Neizreciva patnja koju Izrael nanosi civilnom stanovništvu Gaze — srednjovjekovna opsada bez paralele u novijoj ljudskoj historiji — pokrenula je val međunarodnog ogorčenja. Uprkos očiglednoj barbariji počinjenoj nad stanovnicima Gaze, međunarodna zajednica nije uspjela djelovati kako bi obuzdala Izrael i zaštitila ih.

Bilo je nekih značajnih inicijativa, poput izdavanja naloga za hapšenje Benjamina Netanyahua od strane Međunarodnog krivičnog suda ili tužbe Južnoafričke Republike protiv Izraela za genocid pred Međunarodnim sudom pravde, koji je naložio privremene mjere. Ali nije bilo stvarnog pokreta sposobnog da promijeni tok događaja. Zašto?

Suština odgovora leži u omogućavajućoj ulozi Sjedinjenih Država, i u pogledu međunarodnog diplomatskog pokrića i kao materijalnog fasilitatora. Washington svake godine Izraelu pruža 3,8 milijardi dolara vojne pomoći, na što se moraju dodati i drugi specifični fondovi isplaćeni za podršku u ovoj kampanji, poput 8,7 milijardi dolara odobrenih u aprilu 2024.

Međutim, mnoštvo faktora se udružuje kako bi omogućilo da se ovaj užas nastavi: od disfunkcionalnosti UN-a do pasivnosti tolikih država, od podjela u EU do mlakosti arapskog svijeta, od kineske nezainteresiranosti do represije nad protestima civilnog društva na mnogim mjestima.

Neke se stvari ipak pomjeraju. Francuska je upravo postavila vremenski okvir za priznanje palestinske države, Brazil se upravo pridružio zahtjevu Južne Afrike, a za ponedjeljak je u sjedištu UN-a u New Yorku zakazana međunarodna konferencija kako bi se oživjelo rješenje o dvije države. Lideri Francuske, Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva sarađuju na promoviranju rješenja. Ali nema odlučne akcije. Sudije i historičari će donositi najozbiljnije presude i tumačenja. U međuvremenu, razmjer tragedije zahtijeva pomno sagledavanje zašto i kako vanjski akteri s resursima ne uspijevaju zaustaviti masakr.

UN

„U okolnostima poput ovih, tijelo koje bi trebalo intervenirati su Ujedinjene nacije. Ali Vijeće sigurnosti je blokirano od strane Sjedinjenih Država, koje su od početka ovog rata sistematski glasale protiv svega što bi zaustavilo Izrael“, kaže Josep Borrell, bivši visoki predstavnik EU za vanjsku politiku i trenutno predsjednik think tanka CIDOB.

Suočena s blokadom Vijeća sigurnosti i sporim tempom postupaka pred Međunarodnim sudom pravde, čija konačna presuda ionako sama po sebi ne bi služila zaustavljanju vojne akcije, Generalna skupština UN-a je djelovala usvajanjem rezolucija koje pozivaju na prekid vatre ili distribuciju humanitarne pomoći Palestincima, ali te odluke nemaju izvršnu moć.

U političkom smislu, ovi glasovi predstavljaju rječitu sliku pozicija. U rezoluciji usvojenoj u junu, 149 zemalja glasalo je za, 12 protiv (uključujući Sjedinjene Države, Argentinu i Mađarsku), a 19 je bilo suzdržano (uključujući Indiju i zemlje EU poput Češke, Slovačke i Rumunije).

„Evropske države su glasale stihijski o tim rezolucijama. Od Evropske unije ne možemo očekivati ništa više od humanitarne pomoći, jer je podijeljena i ionako ima mali uticaj; nažalost, već znamo da su Ujedinjene nacije paralizirane. Ključ leži u drugom akteru, a to su Sjedinjene Države“, primjećuje Borrell.

SAD

Savez Sjedinjenih Država s Izraelom zasniva se na dva suštinska razloga: jednom geopolitičkom i drugom vezanom za nacionalnu politiku.

