U ovakvoj situaciji blokade, Bijeloj kući se otvaraju dva osnovna puta: ili proglasiti kraj konflikta što je prije moguće kako bi se minimizirala šteta, ili intenzivirati napade, uključujući i raspoređivanje trupa na terenu, u nadi da će eskalacija dovesti do promjene režima. Problem je u tome što nijedna od ove dvije opcije ne garantuje rješenje krize. Prijevremeni izlazak iz rata ostavio bi Iran ranjenim, ali bijesnim

Rat u Iranu neumoljivo grabi ka svojoj drugoj sedmici, a strateška magla koja okružuje sukob ne jenjava: još uvijek nije jasno šta Sjedinjene Države zapravo namjeravaju, niti do kojih granica se konflikt može proširiti. Ono što je, međutim, već postalo očigledno jeste da režim u Teheranu neće pasti pod naletima bombardovanja svojih neprijatelja.

To priznaje i sama američka inteligencija, prema izvorima bliskim agenciji Reuters, a brojni izvještaji kojima raspolaže Pentagon vode ka istom zaključku: iransko rukovodstvo ostaje praktično netaknuto i ne postoji rizik od njegovog kolapsa u bliskoj budućnosti.

Najnovije analize podcrtavaju da eliminacija ajatolaha Alija Hameneija prvog dana ofanzive nije narušila koheziju ove autokratije, koja zadržava čeličnu kontrolu nad javnim mnijenjem u zemlji. Izbor Hameneijevog sina za novog vrhovnog vođu Irana samo potkrepljuje ovu tezu: suočen sa zahtjevima za uslovnu predaju, režim je zaigrao na kartu kontinuiteta, uzdižući na vlast figuru blisku najtvrđim strukturama države, poput Revolucionarne garde.

Istovremeno, američki obavještajci smatraju malo vjerovatnom opciju rušenja režima putem intervencije iranskih kurdskih milicija baziranih u Iraku. Prema izvještajima, ove grupe nemaju ni vatrenu moć ni ljudstvo za operaciju takvog kalibra, a Donald Trump je već u subotu odbacio tu mogućnost, svjestan da bi uvođenje Kurda na scenu učinilo rat još kompleksnijim nego što već jeste.

U ovakvoj situaciji blokade, Bijeloj kući se otvaraju dva osnovna puta: ili proglasiti kraj konflikta što je prije moguće kako bi se minimizirala šteta, ili intenzivirati napade, uključujući i raspoređivanje trupa na terenu, u nadi da će eskalacija dovesti do promjene režima. Problem je u tome što nijedna od ove dvije opcije ne garantuje rješenje krize. Prijevremeni izlazak iz rata ostavio bi Iran ranjenim, ali bijesnim.

Međunarodna agencija za atomsku energiju vjeruje da Teheran i dalje raspolaže rezervama uranijuma obogaćenog do 60%, što je opasno blizu pragu od 90% potrebnih za atomsko oružje. Te rezerve su uskladištene u kompleksu tunela u Isfahanu koji je jedva pretrpio oštećenja tokom dvanaestodnevnog rata prošlog juna, kada su Izrael i SAD ciljali uništenje iranskog nuklearnog programa. Nakon nove agresije, nemoguće je zamisliti da režim neće biti u iskušenju da se domogne atomske bombe kao polise osiguranja protiv budućih napada, koristeći primjer Sjeverne Koreje, hermetične zemlje kojoj se niko ne usuđuje zadati udarac jer posjeduje nuklearne projektile.

S druge strane, Iran je u ovom ratu testirao koliko je lako posijati globalni haos blokadom Ormuskog tjesnaca i bombardovanjem susjeda u Zaljevu. Ako se konflikt definitivno ne zatvori, ništa neće spriječiti Teheran da nastavi sa ovim manevrima kako bi nametao svoje interese i kažnjavao rivale. Za petromonarhije, koje su već uvidjele da ih SAD nisu u stanju zaštititi, život pod ovakvom trajnom prijetnjom može postati prava noćna mora.

Ni scenariji koji se crtaju u slučaju da se Washington odluči za vojnu eskalaciju nisu nimalo ružičasti. Intenziviranje napada ne bi nužno značilo pad režima, ali bi sigurno izazvalo još ogorčeniju reakciju Teherana sa nesagledivim posljedicama za regiju i svjetsku ekonomiju. Čak i ako bi režim pao pod pritiskom eskalacije, to bi se najvjerovatnije desilo nekontrolisano, gurajući zemlju od 90 miliona stanovnika u fazu unutrašnjeg haosa i nasilja koji bi se prelili na Tursku, Irak i Afganistan.

Sve će zavisiti od Trumpovih odluka, čovjeka toliko nepredvidivog da bi se mogao odlučiti i za treći put: pakt sa Teheranom koji bi svima ponudio dostojanstven izlaz. Iranski predsjednik Masoud Pezeshkian već je iznio svoje zahtjeve, priznavanje legitimnih prava zemlje, isplatu reparacija za ratnu štetu i međunarodne garancije. To je gorka pilula za američkog predsjednika, a još teža za Izrael, zemlju koja je uvukla SAD u ovu ratnu avanturu. I dok je Trump ranije uspio izbjeći globalnu ekonomsku krizu koju su neki predviđali zbog njegovih kapricioznih tarifa, rat s Iranom vodi direktno ka svjetskom slomu.

Zatvaranje Hormuza lansiralo je cijene nafte u nebo, a Međunarodna agencija za energiju upozorava na najveću disrupciju u istoriji. Poruka novog vrhovnog vođe, Mojtabe Hameneija, potvrđuje da je rat daleko od kraja i da će tjesnac ostati alat pritiska. Ni Francuska ni Sjedinjene Države trenutno nisu spremne poslati trupe da garantuju pomorski saobraćaj, ostavljajući odluku u rukama Islamske Republike. Oni znaju da ovaj rat teško mogu dobiti, ali isto tako znaju da ga mogu unedogled produžavati, a u takvom scenariju niko nije siguran da će ga oni na kraju izgubiti.