Shvatio sam da je sanjao i borio se za jednu zajedničku, modernu, tehnološki razvijenu i naprednu Bosnu i Hercegovinu u kojoj će svi živjeti u miru, bez obzira na to kako se zovu i da li se i kako mole Bogu.

O njemu sam prvi put slušao kod kuće, od rahmetli oca, koga su u porodici i komšiluku, iako je bio bez formalnog fakultetskog obrazovanja, smatrali načitanim i obaviještenim čovjekom. O Aliji je govorio s dubokim poštovanjem, doživljavajući ga kao intelektualca koji je bio žrtva montiranih procesa, kao mislioca koji je intenzivno promišljao i razumijevao dešavanja i odnose u svijetu i, na kraju, kao političkog lidera kojem je sudbina odredila da bošnjački narod predvodi  u njegovim najtežim i istovremeno najslavnijim trenucima.

U kući se s oduševljanjem dočekala vijest da je Alija izašao iz zatvora, a nedugo poslije toga znalo se da osniva demokratsku stranku koja će se boriti za prava Muslimana Jugoslavije. Nisam tada imao izgrađen i jasan stav o tome ko je Alija i kako ga vidim, uglavnom sam prihvatio ono što je o njemu mislio moj otac. Nakon što je postao naš predsjednik, gledao sam ga ponekad na televiziji i, slušajući ga šta i kako govori, polahko sam i sam počeo razumijevati vrijeme u kojem živimo i Alijinu historijsku ulogu. Po stubištima, u tramvajima, parkovima prepričavao se njegov govor u Skupštini u kojem je, nakon otvorenih Karadžićevih prijetnji, obećao da „muslimanski narod neće nestati“.

Kada sam tokom rata bio na nekoj specijalističkoj obuci u barakama u blizini Bradine, čuo sam da će nas predsjednik posjetiti. Rekli su nam da se vraća s nekih pregovora, koji su, čini mi se, bili u Rimu, i da je odlučio da nas obiđe. U iščekivanju da predsjednik helikopterom sleti na poligon među barakama, od vojnika se o Aliji svašta moglo čuti – od uvažavanja funkcije vrhovnog komandanta i poštovanja ličnosti dobrog bosanskog muslimana – dede Alije, do podozrenja i optuživanja za „rasturanje domovine Jugoslavije“. Ovi drugi vjerovatno nisu čuli Karadžićeve prijetnje izgovorene u Skupštini niti su shvatali da bi napad JNA na Sloveniju i kasnije na Hrvatsku mogao imati neke veze s tim što je Bosna na čelu s Alijom krenula u nezaviskonst. Mene su cimeri u barakama od početka svrstali među one „Alijine“, tako da im je moj stav bio poznat pa me nisu ni pitali šta o njemu mislim.

A onda su nas, vod po vod, postrojili uz poligon da dočekamo i pozdravimo komandanta. Nakon dvadesetak minuta pred nas je sletio helikopter iz kojeg je izašao Alija s pratnjom. Ne sjećam se najbolje šta je bilo na njemu, moguće maslinastozelena jakna i crna beretka budući da je bio oblačan jesenji dan.

Na njegovo: „Gospodo vojnici, pozdrav domovini!“,  otpozdravili smo: „Pozdrav!“, a onda je neko iz voda koji je bio postrojen pored moga uzviknuo: „Tekbir“, na šta je vojska zagrmila: „Allahu ekber“. Među nama je bilo malo „pravih“ muslimana, neki od nas čak nikada nisu ušli u džamiju, mnogo je bilo onih koji nisu ni znali šta znače toga dana u vojničkom stroju izgovorene riječi, ali je sve nekako došlo spontano, valjda zato što smo osjećali da nas ubijaju najviše zato što nas  gledaju kao muslimane.  

Ne bih mogao ponoviti šta je tada rekao, ali dobro znam da je govorio o našoj, bosanskoj armiji, o borbi za građansku Bosnu i Hercegovinu, o pravičnosti i milosrđu, o tome kako moramo biti bolji od neprijatelja u svakom pogledu, iznad svega u moralnom.

Nakon što je predsjednikov helikopter odletio, podijelili su nam po kutiju mostarskih cigareta marke Trend i po čokoladu Samo ti. Bio je to moj prvi susret s Alijom.

Drugi sam ga put susreo poslije rata, na nekoj omladinskoj konvenciji u Holiday Innu. Ovog smo puta razmijenili nekoliko riječi – upitao nas je, mene i nekoliko kolega, šta studirano. Potrefilo se da je jedan išao na političke nauke, drugi na islamske, treći na humanističke, četvrti na društvene…, a Alija je, prvo nas kratko pohvalivši, dao svoj komentar kroz pitanje. „Ide li ko na kakav tehnički fakultet?“

Iz ta dva susreta, koja sam obogatio kasnijim čitanjem njegovih knjiga kao i onoga što su o njemu pisali drugi, shvatio sam da je Alija priželjkivao i borio se za jednu zajedničku, modernu, tehnološki razvijenu i naprednu Bosnu i Hercegovinu u kojoj će svi živjeti u miru, bez obzira na to kako se zovu i da li se i kako mole Bogu.

I zaista, kako je i sam rekao: „Bosna nije samo parče zemlje na brdovitom Balkanu. Za mnoge od nas Bosna je ideja, san o zemlji na razmeđu svjetova, na velikoj granici između Istoka i Zapada. To je zemlja više vjera i nacija, pa stoga i zemlja tolerancije, gdje svako može da misli i vjeruje kako želi, gdje ne smije biti nasilja nad čovjekom i gdje neće biti nepravde. To je bio naš san o Bosni i samo takva Bosna može da postoji i opstane”.

Nažalost, u tadašnjim vođama drugih država u susjedstvu i drugih naroda u Bosni nije mogao naći one koji su sanjali isti san. Oni nisu željeli vjerovati u njegovu iskrenost jer nisu imali tu širinu i razumijevanje univerzalnih ljudskih vrijednosti. Zato je krvoproliće bilo neizbježno.

Kasnije je bilo najpogodnije stvoriti narativ u kojem mnogi žive i danas – da su svi isti. A nisu. Alija je bio drugačiji. To priznaju svjetski državnici, mislioci, umjetnici i filozofi, a među njegovim Bošnjacima još ima onih koji nemaju snage prihvatiti da je njihov lider cijelog svoga života bio istinski borac za slobodu.