Arhiv Kabineta Alije Izetbegovića predstavlja jedno od najvažnijih svjedočanstava o političkom, moralnom i institucionalnom opstanku Bosne i Hercegovine u godinama njenog najvećeg iskušenja. Povodom stote godišnjice rođenja prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine, Fuad Ohranović, zamjenik direktora Arhiva Bosne i Hercegovine, u naučnom radu rekonstruira unutarnju dinamiku vlasti u periodu raspada Jugoslavije, agresije i poratne obnove države. Dokumenti, pisma i diplomatska korespondencija otkrivaju pokušaje da se rat spriječi, borbu za međunarodno priznanje, vođenje države pod opsadom, ali i uporno insistiranje na pravdi, jednakosti i odbacivanju etničke logike

Postoje trenuci u historiji kada se sudbina jedne zemlje ne odlučuje na bojištu, nego za pisaćim stolom, u bilješkama, pismima, nacrtima i odgovorima koji kruže između institucija i ljudi svjesnih da se nalaze pred ponorom. Upravo takav svijet otvara arhivska građa kabineta Alije Izetbegovića, danas pohranjena u Arhivu Bosne i Hercegovine. To nisu samo administrativni tragovi jedne vlasti, nego dokumenti unutarnje borbe za smisao države u trenutku kada se raspada poredak u kojem je ta država do tada postojala.

Godina 1991. u tim dokumentima ne izgleda kao uvod u rat, barem ne u njegovoj brutalnoj, oružanoj formi. Ona se prije svega pojavljuje kao godina iscrpljujućih pokušaja da se Jugoslavija spasi od vlastite propasti ili, ako to više nije moguće, da se Bosna i Hercegovina izvuče iz logike nasilne podjele. Korespondencija iz tog perioda pokazuje koliko je svijest o opasnosti bila prisutna, ali i koliko se još uvijek vjerovalo u snagu razuma, međunarodnog prava i političkog dogovora.

U tim ranim mjesecima Izetbegović nije nastupao kao lider države u ratu, nego kao predsjednik Predsjedništva republike koja pokušava spriječiti da postane kolateralna žrtva tuđih projekata. Pisma koja pristižu u njegov kabinet govore o strahovima, upozorenjima i apelima. Neka dolaze od akademika i intelektualaca, druga od običnih ljudi, ali sva nose zajedničku nit: osjećaj da se nešto nepovratno pomjera i da Bosna i Hercegovina ulazi u zonu u kojoj će biti predmet, a ne subjekt politike.

U tom kontekstu nastaje i Platforma o budućoj jugoslavenskoj zajednici, zajednički politički pokušaj Izetbegovića i Kire Gligorova da se pronađe model labave, konfederalne Jugoslavije. Taj dokument, danas često spominjan tek usput, u arhivu se pojavljuje kao ozbiljan i promišljen pokušaj da se spriječi nasilje. Platforma ne polazi od ideje dominacije, nego od potrebe da se smire strahovi od majorizacije i da se zaštite prava naroda i građana. Upravo zbog toga ona izaziva interes evropskih diplomatskih krugova, ali i otpor onih koji su već odlučili da pitanje Jugoslavije riješe silom.

Istovremeno, arhiv svjedoči o sve intenzivnijoj diplomatskoj aktivnosti. Ambasade, strani novinari i političari pokušavaju shvatiti šta se zapravo događa. Izvještaji iz inostranstva prenose glasine o tajnim dogovorima, o navodnim pregovorima o podjeli Bosne i Hercegovine, o sastancima na kojima se navodno kroje nove granice. Izetbegovićev kabinet na te navode reagira brzo i odlučno, insistirajući na jednoj ključnoj poruci: granice Bosne i Hercegovine nisu predmet pregovora, a rješenja se mogu tražiti isključivo u okviru ljudskih prava i međunarodnih standarda.

U arhivu se jasno vidi koliko je rano postalo očito da će Bosna i Hercegovina biti izložena pritiscima sa svih strana. Dok se u Sloveniji i Hrvatskoj već vodi otvoreni sukob s Jugoslavenskom narodnom armijom, Bosna i Hercegovina pokušava izbjeći militarizaciju. Izetbegovićevi dopisi u vezi s regrutima iz Bosne i Hercegovine koji su se zatekli u ratu u Sloveniji pokazuju brigu za živote ljudi, ali i distancu prema vojnoj logici koja se nameće. Ti vojnici trebaju biti vraćeni kućama, a odgovornost razmotrena naknadno, kroz institucije, a ne kroz osvetu ili ad hoc kazne.

Posebno upečatljiva u toj građi je svijest o međunarodnom faktoru. Pisma upućena evropskim ministrima, diplomatama i institucijama otkrivaju vjeru da se kriza još uvijek može riješiti mirno, ako se uključe pravi akteri. Izetbegović traži posredovanje, informira, upozorava. Ne nastupa kao političar male republike, nego kao predstavnik države koja insistira na ravnopravnosti u međunarodnim odnosima. U tim dokumentima nema patetike, ali ima upornosti – gotovo tvrdoglave vjere da se pravila ne smiju suspendirati samo zato što jači smatraju da mogu nametnuti vlastitu volju.

