Od Holokausta do Srebrenice, a danas do Gaze, obrasci genocida ponavljaju se pod novim imenima i zastavama. Kada se čovjeku oduzme ljudskost, sve postaje dopušteno, i logori, i glad, i masovne grobnice. Šutnja nas danas čini sudionicima.

Svi genocidi počinju istim obrascem; oduzimanjem ljudskosti drugome. Ono što se danas događa Palestincima nastavak je logike koju smo i mi, Bošnjaci, osjetili na svojoj koži, od prijetnji i uvreda, premlaćivanja, do etničkog čišćenja, logora i masovnih grobnica. Prvo se gradi medijsko-propagandna slika neprijatelja kao „životinje“, „balije“, „fundamentalista“. Kada takva slika postane općeprihvaćena, otvara se put prema nasilju. Tada nije teško nekoga protjerati, zarobiti ili ubiti, jer je stvorena percepcija da nije riječ o čovjeku.

U izraelskoj javnosti danas proces dehumanizacije poprimio je zastrašujuće razmjere. Ankete potvrđuju da najveći broj građana podržava uskraćivanje hrane i vode Gazi. Kada većina društva može opravdati od UN-a potvrđeno stanje gladi, onda nije riječ o ekstremističkoj manjini na vlasti, nego o čitavoj klimi koja prihvata nasilje kao normalnost.

I nama Bošnjacima su devedesetih govorili da smo „opasnost za Evropu“, da smo „teroristi“, da smo „prijetnja koju treba zaustaviti“ jer će se ona „preliti u Evropu“. Upravo je srpska nacionalistička politika, baš kao i danas cionistička, sebe predstavlja kao branioca „zapadnih vrijednosti“ i demokracije općenito.  Ako gledamo obrasce koji se ponavljaju, ovakva stajališta su vazda bila i ostala uvod u genocid. U Gazi danas gledamo iste mehanizme, samo u digitalnom dobu pa se s pravom govori o „genocidu uživo“. Zastrašujuće su izjave izraelskih političara da su Palestinci „životinjska bića“, zastrašujuće je gledati kontrolne punktove na kojima se na najgrublje načine maltretiraju i ubijaju ljudi, izgladnjele trudnice koje gube djecu, medijski prostor u kojem su djeca i novinari proglašeni legitimnim metama.

Zašto za nas Bošnjake ovo jeste jedan posve novi i viši nivo bestijalnosti, ali nije iznenađujuće? Ove godine obilježavamo tridesetu godišnjicu Genocida u Srebrenici i znamo što znači kada se čovjeku oduzme ljudskost. Znamo što znači kada vas svode na „teroristu“ i „mudžahedinsku prijetnju“. Znamo da je to početak puta na kojem prestaje važiti ljudsko pravo, a počinje logika sile i smrti.

Zato pitanje Palestine nije samo pitanje jednog naroda. To je ispit na kojem Evropa polaže najdublji mogući ispit. Ako Evropa zatvori oči pred Gazom, onda zatvara oči i pred vlastitim temeljem: da smo svi ljudi, da nikoga ne smije pogoditi metak, glad ili mržnja zato što je drugačiji.

Ponavljamo, obrasci su jasni! Prvo se oduzima ljudskost, javni govor postaje oružje, sve je dopušteno: slijedi protjerivanje, logori, bombardiranje, glad se koristi kao oružje. Tako je bilo u Bosni, tako je u Gazi. Nadalje, zločin se sistematizira. U Bosni su to bili logori Omarska i Keraterm, opsada Sarajeva, masovne grobnice oko Srebrenice. U Palestini danas to su ruševine Gaze, teško maltretiranje na Zapadnoj Obali, kolektivno kažnjavanje.

Slijedi poricanje i relativizacija. Sjećamo se rečenica iz devedesetih; „to su bili ekscesi“, „to je bila odbrana“. Ne, to je bila politička odluka! Danas slušamo iste formulacije: „kolateralna šteta“, „antiteroristička operacija“. Zločin se, naime, uvijek pokušava prerušiti u legitimnu akciju.

Na koncu, ponavlja se međunarodna pasivnost. Europa je gledala kako padaju sigurne zone UN-a i kako kolone iz Srebrenice nestaju u šumama. Danas gleda kako djeca u Gazi umiru od gladi. Znala je, i tada i sada, ali nije djelovala. Znanje bez djelovanja najopasniji je oblik saučesništva. Da ne pominjemo dvostruke aršine. Kada je riječ o Ukrajini, sankcije se uvode u roku od nekoliko dana. Kada je riječ o Palestini, Evropa se poziva na procedure i „kompromis“. Pravda na mjernoj traci gubi smisao.

Pitanje Palestine nas se tiče. Niti Holokaust, niti Genocid nad Bošnjacima nisu bile historijske slučajnosti, već rezultat planirane strategije i dugog procesa dehumanizacije. Oba genocida su se dogodila u srcu Evrope, u društvima koja su vjerovala da su civilizirana. Žrtve su bile izabrane ne zbog onoga što su činile, nego zbog onoga što jesu. Jevreji su bili „antirasa“, „svjetski ljigavci“; Bošnjaci „balije“, „islamski fundamentalisti“. Taj jezik bio je uvod u logore, masovne grobnice i gasne komore. Danas isti obrasci lebde nad Palestincima, otvaraju se ista vrata koja su već vodila u Auschwitz i Potočare.

U toj usporednici krije se strašna ironija: narod koji je preživio Holokaust danas ima državu čija se politika prema Palestincima i širom Evrope sve češće opisuje terminima genocida. Ne govorimo ovdje o identitetima žrtve i dželata kao vječno zadanim ulogama, nego o obrascima koji se mogu ponavljati ako društvo dopusti da logika straha i dehumanizacije postane zakon.

Bošnjaci su u Drugom svjetskom ratu javno ustajali protiv progona Jevreja, Roma i Srba. Trideset godina nakon Srebrenice, osjećamo obavezu da dignemo glas protiv ponavljanja istih obrazaca nad Palestincima. To nije samo moralna dužnost prema njima, to je i ogledalo našeg vlastitog opstanka.

Ako šutimo danas, ko će sutra stati u našu obranu? Ako mi zapadnemo u šutnju, izgubit ćemo pravo sjećati se vlastitih mrtvih.

Uvodna riječ saborskog zastupnika i predsjednika Bošnjačkog nacionalnog vijeća, časopis “Bosna”, broj 5