Iranske kurdske opozicione grupe nisu niti potvrdile niti demantovale izvještaje o mogućem kopnenom napredovanju iz Iraka u zapadni Iran usred američko-izraelske agresije. Uprkos izvještajima da Washington razmatra podršku napadu predvođenom kurdskom opozicijom, Bijela kuća još uvijek nije donijela konačnu odluku o svom sljedećem potezu; izvori unutar partije Komala, koja decenijama vodi pobunu protiv iranske države, kažu da je „sada pravo vrijeme“ za povratak u njihove rodne gradove nakon 47 godina u egzilu te da u kurdskoj regiji Irana, koju Kurdi nazivaju Rojhelat, „čekaju pešmerge (borce)“

Ruševine hotela Comfort u bejrutskom naselju sa hrišćanskom većinom stoje kao skeletni dokaz strateške dezorijentacije koja trenutno definiše Bliski istok. Projektil koji je u četiri ujutro raznio fasadu četvrtog sprata, u neposrednoj blizini španske ambasade i Ministarstva odbrane Libana, nije pogodio vojni cilj. Pogodio je samu ideju predvidljivosti rata. Dok se prašina siježe nad ranjenim recepcionerom i prestravljenim stanarima, postaje jasno da sukob koji su inicirali SAD i Izrael više nema jasno iscrtane granice ni proklamovane domete. U tom vakuumu planiranja, administracija Donalda Trumpa poseže za najopasnijim alatom u američkom arsenalu: aktivacijom etničkih proksi snaga za rat koji regularna vojska ne može dobiti.

U tišini koja obično prethodi velikim kopnenim tektonskim pomjeranjima, vijest o telefonskim pozivima iz Mar-a-Laga prostrujala je obavještajnim kanalima. Donald Trump je, prema izvještajima agencije Axios i potvrdi kurdskog portala Rudaw, lično kontaktirao lidere iračkih Kurda, Masouda Barzanija u Erbilu i Bafela Talabanija u Sulejmaniji. No, ključni detalj nije u razgovoru sa starim saveznicima, već u direktnom kontaktu sa Mustafom Hijrijem, vođom Demokratske partije iranskog Kurdistana (PDKI).

Ova komunikacija označava radikalan zaokret. Washington više ne traži samo saveznike za obuzdavanje Irana; on traži pješadiju na terenu (boots on the ground). Strategija je jasna u svojoj brutalnoj jednostavnosti: pošto je direktna američka invazija na Iran, sa njegovim planinskim masivima od 2.000 metara i utvrđenim obalskim linijama, logistički i politički nemoguća, posao će obaviti drugi. Kurdi, narod bez države, ponovo su izvučeni na mapu kao idealno pogonsko gorivo za američke ciljeve.

Analitičari se slažu da bi klasična invazija na Iran morala krenuti iz Kuvajta, kroz močvare južnog Iraka, ka Teheranu udaljenom 600 kilometara. To je put koji Pentagon, uprkos Trumpovoj ratobornoj retorici, smatra samoubilačkim. Iran nije Irak iz 2003. godine; to je država sa 92 miliona stanovnika i vojskom koja je decenijama gradila asimetrične kapacitete upravo za ovakav scenario.

Međutim, sjeverozapadni Iran, područje poznato kao Rojhelat, nudi drugačiju priliku. Tamošnja kurdska manjina, koja broji između 7 i 15 miliona ljudi, decenijama živi u stanju tinjajućeg otpora prema centralnoj vlasti u Teheranu. Od kratkovjeke Republike Mahabad iz 1946. godine, kurdski san o autonomiji ostao je najjači destabilizirajući faktor iranske unutrašnje politike. Trumpov plan računa na to da će obećanje o obnovi Mahabada ili stvaranju šire autonomije biti dovoljno da motiviše hiljade boraca da krenu u frontalni sukob sa Islamskom revolucionarnom gardom (IRGC).

Svega šest dana prije prvih američko-izraelskih udara na Iran, u Erbilu je, pod sjenkom CIA-inih operativaca, potpisan pakt o stvaranju Koalicije političkih snaga iranskog Kurdistana (CFPKI). Grupe koje su decenijama bile razjedinjene ideološkim jazovima, od marksističko-lenjinističkog PJAK-a (ogranka PKK) do konzervativnog PDKI-ja i islamističkog Khabata, odjednom su se našle za istim stolom.

