„Moj je svijet određen selidbama, prisilnim i dobrovoljnim, lutanjima i traženjima, demonima devedesetih – i sve je to isprepleteno, pa biva na jedan ili drugi način filtrirano ciklusima kojima se posvećujem i u kojima spoznajem ponešto.“


Rođen u Banjoj Luci, izbjegao u Njemačku tokom rata, a potom emigrirao u Sjedinjene Američke Države, Amer Kobašlija danas živi na Floridi i predaje na Univerzitetu Centralna Florida. Njegov umjetnički rad zrači snažnom introspekcijom i preciznom artikulacijom migracijskog iskustva, a u ciklusima koji se kreću od pejzaža Rame do postapokaliptičnih floridaških prizora, od tsunamijem razorene japanske Kesennume do intimnih prikaza vlastitih ateljea, Kobašlija precizno i s posvećenošću bilježi tragove vremena, prostora i emocija.

U Zagrebu je nedavno predstavio svoj ciklus posvećen Ramskom jezeru, nadrealno lijepom, ali i duboko historijski i simbolički opterećenom pejzažu u Bosni i Hercegovini.

„Zagrebačka izložba predstavlja svojevrsni most između mog američkog sadašnjeg života i korijena s kojih potječem“, kaže Kobašlija. Odlazak u Ramu s četverogodišnjom kćerkom bio je impulsivan čin vraćanja sjećanjima: „Ljeti je Rama posebna, jezero u punom sjaju ne može te ostaviti ravnodušnim, ne moraš biti slikar da bi ti se to dogodilo.“ Njegov susret s domaćinima Lukom i Dubravkom, kao i otkrivanje slojevite povijesti mjesta – uključujući i ono što voda skriva i povremeno otkriva – otvorili su umjetnički prostor za vizualnu kroniku „duhova prošlosti koji polariziraju i ova naša ionako odveć turbulentna vremena“.

Publika u Zagrebu, kaže, prihvatila je izložbu s velikim zanimanjem, a zahvaljuje i veleposlanici BiH dr. Elmi Kovačević-Bajtal i Zoranu Perkoviću iz KIC-a BiH, te posebno Boži Mišuri i načelniku Prozora–Rame dr. Jozi Ivančeviću na podršci. „Moja je želja bila da većina ovih radova ostane u Rami, kao simbol moje zahvalnosti i povezanosti s ovim krajem.“

Književnik Miljenko Jergović nazvao ga je „sjajnim pripovjedačem“, a Kobašlija svoju sliku opisuje kao „portale u konkretni, ali i unutarnji prostor, ogledala u kojima prepoznajemo osobne svjetove.“ Nedorečenost, slojevitost, fluidno vrijeme – sve su to elementi koji gledatelja navode da „popuni praznine“ i sam stvori slike „između slika“.

Kobašlija svoj migracijski put opisuje kao „pomalo nomadski, pomalo hektičan“. I danas, sa 50 godina, još uvijek putuje često, iako dobrovoljno. „Čudno je pripadati, a ne pripadati, da nisi na čvrstom tlu već negdje između.“ Upravo ta ambivalentna pozicija između svjetova postaje tlo za njegovu umjetnost.

Već od diplome slika ateljee iz „ptičje perspektive“ – sobe i sobice gdje je boravio, mjesta njegova osobnog hodočašća. „Ti prostori su više alegorijski autoportreti, kronika mojih selidbi, osvrti na protekla poglavlja.“ Ptičja perspektiva omogućava mu da bude „svugdje i nigdje“, približavajući se onome kako prostor doživljavamo u umu. Njegovi „Floridski dnevnici“ prikazuju svijet suprotnosti: sub-tropski krajolik isječen cestama, civilizacijski deponiji što vire iz močvara, svijet blještavila i tame, suburbije i divlji pejzaži. „To je svijet paradoksa, silovitih ljepota, ali i tame. Za slikara – beskrajan izvor inspiracije“, kaže.

U pandemijskom serijalu „U prolazu“, prikazuje lutke i strašila – groteskne, nadrealne figure koje simboliziraju izolaciju, strah, i krhkost stvarnosti. Muhe na staklu referenca su na nizozemsku mrtvu prirodu, ali i na prisutnost virusa. „Pomalo to izgleda smiješno, razigrano, pomalo i tužno, a opet u slici je upečatljivo. Priča o našim životima u ovom vremenu.“

Ciklus „Stotinu pogleda na Kesennumu“ nastao je nakon tsunamija 2011. godine. Iako nije bio prisutan tokom katastrofe, osjećao je dužnost da dokumentira razaranje i obnovu. „Intuitivno sam reagirao… val je odnio desetke tisuća života, potop biblijskih razmjera.“ Slike su rađene na bakru, materijalu koji reflektira unutarnje svjetlo, baš kao što su ruševine bile prožete „gotovo nadnaravnim“ sjajem. Njegov pristup materijalima tehnički je i simbolički duboko promišljen. Deponije na Floridi slika na aluminiju – materijalu čiji globalni put odražava civilizacijsku složenost. „Proces informira temu. To čudno brdo puno ulja, plastike, metala… prekriveno travom… ustvari je epska gomila smeća.“

Kobašlija kaže da slikarstvo nije ni sprint, ni zvanje – već život. Studente uči kako da se posvete vlastitom putu, razvijaju senzibilitet, uče iz pogrešaka. „Doza fanatične predanosti također je bitna. Treba uložiti dane i godine da bi se nešto dogodilo što se diže izvan osrednjosti.“ Izbjegava aktualne teme koje brzo zastare, ali slika svijet kakav vidi. „Najzanimljivije stvari nalazimo u najmanje očekivanim lokacijama, neka fleka na asfaltu može biti vizualno upečatljiva… ako su mi oči i srce otvoreni, ruka će me pratiti.“

Cijeli intervju pročitajte u Večernjem listu.