Njeno ime je zaboravljeno jer nije bila „visoki kadar“, bila je žena, bila je Bošnjakinja, djelovala je u ilegalnom segmentu Narodnooslobodilačkog pokreta i umrla je mlada
Rođena 1921. godine u Bijeljini, Atifa Lipničević pripadala je rijetkoj generaciji obrazovanih bošnjačkih djevojaka međuratnog perioda. Završila je gimnaziju i započela studije medicine u Beogradu, podatak koji sam po sebi govori o njenoj društvenoj poziciji, ali i o ličnom iskoraku izvan tadašnjih očekivanih rodnih uloga. Rat je, međutim, prekinuo taj put. Umjesto akademske karijere, izabrala je povratak u rodni grad i ulazak u ilegalni antifašistički otpor.
U hijerarhiji Narodnooslobodilačkog pokreta, takva uloga rijetko donosi ime u udžbeniku. Ilegalci, kuriri, organizatori mreža, ljudi koji su nosili poruke, skrivali oružje, organizirali bijegove i spašavali druge, činili su kičmu pokreta, ali su rijetko postajali njegovo lice. Atifa Lipničević bila je upravo takva figura, ključna, ali nevidljiva.
Njeno učešće u spektakularnoj akciji oslobađanja zatvorenika iz bijeljinskog zatvora, današnje zgrade Muzeja Semberije, svrstava je među najhrabrije aktere lokalnog otpora. Ta akcija nije bila simbolična, nego operativna, konkretna i izuzetno rizična. Ipak, ni ona nije bila dovoljna da Atifa uđe u panteon „velikih imena“ NOP-a. Razlog je jednostavan: nije komandovala, nije pisala izvještaje, nije imala čin. Bila je žena u ilegalnom radu a takve žene rijetko dobijaju spomenike.
Nakon ponovnog hapšenja u zasjedi kod Suhog Polja, Atifa Lipničević deportirana je u ustaški koncentracioni logor Stara Gradiška. Tamo završava njen život, ali ne i njena priča. Više od dvije godine bila je izložena mučenju, izgladnjivanju i bolestima. Umrla je drugog jula 1944. godine od tuberkuloze, iscrpljena, ali, prema svjedočenjima preživjelih, nikoga nije odala. Nije ostavila memoare. Nije dala intervju. Nije dočekala oslobođenje da ispriča svoju verziju rata.
Upravo tu počinje njeno drugo brisanje.
U poslijeratnoj Jugoslaviji Atifa Lipničević nije bila potpuno zaboravljena. Njeno ime je uvršteno u registre žrtava fašističkog terora, a jedna od ulica u bijeljinskoj Hambar mahali nosila je naziv Ulica Tife Lipničević. To je bila tiha, ali jasna potvrda lokalne zajednice da njena žrtva ima značenje. Nije dobila bistu, ali je dobila ulicu, onaj svakodnevni, urbani oblik sjećanja koji povezuje prošlost s običnim životom.
To sjećanje ukinuto je 1992. godine. Ulica Tife Lipničević preimenovana je u Ulicu Đure Daničića. Promjena nije bila puka administrativna korekcija, nego politički čin. U tom procesu nisu uklanjana samo imena, nego i cijeli slojevi pamćenja: antifašizam, bošnjačka prisutnost, ženski doprinos ratu, klasna i ideološka složenost prošlosti. Atifa Lipničević nije bila jedina, ali je paradigma.
Nakon tog preimenovanja, njeno ime gotovo u potpunosti nestaje iz javnog prostora. Današnji historičari je rijetko spominju. Ne zato što ne postoje podaci, oni postoje u arhivima, muzejima, registrima, nego zato što se ne uklapa u dominantne istraživačke interese. Savremena historiografija radije se bavi velikim političkim figurama, nacionalnim narativima i jasno profiliranim identitetima. Atifa Lipničević je bila sve suprotno od toga.
Njena sudbina otkriva duboki problem načina na koji danas govorimo o prošlosti. Atifa Lipničević nije zaboravljena zato što nije bila važna. Zaboravljena je jer je bila sve ono što sistem pamćenja ne zna ili ne želi da nosi: žena bez čina, Bošnjakinja bez nacionalnog mita, ilegalka, žrtva. I komunista.
