliko su se forma i funkcija morali prilagođavati u pokušaju da se spoje islamski vjerski zahtjevi i bečki arhitektonski modeli.

Zanimljiv je i slučaj Đulaginog hana, zgrade u srcu Baščaršije koja je, po Hartmuthovim riječima, bila možda i „najinvazivnija intervencija“ u staro urbano tkivo. Ovdje se jasno vidi kako novi stilovi „upadaju“ u postojeću osmansku matricu, stvarajući hibridne, ponekad kontroverzne oblike.

Posebnu pažnju izazvao je detalj o Gazi-husrev begovom turbetu uz Begovu džamiju, čiji je interijer krajem 19. stoljeća obložen keramičkim pločicama proizvedenim u mađarskoj tvornici Zsolnay. Inspiracija za te pločice potekla je iz jednog osmanskog uzorka iz Jerusalema, što znači da je orijentalni motiv „preveden“ kroz industrijsku proizvodnju u Pečuhu i potom vraćen u Sarajevo.

Vijećnica je, naravno, nezaobilazna tema. Hartmuth podsjeća da prvobitni projekt nije bio prihvaćen, pa je arhitekta Alexander Wittek poslan u Kairo da napravi detaljne nacrte islamskih spomenika. Njegove skice poslužile su za konačnu verziju, koju je dovršio Ćiril Iveković nakon što se Wittek razbolio. Hartmuth ističe da je upravo Vijećnica postala paradigma, ne samo najveća i najraskošnija građevina orijentalizirajućeg stila, već i politička poruka da Bosna i Hercegovina može imati monumentalne građevine koje su ravne bečkim i budimpeštanskim.

Zanimljivo je da je Hartmuth naglasio kako ovaj stil gotovo i ne postoji u samoj Austriji ili Mađarskoj na sličan način. U Beču i Budimpešti nema tako velikih građevina u „maurskom“ ili „orijentalnom“ stilu. To znači da je Bosna bila poseban laboratorij, prostor u kojem se stvarao vizuelni jezik koji nigdje drugo nije bio potreban. Upravo zato, dodaje on, i danas je Sarajevo jedinstveno u svojoj kombinaciji različitih arhitektonskih slojeva. Hartmuth je podsjetio da se često čuje kako su to „kičaste“ tvorevine, „nesporazumi“ ili čak proizvodi imperijalne dominacije. No, s druge strane, upravo su te zgrade postale neizbrisivi dio sarajevskog identiteta. Sebilj, Vijećnica, Šerijatska škola, sve one danas tvore mozaik koji se uklapa u narativ Sarajeva kao „multikulturalnog grada“, grada u kojem su se kulturni slojevi susretali, sukobljavali i spajali u neočekivane oblik

Šta su o svemu mislili sami bosanski muslimani? Hartmuth kaže kako je to teško rekonstruirati, jer je izvora vrlo malo. Kritika nije bila dio dozvoljenog javnog diskursa. Vlast je tolerirala samo ograničene komentare, a ozbiljnije protivljenje ili osporavanje novih arhitektonskih projekata nije moglo doći do izražaja.

Ipak, Hartmuth je skrenuo pažnju na jedno specifično vrelo. Periodični listovi na osmanskom turskom jeziku, koje su čitale muslimanske elite u Bosni. U njima se ponekad pojavljivala diskusija o novim zgradama, ali uglavnom u vrlo općenitom tonu, bez otvorene kritike. Još upečatljiviji je govor tadašnjeg sarajevskog načelnika Mustafe Fadilpašića prilikom ponovnog otvaranja Begove džamije nakon obnove. On je kazao da je ponosan što Sarajevo sada ima džamiju kakve nema ni u Mekki, aludirajući na motive iz Andaluzije. Ovaj primjer pokazuje da je dio lokalnih elita u novom stilu vidio potvrdu vlastite kulturne vrijednosti, a ne nužno nametnutu egzotiku.

Na pitanje može li se govoriti o posebnom, bosanskom obliku ovog stila. Hartmuth je odgovorio potvrdno, iako s određenim ograničenjima. On je objasnio da je u Bosni nastao specifičan sklop, jer su isti arhitekti, školovani u bečkoj tradiciji, radili na nizu projekata. Njihove reference bile su ograničene i uglavnom publikacije o islamskoj arhitekturi, uz dodatak skica Alexandera Wittekа iz Kaira. To je stvorilo izolirani diskurs, koji se nije širio van Bosne, osim ponekog izuzetka, poput obnove Husein-pašine džamije u Pljevljima.

Hartmuth je podsjetio na jednu zgradu koju se često previđa u raspravama o ovom stilu, Aškenasku sinagogu. Prvobitni projekat bio je zamišljen u stilu srodnom srednjoevropskim sinagogama, no konačna verzija je izvedena upravo u orijentalizirajućem stilu, u skladu s tadašnjim trendom javnih zdanja. To pokazuje da se taj arhitektonski jezik nije primjenjivao samo na islamske ili administrativne institucije, već je postao dio šire kulturne slike grada.