Prvo, može se primijetiti da je, posebno nakon rata 1967. godine, kako se Francuska distancirala od Izraela, Washington počeo da ga posmatra kao ključnog partnera u strateškoj regiji bogatoj rezervama ugljikovodika i gdje je SSSR projicirao svoj utjecaj. Konfrontacija s revolucionarnim Iranom naknadno je dodatno učvrstila taj interes.

Odnos je prolazio kroz različite faze. Za vrijeme Trumana, SAD su prve priznale Izrael, ali nakon toga nisu bile posebno aktivne u njegovoj podršci; Eisenhower se razbjesnio zbog Sueske krize 1956., izazvane izraelskim napadom, a Kennedy je 1960-ih sumnjičavo gledao na izraelski nuklearni program. Naknadno je bilo perioda u kojima je Washington pokušavao gurati rješenje s dvije države ili obuzdavao izraelski instinkt da napadne Iran. No geopolitički odnos je poprimio jasnu formu i bio konsolidovan masivnim programima vojne pomoći. Uprkos promjeni okolnosti i administracija, čini se da se u SAD-u s vremenom ukorijenio strateški proračun o pogodnosti održavanja te podrške.

„Ako postoji jedan, možda je taj proračun ideja da, ako su SAD policajac svijeta, Izrael je policajac Bliskog istoka. Ideja da se u regiji ima vojni lider sposoban nametnuti svoju volju. Podržavati Izrael da bi nametao zakon jačega. A ostali će pristati. Zato ga podržavaju, kako bi mogao biti najjači. Izrael može u isto vrijeme podići 200 borbenih aviona u zrak; nijedna evropska vojska to ne može“, kaže Borrell.

Na drugom nivou, onom domaće politike, Borrell ukazuje na utjecaj „jevrejskog lobija, koji je bio važan u ključnim američkim odlukama, a zatim još jednog, još važnijeg, evangelističkih kršćana; njih je mnogo, utjecajni su i imaju mnogo glasova da doprinesu“.

Kenneth Roth, izvršni direktor Human Rights Watcha od 1993. do 2022., pravnik i sada profesor na Univerzitetu Princeton, slaže se o važnosti ova dva sektora. „Podrška Izraelu je donedavno bila dvostranački konsenzus u SAD-u, povezan s vizijom te zemlje kao utočišta za Jevreje nakon Holokausta i potaknut posebno evangelističkim kršćanima, koji su glasali republikanski, i američkim Jevrejima, koji su imali tendenciju da glasaju demokratski“, kaže stručnjak.

„Ali stvari se sada mijenjaju“, nastavlja Roth, autor nedavno objavljene knjige Righting Wrongs (Ispravljanje nepravdi). „Postoji kognitivna disonanca između te ideje Izraela kao utočišta za progonjene Jevreje i današnjeg Izraela koji čini genocid. Evangelici koji podržavaju Izrael iz religioznih razloga, jer ga smatraju preduvjetom za drugi dolazak Isusa, po mom mišljenju ostaju u toj poziciji podrške. Ali Jevreji su se podijelili. Postoji konzervativni segment koji predstavlja lobij AIPAC i koji podržava Izrael bez obzira na to šta radi. Međutim, većina američkih Jevreja vjeruje u vladavinu prava. Mnogi više ne žele ovu američku podršku Izraelu koji čini genocid. Promjena je vrlo očita među mlađim Jevrejima. Ali i među starijim Jevrejima, uključujući mene, ima mnogo onih koji s užasom gledaju na zločine koje Izrael čini“, kaže stručnjak.

Iznad ova dva segmenta stanovništva, ankete pokazuju duboku promjenu u stavu američkog društva prema Izraelu, sada mnogo manje povoljnom. To je sociopolitički pejzaž koji podupire Trumpov aktuelni mandat, u koji je došao na vlast s čvrstim proizraelskim kredencijalima.