Prema izvještajima CNN-a, Washington je već započeo masovnu isporuku lakog i srednjeg naoružanja ovim frakcijama. Cilj je stvoriti udarnu snagu od deset do petnaest hiljada boraca koji bi služili kao prethodnica. Ali, ko su ti ljudi? U velikoj mjeri, to su iskusni gerilci koji su ostali bez posla nakon što je Turska zamrzla mirovni proces, dopunjeni borcima iz sirijske Rojave koji bježe pred naletom Damaska. To je vojska plaćenika i ideologa, čija je lojalnost Washingtonu direktno proporcionalna količini isporučenog novca i oružja.

Dok Trump gradi svoju kurdsku legiju, u redovima iranske opozicije u egzilu ključa nezadovoljstvo. Reza Pahlavi, sin posljednjeg šaha, kojeg Izrael i konzervativni krugovi u SAD-u vide kao prirodnog nasljednika trona u Teheranu, oštro je reagovao. Za Pahlavija i njegove pristalice, svako koketiranje sa kurdskim autonomizmom je „crvena linija“ koja vodi ka balkanizaciji Irana.

U saopštenju od 25. februara, Pahlavi je pozvao iransku vojsku da brani narod ne samo od režima, već i od „separatista“. Ovaj sukob unutar opozicije otkriva duboku manu Trumpovog plana: on pokušava ujediniti nespojive elemente. S jedne strane su kurdski gerilci koji sanjaju o nezavisnosti, a s druge perzijski nacionalisti koji žele restauraciju centralizovane monarhije. Istorija nas uči da u takvim konstelacijama proksiji vrlo brzo okreću oružje jedni protiv drugih, pretvarajući „oslobođenu“ teritoriju u pakao građanskog rata.

Strateški promašaj Trumpovog plana najočigledniji je u odnosu sa Ankarom. Irački Kurdistan je ekonomski pupčanom vrpcom vezan za Tursku. Svaki pokušaj stvaranja kurdskog političkog entiteta u Iranu, pod vođstvom grupa povezanih sa PKK, izazvat će bijes Recepa Tayyipa Erdoğana. Ankara je već dala do znanja da neće tolerisati „terorističku državu“ na svojim granicama, bez obzira na to ko joj je sponzor.

Štaviše, tursko biračko tijelo duboko je antiamerički nastrojeno u kontekstu napada na islamsku državu poput Irana. Čak i ako Turska ne interveniše direktno u korist Teherana, ona će sigurno blokirati linije snabdijevanja ka iranskom Kurdistanu, čineći svaku ofanzivu logistički neodrživom. Erbil, svjestan ovog rizika, već pokazuje znake povlačenja. Predsjednik Nechirvan Barzani javno je uputio saučešće povodom smrti vrhovnog vođe Khameneija, nazivajući ga „mučenikom“. To nije samo kurtoazija; to je političko osiguranje u slučaju da Trumpova avantura propadne.

Dok Washington planira, Teheran djeluje. Od početka sukoba, Erbil je postao poligon za testiranje iranske preciznosti. Preko 70 napada dronovima i projektilima pogodilo je ciljeve u blizini američkih baza, ali i civilne objekte. Ovi napadi često ne dolaze direktno iz Irana, već od strane Hashd al-Shaabi milicija, koje su nominalno dio iračke vojske, ali operativno pod komandom IRGC-a.

Kataib Hezbollah je otvoreno upozorio da će, ukoliko SAD „zapale fitilj“ preko Kurda, pokrenuti rat iscrpljivanja protiv svakoga ko sarađuje sa Washingtonom. Za porodicu Barzani, ovo je egzistencijalna prijetnja. Naftna polja su već prestala sa radom, a protok ka Turskoj je obustavljen zbog straha od sabotaža. Erbil, sa svojim krhkim odbranama, nije sigurna lansirna rampa za invaziju. On je, zapravo, talac geografije i sopstvenih aspiracija.

