Samo zato što su nosili palestinsku zastavu, studenti su masovno hapšeni, njihove kampanje brutalno razbijane, a univerzitetske administracije, pod pritiskom politike i donatora, posegnule su za najtežim disciplinskim mjerama: suspenzijama, protjerivanjima, pa čak i krivičnim prijavama.

Sjedinjene Države decenijama se predstavljaju kao bastion demokratije i slobode govora. U američkoj političkoj mitologiji, Prvi amandman je sveta relikvija, a novinari navodno nepovredivi. No, iza sjajne fasade sve je očiglednije: sloboda izražavanja u Americi postaje privilegija, a ne pravo.

Naprimjer, hapšenje novinara Maria Guevare u Georgiji, inače porijeklom iz Salvadora, dok je izvještavao o protestima protiv nasilnih deportacija useljenika, samo je podsjetnik na to kako vlast tretira one koji previše uporno postavljaju pitanja. Sve su krivične optužbe protiv njega odbačene, ali je on ipak završio u imigracionom pritvoru, u samici po 22 sata dnevno. Je li to slučajnost? Teško. To je politička poruka: „Ako snimaš i pišeš o onome što se ne uklapa u narativ vlasti, spremi se na posljedice.“

Guevara je zbog hapšenja jučer podnio tužbu protiv Trumpove administracije. Međutim, ovaj slučaj nije usamljen, a mnogi koje je država nepravedno kaznila nemaju ni novca ni snage boriti se za pravdu.

Već tokom protesta „Black Lives Matter“ 2020. godine, deseci novinara bili su meta policije – hapšeni su, suzavcem rastjerivani, gađani gumenim mecima, i to sve dok su jasno nosili oznake PRESS. Godinu kasnije, reporter CNN-a uhapšen je uživo u prijenosu, dok je uredno pokazivao akreditaciju. U Minnesoti su policajci čak prisiljavali novinare da legnu na tlo, da bi im potom uništavali opremu.

I nije riječ samo o uličnim protestima. Podsjetimo, američki zviždači – od Chelsea Manning do Edwarda Snowdena – progonjeni su kao državni neprijatelji jer su razotkrili zloupotrebe vlasti. Julian Assange, iako stranac, već godinama je najpoznatiji simbol američke opsesije kontrolom informacija.

U posljednjim mjesecima dodatno se otkriva koliko su granice slobode sužene. Val propalestinskih protesta na američkim univerzitetima – nekada prostorima gdje je kritičko mišljenje trebalo biti najslobodnije – naišao je na represiju. Studenti su masovno hapšeni, njihove kampanje brutalno razbijane, a univerzitetske administracije, pod pritiskom politike i donatora, posegnule su za najtežim disciplinskim mjerama: suspenzijama, protjerivanjima, pa čak i krivičnim prijavama. Akademski kampus, koji je decenijama bio ponos američke demokratije, sada sve više podsjeća na kontrolisani prostor u kojem su „dozvoljene“ samo one parole koje ne remete politički komfor establišmenta.

Sve to govori o jednom obrascu: kada vlast osjeti da je pod pritiskom, prvo poseže za zastrašivanjem onih koji prenose istinu. Na udaru nisu samo strani novinari, poput Guevare, nego i domaći reporteri, aktivisti, pa i studenti koji dižu glas protiv dominantne politike.

U teoriji, snimati javne službenike u obavljanju posla spada u zaštićeno pravo Prvog amandmana. U praksi, to pravo vrijedi samo dok ne zasmeta nekome u uniformi ili kabinetu. Tada sloboda govora prestaje biti „temelj američke demokratije“ i postaje retorički ukras kojim Washington maše prema vani, dok ga kod kuće ignorira.

Licemjerje je bolno jasno. Sjedinjene Države redovno kritiziraju Kinu, Rusiju ili Iran zbog progona novinara. Ali u čemu je razlika ako u Atlanti reporter sjedi u samici jer je „ometao policiju“ time što je – držao kameru? Ili ako studenti u New Yorku bivaju izbačeni iz domova jer su nosili palestinsku zastavu? Ako to nije ruganje demokratiji, šta jeste?

Prava opasnost nije samo u tome što strada jedan novinar ili jedan studentski pokret. Opasnost je u „chilling effectu“ – tihom zastrašivanju koje tjera druge da odustanu prije nego što i pokušaju. Kada reporter razmišlja da li će snimanje policijske brutalnosti značiti i gubitak slobode, ili student da li će protest protiv rata značiti gubitak diplome, onda to više nije sloboda govora. To je autocenzura, najopasniji oblik cenzure, jer se ne nameće silom, nego strahom.

Amerika voli mit o sebi kao zemlji slobode. Ali taj mit se ruši svaki put kada novinar završi u ćeliji umjesto u redakciji, i svaki put kada studenti završe u pritvoru umjesto u amfiteatru. Pitanje više nije šta će se dogoditi s jednim izvještačem iz Georgije ili sa grupom mladih aktivista. Pitanje je – šta će se dogoditi s američkom demokratijom ako vlast nastavi vjerovati da kritiku može ućutkati lisicama, deportacijama i policijskim kordonom na univerzitetskom kampusu.

Jer kada sloboda govora postane privilegija, onda Amerika prestaje biti Amerika. A to je poruka koja odjekuje daleko šire od jedne samice u Folkstonu ili jednog kampusa u Columbiji – to je poruka koja kaže da bastion slobode već uveliko puca iznutra.