Ko je plaćao sve te građevine? Hartmuth je odgovorio da su troškovi varirali, ali da su neki bili ogromni. Najpoznatiji primjer je Vijećnica, koja je koštala petnaest puta više nego gradske vijećnice u manjim mjestima poput Gradiške. Takve disproporcije jasno pokazuju da je Sarajevo imalo poseban status. Dok je gradnja javnih zgrada uglavnom finansirana iz budžeta Zemaljske vlade, gradske vijećnice često su plaćane iz općinskih sredstava. Hartmuth je dodao i zanimljiv detalj, mnoga zdanja koja danas nose naziv „vijećnica“ u bosanskim gradovima nisu prvobitno građena kao gradske vijećnice, nego kao administrativne zgrade. Tek nakon Drugog svjetskog rata, u jugoslavenskom periodu, te su funkcije spojene, pa su i ti objekti dobili naziv „vijećnica“.

Konačno, mora se naglasiti kako arhitekti nisu imali slobodu u svom radu, „miješanje“ države bilo je apsolutno. Arhitekti nisu bili samostalni vizionari, nego vješti izvršioci tuđih želja. Često bi se, prema njegovim riječima, sveo čitav proces na trenutak kada bi jedan činovnik ušao u prostoriju i rekao: „Hoću da bude kao ona zgrada tamo.“ I onda bi arhitekti to sproveli u djelo. Zbog toga u arhivima i nema mnogo pisanih tragova o raspravama, odluke su bile brze, jednostavne i bez elaboracija.

Zanimljivo je kako cilj ovih arhitektonskih projekata nije bio smanjiti jaz između lokalnog stanovništva i nove vlasti, naprotiv, često se radilo o naglašavanju razlika. Zgrade su bile monumentalne, nametljive, i jasno su odvajale „ovu stranu granice“ od one „s druge strane“. Tako su gradovi poput Gradiške ili Novog Grada dobili vijećnice i administrativne zgrade koje su odjednom dominirale čitavim urbanim pejzažom, a njihova raskošna arhitektura služila je kao podsjetnik na prisustvo nove, moćne vlasti.

Na kraju predavanja, ali i u svojoj knjizi, Maximilian Hartmuth postavlja pitanje: „Kako se danas odnositi prema tim zgradama koje su nastale u jednom specifičnom političkom i kulturnom kontekstu?“ Jesu li one kič, strani umetci u tkivo Sarajeva, ili vrijedni kulturni spomenici koji svjedoče o jednom važnom sloju historije?

Svjestan je da se u javnosti često javljaju kritike. „Pseudo-maurski stil“ kritičari znaju opisati kao lažnu egzotiku, nametnuti kolonijalni jezik, proizvod imperijalne dominacije. I sam autor priznaje da se, kada se zagleda u neke interijere, ne može lako pobiti argument da su ponekad prenatrpani i neprirodni. Ali s druge strane, on upozorava da takav pogled zanemaruje širi proces u kojem je Sarajevo postalo mjesto susreta različitih tradicija.

Za njega, ove zgrade treba posmatrati kroz prizmu transkulturacije, pojma kojim se u antropologiji označava proces u kojem iz susreta različitih kultura nastaje nešto novo, a ne samo koegzistencija ili sukob. Sebilj, Vijećnica, Šerijatska škola, Ulema medžlis, sve te zgrade nisu bile ni čista kopija islamskog naslijeđa, ni puka imitacija evropskih modela. Oni su hibridi, ali hibridi koji su postali prepoznatljivi simboli Sarajeva. Hartmuth podsjeća da su mnoga od tih djela danas dio turističke mape Sarajeva. Sebilj je nezaobilazno mjesto za fotografisanje, Vijećnica je jedan od glavnih vizualnih simbola grada, dok Šerijatska škola, sada Fakultet islamskih nauka, povremeno otvara vrata posjetiocima. Nekadašnje središte Rijaseta, uz Carevu džamiju, koje je u međuvremenu ispražnjen, u nekim je idejama mjesto kao budućeg muzeja islamske umjetnosti u Bosni. Na taj način, ono što je nekad bilo imperijalna reprezentacija postaje izvor kulturne i turističke vrijednosti u 21. stoljeću.

Hartmuth naglašava da je u tome i paradoks i da građevine koje su trebale simbolizirati „lojalnost Bosanaca caru“ danas su simboli bosanskog identiteta, lokalnog i nacionalnog ponosa. To je dokaz da arhitektura, jednom kada uđe u urbani pejzaž, može promijeniti značenje iz temelja. Namjera graditelja prestaje biti presudna, a građevina počinje živjeti vlastitim životom.

Jedna od važnih poruka knjige i predavanja jeste i ta da se austrougarska arhitektura u Bosni ne može svesti samo na kolonijalni instrument dominacije. Naravno, ona je to bila. Građevine su slale poruke moći, veličine i kontrole. Ali istovremeno, bile su i prostor pregovora, dijaloga, pa čak i saradnje. Muslimanske elite koje su bile lojalne režimu učestvovale su u oblikovanju stila, lokalni preduzetnici finansirali su brojne projekte, a stanovnici Sarajeva su ih s vremenom, htjeli-ne htjeli, prihvatili kao dio svoje svakodnevice.