Osnovno pitanje koje američki stratezi izbjegavaju je: šta se dešava ako Kurdi zaista zauzmu Mahabad? Čak i uz vazdušnu podršku SAD-a i Izraela, put do Teherana ostaje dug 300 kilometara kroz neprijateljski nastrojena područja. Kurdske milicije su majstori gerilskog ratovanja u brdima, ali one nemaju kapacitet za kontrolu velikih gradova niti za vođenje oklopno-mehanizovanih operacija u ravnici.

Postoji spekulacija da je cilj samo „vezati“ iranske trupe na sjeverozapadu kako bi se isprovocirao kolaps u samom centru moći. Ali to podrazumijeva postojanje organizovane frakcije u Teheranu spremne na oružanu pobunu. Trenutno, nema dokaza o takvoj snazi. Naprotiv, strani pritisak često homogenizuje iransko društvo oko zastave, potiskujući unutrašnje nezadovoljstvo u drugi plan pred prijetnjom spoljne agresije.

Dok se mediji fokusiraju na kurdske planine, prava drama se odvija na moru. Zatvaranje Hormuškog tjesnaca je as u rukavu Teherana koji Trump ne može neutralisati proksi ratnicima. Ako protok nafte, gasa i vještačkog đubriva stane na samo tri sedmice, svjetska ekonomija će ući u recesiju neviđenih razmjera. Deset hiljada kurdskih gerilaca ne može otvoriti tjesnac niti zaštititi tankere u Perzijskom zaljevu.

Trumpova strategija „pritiskanja crvenih dugmadi“ bez konsultacija sa vojnim ekspertima stvara lančane reakcije koje potapaju američke saveznike brže nego neprijatelje. Napad na hotel Comfort u Bejrutu je simbolička prethodnica onoga što slijedi: rat bez jasnog cilja, vođen improvizacijom, gdje su žrtve najčešće oni koji sa sukobom nemaju nikakve veze.

Da bi se razumjela dubina rizika koji Trump preuzima, neophodno je dekonstruisati unutrašnju strukturu snaga koje Washington pokušava upotrijebiti. Ovo nije monolitna vojna formacija, već krhki konglomerat ideološki suprotstavljenih frakcija čija je zajednička tačka isključivo pragmatična potreba za opstankom. Na čelu ove kolone stoji Demokratska partija iranskog Kurdistana (PDKI), najmnogoljudnija i strateški najvažnija grupacija. Sa procjenjenih pet hiljada boraca, PDKI predstavlja konzervativno-nacionalističko jezgro koje uživa direktnu podršku Erbila, ali njihova snaga je često sputana birokratizovanim vodstvom u egzilu.

Nasuprot njima stoji PJAK, iranski ideološki blizanac turskog PKK. Iako raspolažu sa oko tri hiljade iskusnih gerilaca, njihov ocalanistički, radikalno lijevi pristup stvara duboko nepovjerenje kod konzervativnijih plemenskih lidera. Upravo tu leži jedna od najvećih Trumpovih zabluda: vjerovanje da se marksistički revolucionari PJAK-a mogu bezbolno integrisati sa pro-zapadnim nacionalistima iz Partije slobode Kurdistana (PAK), milicije koja broji oko hiljadu i po boraca i koja je direktno vezana za sigurnosne strukture iračkih Kurda. Kada se tome doda socijalistička Komala, čiji su ideolozi decenijama u evropskom egzilu, dobijamo vojsku “generala u hotelima” i “boraca u rovovima” između kojih zjapi ogroman generacijski i ideološki jaz.

Ova unutrašnja fragmentacija direktno utiče na regionalnu stabilnost. PJAK-ovo prisustvo automatski aktivira turski veto, jer Ankara svako jačanje Ocalanovih sljedbenika vidi kao egzistencijalnu prijetnju sopstvenim granicama. S druge strane, mlađa populacija unutar samog Irana, koja je nosila teret protesta proteklih godina, često ne prepoznaje ove oružane frakcije kao svoje legitimne predstavnike.