„Trump je došao na vlast s dugom historijom davanja zelenog svjetla Netanyahuu, od priznanja Jerusalema kao prijestonice do aneksije Golanske visoravni“, kaže Roth. Prvog dana svog drugog predsjedničkog mandata ukinuo je sankcije nad doseljenicima; dočekao Netanyahua kao svog prvog stranog lidera; podržao apsurdne planove kolonizacije Pojasa Gaze kako bi ga se pretvorilo u turističku rivijeru; i podržao Izrael u njegovom napadu na Iran.

Međutim, Roth ističe da treba uzeti u obzir i druge signale. „Trump je pokazao sklonost da učini nekoliko stvari koje Izrael nije želio: ukinuo je sankcije novoj sirijskoj vladi, sklopio dogovor s Hutiima; pregovarao je direktno s Hamasom kada je to za Izrael bilo anatema; pregovarao je s Iranom kada je Netanyahu želio da ga bombarduje; i posjećivao je zaljevske zemlje ignorišući Izrael, što je bez presedana. I, iznad svega, vršio je pritisak na Netanyahua da prihvati prekide vatre. Poenta je da Trumpu u suštini jedino stalo do Trumpa. Ako se u nekom trenutku Izrael ne uklopi u njegovu ličnu agendu, on će ga napustiti“, kaže Roth.

Na toj osnovi, „nada je da će ga njegova notorna želja da osvoji Nobelovu nagradu za mir pogurati da nešto učini, posebno s obzirom na to da, za razliku od Bidena, nema rivala s desna“, nastavlja Roth. „Biden je govorio prave stvari, ali je radio pogrešne stvari. Trump nije ideološki; fokusiran je na samopromociju, i to je najbolja nada koju trenutno imamo, jer nijedna evropska zemlja nema utjecaj koji ima Washington.“

Evropa

EU nema ni približno odlučujuću sposobnost vršenja pritiska na Izrael kakvu imaju SAD, s obzirom na svoj status ključnog vojnog pokrovitelja. Ipak, mogla je poduzeti manje odlučne, ali značajne mjere, budući da je, između ostalog, najveći trgovinski partner Izraela. Unutrašnje podjele to sprječavaju.

Glasanja u UN-u su samo jedan primjer. Primjera ima napretek, a jedan posebno upadljiv je nedavni neuspjeh sastanka na kojem je trebalo odlučiti o 10 mogućih mjera pritiska na Izrael koje je predložila Kaja Kallas, Borrellova nasljednica, usred užasnog ubrzanja izraelske strategije izazivanja gladi u Gazi.

„Svojevremeno sam iznio konkretan prijedlog, koji nije usvojen. Ovog puta, Kallas je otišla bez konkretnog prijedloga. Rekla je: ‘Evo različitih stvari koje bismo mogli uraditi. Recite mi, koju želite provesti?’ A odgovor je bio: nijednu, ne želimo uraditi ništa. To je ono što Evropa može. Ne može više“, žali se Borrell.

Podjela između zemalja, s Njemačkom, Mađarskom, Austrijom i Češkom među najnevoljnijima da djeluju protiv Netanyahuove vlade, nije jedina prepreka.

Borrell ukazuje na stav Evropske komisije, koju predvodi Ursula von der Leyen. „Predsjednica Komisije je oduvijek imala apsolutno proizraelski stav, potpuno lišen senzibiliteta koji bi uzeo u obzir dvostruku prirodu problema i situaciju Palestinaca. Komisija nije pomjerila ni prst, ništa. Sve što je učinila bilo je da suspenduje pomoć Palestinskoj upravi odmah nakon napada Hamasa. Pitao sam: ‘Zašto suspendujete pomoć Palestinskoj upravi? Palestinska uprava nije učinila ništa.’ Ali to je jedina odluka koju su donijeli“, primjećuje Borrell.

Bivši visoki predstavnik također ukazuje na rizik da bi lideri EU mogli biti izloženi ispitivanju kao saučesnici u izraelskim zločinima zbog neuspjeha da poduzmu bilo kakve mjere da ih zaustave, pa čak ni da suspenduju sporazum o pridruživanju, koji je jasno uslovljen poštivanjem ljudskih prava, za koja je u internom izvještaju priznato da su prekršena.

