Annie Lennox je pjevala: “Ne igraj se s čovjekom od misije, ima Boga na svojoj strani…” Upravo takva iskrenost, čovjeka koji brani ideju u koju vjeruje, ugrožava šutologe, te priljepke i poluforme, koji su se među Bošnjacima razmilili poput parazitskih boginja. Zarazni, tihi, premazani serumom akademskih titula i institucionalnih laži.

Staništa šutologa su poznata: naseljavaju ih po fakultetskim vijećima, nadzornim odborima, institutima s drvenim pločama i čajnim kuhinjama. Tamo gdje uz kahvu zaborave šta znači odgovornost za izgovorenu riječ. Smatraju da je jednom stečena titula doživotna indulgencija: sve dok ne progovoriš o naciji, o vjeri, o sebi. Tada zašute, kao da ih je neko uhvatio u krađi.

Šute, ali ne iz mudrosti, već iz kukavičluka. Srame se nacionalnog do te mjere da im ne bi bila uvreda ako biste ih nazvali običnim miševima. Ali ako kažete “džamijski miševi” – to već boli. “Crkveni” miševi? To bi im bio kompliment. To je ipak evropskije, kulturnije, mirisnije. Kod nas se, zna se, sve što tukne na vlastiti identitet – proglašava opasnim, primitivnim ili nepoželjnim.

Općenito, fina muslimanska raja sve više počinje ličiti na tipsku klerikaliziranu sliku crkvenih grickanja hostija. Isti pokret ruke, isti pogled u pod, ista poza nevine superiornosti. Neki se već smatraju svetački nedodirljivima, kao da su se uspeli ravno na Arš, bez merdavina. A ustvari, sve je to stari jugoslavenski model. Oponašaju Partiju, onu jedinu što nikome nije polagala račune.

Znaju šutolozi posao. Itekako znaju. Nisu oni džaba zatureni po komisijama, vijećima i akademijama gdje se ne donose odluke, ali se dijele dnevnice i titule. Šute, klimaju, čuvaju toplinu fotelje. I onda kad već pomisliš da su se posve ispuhali, gle, eto ih na spisku nekog upravnog odbora.

Ima jedan, vele da je “najveća bošnjačka pametnica”. Takvog, kažu, nije bilo od prvog prepisivača Ahdname. Kada priča, naravno da zvuči pametno. Za neupućenog, to je simfonijski koncert intelekta. Ali mi bismo rekli da bi zabavnije bilo napreskokce čitati Rječnik stranih riječi, jer tamo ti je naznačeno gdje počinje i gdje završava konfuzija. Kod njega, sve lebdi, ništa ne pristaje.

Naš dobri Bošnjo ne zna tačno zašto je taj pametan, ali ako ga niko ne razumije – mora da jeste. Tako su mu rekli. Ako je nerazumljiv, to je valjda zato što je negdje visoko iznad. A zapravo hermetičan govor je često samo drugo ime za uzaludnost. Za šupljinu obučenu u svileni žargon.

Čitav život proveo beskorisno pametan. Tiha sintaksa šutologije. Od titule do titule, bez traga, bez svrhe, bez rizika.

Šutolozi vole da ih se naziva intelektualcima. Ta riječ im je kao svileni šal preko grla koje nikad ne podigne glas. Pridjevak „bošnjački“ im više nije pohvalan, sad je u modi biti „Bosanac“. Jer to, vele, obuhvata sve, otvara horizonte, ne zatvara ih u etnički tor. Kao da identitet nije trag postojanja, već plastelin koji se modelira zavisno od prilika. Kao da pojedinac sam po sebi može biti multietničan. Pa valjda je to zajednica u svojoj ukupnosti, a ne hibridni mutant koji naizmjenično mijenja pasoše savjesti.

Kakvih li glupih intelektualaca, vela havle! Ne znaš je li to ironija stvarnosti ili stvarnost ironije. Uglavnom, kad god čujemo da neko „ne želi biti etnički ograničen“, znajmo da mu etnička pripadnost više smeta nego imperijalna uzurpacija i život u lancima.

Ipak, šutologa je najviše u politici. Tamo se fino šuti – uz dobre plate, protokolarne ručkove i beneficije što legnu na račun bez greške. Za neke je politika tek statiranje, komforna tišina u VIP parlamentarnoj loži. No, ono što fascinira – šute i kad neko pokušava uništiti ono što ih hrani. Šute sistemski, mučki, uporno, kao da im je neko obećao spasenje ako izdrže još samo ovaj mandat.

Tek kada izborni teatar krene, kad se sastavljaju liste, kada se dijele funkcije – tada nastaje metafizičko vaskrsenje šutologa. Postaju „proživljeni na ovome svijetu“. Izlaze iz jazbina, hodaju po kahvama, iskopavaju zaboravljene usluge, pozivaju se na dedu iz 1983. Plete se mreža konekcija, obnavljaju živčane sinapse interesnih stomaka, pronalaze se izgubljene rodbinske veze i rješenja za buduće tendere.

Sve se to vrti u staroj igri, čije je pravilo jednostavno: “Ti meni ja tebi, tebi ja meni.” Uzmi, daj, ne talasaj. I tako – sve do sljedećih izbora i novog mutiranja.

Posebno se boje slobodomislećih medijskih ratnika. Ako ih se kojim slučajem javno prozove, dobiju živčani slom od povrijeđene im komocije. Tada započinje proces ustrajne denuncijacije u kojemu su za izgovorene riječi svi sumnjivi, a krivica kruži poput tamjana po partijskim hodnicima. Šutolozi vole šaptanjem isljeđivati po zakucima vjerskih i političkih ustanova. Ako se i usude odgovoriti na prozivku, učine to preko posrednika posrednikovog posrednika pa angažiraju neko isluženo piskaralo da napiše tekst kojem je dovoljno pročitati prvu i zadnju rečenicu da biste znali sve. Sredina je ionako pljesnjiva.

I tu je naša najveća muka. Nakon pedeset godina zatomljavanja, nakon uspavanosti i umrtvljenosti – devedesetih godina dogodio se sinhroni duhovni, politički, društveni i kulturni preporod Bošnjaka. Platili smo visoku cijenu. Ali prvi put dobismo vlastitu državu (koju dijelimo s druga dva naroda), i mogućnost da jasno i glasno artikuliramo vlastiti vjerski i kulturni identitet, da biramo svoje političke predstavnike. I šta smo uradili? Umjesto da nastavimo uspon, mi smo, elegantno, pod smokvinim listom vlastitog samozadovoljstva – krenuli prema dnu.

Vatra se pali iznutra, duhovnost je gorivo. Ali kada tog goriva nestane, ostaje samo pepeo i podjela na one što uzimaju dim i one što ga puštaju.

Stali smo. A jasno je da jedno izvire iz drugog, da je politički preporod povezan s kulturnim, kulturni s duhovnim, a svi zajedno s općim društvenim promjenama. No, šta ćemo kada nam po upravnim odborima i dalje sjede pametnice, titulari s pečatom beskorisno pametnih intelektualaca.

Ne zaluđujmo se pozivima na revoluciju. Mi pišemo i upozoravamo. Nismo kadrovici.