Trumpov pokušaj da ove nespojive elemente uveže u jedinstvenu udarnu iglu za rušenje Teherana zanemaruje činjenicu da bi se te iste snage, u trenutku vakuumu vlasti, najvjerovatnije okrenule jedna protiv druge u borbi za lokalnu dominaciju. Umjesto “čizama na terenu” koje donose stabilnost, Washington rizikuje stvaranje paramilitarnog haosa koji bi regiju mogao gurnuti u decenije bratoubilačkog rata, sličnog onom koji je uslijedio nakon pada Gaddafija u Libiji.

Kurdi u Iranu ponovo se nalaze pred historijskom raskrsnicom. Obećanja iz Washingtona zvuče primamljivo, ali istorija kurdsko-američkih odnosa je istorija izdaja. Od 1975. preko 1991. do nedavnog žrtvovanja sirijskih Kurda u korist Damaska, Washington je uvijek koristio kurdske „čizme“ kao potrošni materijal.

Ako Trumpova ofanziva na sjeverozapadu Irana ne donese brzi pad režima, a po svim vojnim parametrima neće, Kurdi će ostati sami protiv razjarenog Teherana, dok će se američki nosači aviona povući u sigurnije vode. Rezultat neće biti slobodni Rojhelat, već uništena regija i još jedan propali državni eksperiment na Bliskom istoku.

Ozbiljna politička analiza ne može ignorisati činjenicu da se ovaj rat vodi radi unutrašnjepolitičkih poena u Washingtonu, a ne radi slobode iranskog naroda. Trumpov gambit sa Kurdima je hazarderski potez lidera koji ne razumije dubinu bliskoistočnog minskog polja. Svaki korak u tom polju, bilo u Bejrutu ili u planinama Kurdistana, odjekuje daleko izvan granica regije, prijeteći da u opšti haos povuče i one koji su mislili da su samo posmatrači.

Bliski istok ne treba nove proksi ratove; on treba izlaznu strategiju iz kruga nasilja koji je započeo onog trenutka kada je diplomatiju zamijenio telefonski poziv iz Mar-a-Laga. Hotel Comfort više ne nudi nikakav komfor; on je postao ogledalo svijeta u kojem su red i pravo zamijenjeni samovoljom arhitekata haosa.

Ne smije se zanemariti ni uloga Tel Aviva u ovoj jednačini. Izrael je godinama gradio diskretne odnose sa kurdskim grupama, videći u njima “drugi front” protiv Irana. Medijska kampanja koja je Rezu Pahlavija izbacila u prvi plan 2023. godine bila je u velikoj mjeri orkestrirana iz Izraela. Međutim, Izrael je svjestan da Pahlavi ne može donijeti vojnu pobjedu. Zato njihova podrška ide u dva smjera: politička legitimacija Pahlavija i tehnička/obavještajna podrška kurdskim milicijama.

Ova “dvostruka igra” stvara dodatnu konfuziju. Kurdi dobijaju oružje da bi se borili za autonomiju, dok se Pahlaviju obećava da će to isto oružje biti iskorišteno da se ta autonomija suzbije nakon pada ajatolaha. To je recept za post-revolucionarni kolaps kakav je viđen u Libiji, gdje su različite frakcije koje je naoružao NATO odmah nakon pada Gadafija započele međusobni rat do istrebljenja.

Januarski događaji u Siriji, gdje je Trumpova administracija žrtvovala kurdsku autonomiju u Rojavi zarad dogovora sa novim vlastima u Damasku (koje podržava Turska), trebali bi biti jasan alarm za Mustafu Hijrija i ostale lidere CFPKI-ja. Američka spoljna politika pod Trumpom je transakciona. Onog trenutka kada Teheran ponudi bolji dogovor ili kada cijena podrške Kurdima postane prevelika u odnosima sa Ankarom, Washington će bez oklijevanja povući podršku.

Kurdi u Iranu rizikuju da izgube i ono malo kulturnih prava koje imaju u zamjenu za obećanja koja se ne mogu ispuniti. Napadi na PDKI kampove u Koyi i baze PAK-a pokazuju da Iran neće čekati da se “čizme na terenu” u potpunosti opreme. Svaki pokret separatističkih grupa bit će dočekan brutalnom silom, dok će Washington, kao i mnogo puta ranije, izražavati “duboku zabrinutost” sa sigurne udaljenosti.