Što se tiče podjela među državama, ključna je Njemačka, glavna evropska sila, koja je ostala prikovana za svoju politiku Staatsraison — raison d'état — koncept koji je 2008. skovala Merkel kako bi simbolizirala čvrstu posvećenost Berlina sigurnosti Izraela u svjetlu njegove strašne nacističke prošlosti.

„Oduvijek sam smatrao da je to loše formuliran koncept, jer se u tim terminima pojavljuje kao politika koja se čini da prevazilazi normalnu demokratsku raspravu. U svakom slučaju, čak i prihvatajući tu formulaciju, problem je što se Njemačka nije prilagodila promijenjenoj stvarnosti, onoj ekstremističke izraelske vlade koja provodi etničko čišćenje i sanja o aneksiji“, kaže Thorsten Benner, direktor Globalnog centra za javne politike u Berlinu.

„Problem je u tome što su protumačili njemačku historiju s Holokaustom ne tako da moraju poštovati standarde ljudskih prava koji najbolje štite od budućih zvjerstava, već da moraju slijediti sve što izraelska vlada radi, čak i kada ta vlada krši standarde ljudskih prava“, kaže Roth. „I mislim da je to ogromna greška. Ona zapravo žrtvuje Jevreje širom svijeta radi koristi Izraela. Tvrdi se da standardi ljudskih prava koji zapravo štite Jevreje — i sve ostale — u multietničkim i multireligijskim društvima nisu toliko važni u odnosu na Izrael, čak dok Izrael te standarde uništava. A to je ogromna kontraproduktivna greška“, zaključuje bivši direktor Human Rights Watcha.

Benner ukazuje na to da se oko ovog pitanja odvija snažan sociopolitički potres. „Prvo, u javnom mnijenju, većina sada smatra da je ono što Izrael radi nelegitimno. Zatim, u politici, s parlamentarnim vodstvom SPD-a koje, na primjer, gura u smjeru da bi, po njihovom mišljenju, Njemačka trebala potpisati zajedničko pismo više od 20 zemalja (protiv politike koja uzrokuje glad u Gazi).“

Kancelar Merz bio je neuobičajeno kritičan prema Izraelu, „ali iz toga nije izveo nikakve posljedice“, kaže Benner. Oni koji brane nastavak ove politike „iznose nekoliko razloga za ovu neaktivnost“, nastavlja Benner. „Da, s obzirom na svoju prošlost, Njemačka ne bi trebala biti u prvom planu kritiziranja Izraela. I da se s tom javnom suzdržanošću može postati utjecajniji. Ali smatram taj argument problematičnim, jer za ovaj navodni utjecaj zaista nema mnogo toga da se pokaže. Drugi temeljni razlozi su ideološka ukorijenjenost koju im je teško napustiti i svijest da kritiziranje Izraela nosi političku cijenu jer postoje moćni mediji poput Axel Springer grupe koji će vas kasnije kritikovati“, kaže stručnjak.

Ne samo da Njemačka ne vrši pritisak, već nastavlja izvoziti oružje Izraelu. Zbog svog utjecaja, EU kao cjelina nikada neće moći evoluirati po ovom pitanju ako Berlin ne promijeni kurs.

Druge evropske zemlje, poput Španije, bile su, naprotiv, eksplicitno kritične prema Izraelu, preduzimajući korake poput priznanja palestinske države — čemu se Francuska nedavno pridružila — ili ga označavajući kao genocid. Međutim, čak i one koje su bile retorički eksplicitne i učinile geste izbjegavale su poduzimati oštre inicijative poput snažnih sankcija.

Ostali

Drugi veliki akteri također nisu odigrali značajnu ulogu. Kina je sila, ali nema odlučujuće alate u regiji niti se čini da želi biti previše uključena. „To nije njihov rat i ni oni nemaju mnogo kapaciteta za djelovanje. Oni to osuđuju, ali nisu akter; ne žele biti. Imaju dovoljno posla s iskorištavanjem našeg diskreditiranja“, kaže Borrell, koji također ukazuje na to kako Peking koristi evropske dvostruke standarde. „Kada smo bili na samitu u Kini (prije ovog sedmičnog), predsjednik Xi Jinping nam je jasno rekao: nemojte mi dolaziti pričati o ljudskim pravima. Izdvojio je Gazu kako bi tvrdio da Evropljani koji tamo ništa ne čine nemaju moralni autoritet da govore o ljudskim pravima“, kaže Borrell.

Ni arapske zemlje nisu otišle dalje od izraza ogorčenja. Srećom, sada kada je period arapsko-izraelskog sukoba u 20. stoljeću završen, zemlje regije nisu preduzele nikakve značajne političke odmazde. Najvažnija među njima, Saudijska Arabija, odavno pokazuje znakove podržavanja normalizacije odnosa s Izraelom koju smatra pogodnom za svoje interese, posebno u odnosu na rivalitet sa šiitskom osovinom.

Posebno pitanje je izuzetno teško otvaranje svojih granica od strane Egipta za stanovnike Gaze zarobljene unutar opsade Pojasa. Ovdje se sukobljavaju humanitarni i politički razlozi.

„Postoje najmanje tri razloga zašto Egipat ne otvara“, analizira Borrell. „Jedan je da time igra u korist Izraela. Izrael želi isprazniti Gazu. Drugi je materijalni: izazov brige za dva miliona ljudi, iako bi Ujedinjene nacije zasigurno mnogo pomogle. A onda je i politički: kakav bi utjecaj ti izbjeglice imali na Egipat“, ističe. „Ali moralna dilema koju taj stav predstavlja je evidentna. Tamo s druge strane vrata ubijaju ih bombama ili glađu, a ja ga držim zatvorenim. U ratu, civili bježe, ali Gaza je mišolovka; ne mogu pobjeći. I nismo vršili pritisak na susjede da ublaže taj stav“, zaključuje.

Civilno društvo

Još jedan relevantan aspekt je reakcija civilnog društva u slobodnim zemljama. Nema sumnje u širinu i dubinu šoka i ogorčenja zbog onoga što se događa. Međutim, nije se pojavio zaista masovan protestni pokret, kao što se dogodilo 2003. s ilegalnom invazijom na Irak. U igri je nekoliko faktora.

S jedne strane, postoje jasni repesivni potezi vlasti u zemljama poput Njemačke, Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske, pod navodnim strahom od antisemitskih aktivnosti.

U Sjedinjenim Državama, reflektuje Roth, dinamika je bila donekle drugačija. „Bilo je mnogo protesta na univerzitetskim kampusima u akademskoj 2023/24. godini, i postepeno su potisnuti pod pritiskom donatora“, opisuje Roth. „Od januara, na scenu je stupio Trump, uskraćujući javna sredstva jer, kaže, toleriraju antisemitizam, što je smiješno, jer izjednačava kritiku Izraela s antisemitizmom. Trump koristi brutalnu prisilu da vodi ideološku borbu. On koristi ovo pitanje kako bi natjerao univerzitete na ideološki zaokret udesno“, zaključuje.

„Razmišljao sam o tom pitanju“, kaže Borrell. „Bio sam na nekim demonstracijama gdje je bilo više organizatora nego onih koji su prisustvovali. S jedne strane, mislim da postoji razlika u odnosu na Irak u pogledu direktnog učešća.“ U tom slučaju, protest je bio usmjeren protiv vlada koje su, poput španske, portugalske i britanske, aktivno podržale invaziju.

„Također mislim da strašna izraelska cenzura — najveći informativni mrak koji je ikad primijenila neka zemlja u ratu — sprječava punu difuziju slika onoga što se događa, a to prigušuje emocionalni odgovor. Daleko od očiju, daleko od srca. I možda postoji i određeni stepen rezignacije“, zaključuje Borrell.

IZVOR: Andrea Rizzi, El Pais