No, kako se 1991. bliži kraju, u arhivu se pojavljuju i tamniji tonovi. Sve je više dokumenata koji ukazuju na to da se Bosna i Hercegovina nalazi između projekata koji je ne priznaju kao cjelinu. Izvještaji o medijskim napisima u inostranstvu, upozorenja dobronamjernih pojedinaca, pa čak i pisma „poštenih Srba“ koji upozoravaju na planove nasilja, ukazuju na to da se prostor za kompromis sužava. Država se još uvijek brani riječima i dokumentima, ali pritisak raste.

Godina 1992. u arhivskom fondu zastupljena je skromno, gotovo šutnjom. Tek nekoliko dokumenata, nekoliko diplomatskih razmjena, kratki presjeci situacije. Ta praznina govori sama za sebe. Ona odražava haos, ubrzanje događaja i prelazak iz političke krize u otvorenu agresiju. Upravo u toj šutnji arhiva vidi se trenutak kada pisma i platforme više nisu dovoljne, a država biva prisiljena da se bori za vlastiti opstanak.

Ipak, i ti rijetki dokumenti iz 1992. nose važnu poruku. Oni pokazuju da se još uvijek insistira na međunarodnom priznanju, na referendumu, na dolasku mirovnih snaga. To je posljednji pokušaj da se rat spriječi ili barem odgodi. Arhiv ovdje ne nudi dramatične scene, nego hladne tragove političkog razuma suočenog s nadirućim nasiljem.

Ako je prvi period arhivske građe Kabineta Alije Izetbegovića obilježen pokušajima da se rat spriječi, onda su godine 1993–1995. dokumentarni zapis o državi koja je prisiljena da se brani, politički, diplomatski i moralno, dok istovremeno vodi borbu za goli opstanak. U tom vremenu Bosna i Hercegovina više nije apstraktna politička ideja, nego opkoljena, ranjena stvarnost. Arhiv u tom smislu postaje dnevnik jedne opsade, ali i laboratorij državničkih odluka donesenih pod pritiskom kakav rijetko koja evropska država pamti u 20. stoljeću.

Dokumenti iz 1993. godine odmah otkrivaju koliko je složena bila pozicija bosanskohercegovačkog rukovodstva. Rat se ne vodi samo protiv agresije iz Srbije i struktura bosanskih Srba, nego i unutar dotadašnjeg savezništva s Hrvatskom. Pisma upućena Franji Tuđmanu pojašnjavaju bolan sukob s Hrvatskim vijećem odbrane, naročito u Srednjoj Bosni i Hercegovini i Mostaru. U njima se precizno navode događaji, mjesta, imena, brojke, nema apstraktnih optužbi, nego insistiranje na činjenicama: ko je započeo sukobe, kako su razoružavane jedinice Armije Republike Bosne i Hercegovine, kako su sela bombardovana, a humanitarna pomoć blokirana ili preusmjeravana.

Ta korespondencija svjedoči o pokušaju da se političkim sredstvima zaustavi unutrašnji rat koji prijeti potpunim slomom bosanskohercegovačke odbrane. Upozorenja nisu upućena samo Zagrebu, nego i međunarodnim akterima, jer se iza lokalnih sukoba prepoznaje širi plan uspostavljanja paradržavnih struktura unutar Bosne i Hercegovine. Dokumenti jasno pokazuju da se u tim mjesecima ne vodi borba samo za teritorij, nego za samu ideju države koja neće biti etnički isparcelisana.

Paralelno s tim unutrašnjim lomovima, odvija se i iscrpljujuća diplomatska borba s međunarodnom zajednicom. Pisma upućena Bill Clinton i generalnom sekretaru UN-a Boutros Boutros-Ghali otkrivaju duboko razočaranje politikom koja rat u Bosni i Hercegovini svodi na „sukob tri strane“. U tim dokumentima insistira se na jednoj ključnoj tezi: ne radi se o građanskom ratu, nego o agresiji na međunarodno priznatu državu. Ta razlika nije samo semantička; ona određuje odgovornost, pravne obaveze i moralni okvir djelovanja međunarodnih institucija.

Posebno oštra kritika usmjerena je prema praksi da se humanitarna pomoć pretvara u sredstvo političkog pritiska. U dokumentima se jasno vidi neprihvatanje logike prema kojoj se gladnim gradovima pomaže selektivno, dok se istovremeno tolerira blokada konvoja i ucjene od strane agresorskih snaga. Sarajevo, Bihać, Srebrenica, Žepa i Goražde u arhivu se ne pojavljuju samo kao geografske tačke, nego kao simboli međunarodnog neuspjeha da se zaštite civili.

U tom kontekstu, odnos prema snagama UNPROFOR zauzima posebno mjesto. Dokumenti svjedoče o stalnoj napetosti između potrebe za prisustvom međunarodnih snaga i frustracije njihovom pasivnošću. S jedne strane, u internim dopisima jasno se insistira na disciplini i korektnom odnosu prema UN-ovim vojnicima, uz poruku da incidenti i samovolja štete interesima države. S druge strane, u pismima upućenim međunarodnim zvaničnicima izražava se otvorena kritika zbog toleriranja napada, blokada i kršenja zaštićenih zona.

Ratna korespondencija iz ovog perioda pokazuje i koliko je vođenje države bilo povezano s brigom za svakodnevni život građana. U arhivu se nalaze pisma vezana za nestašice hrane, za izbjeglice, za gradove odsječene od ostatka zemlje. U tim dokumentima ne vidi se distanca vlasti prema „malim problemima“, nego naprotiv: insistiranje da se pomoć raspodijeli pravedno, da se spriječi privilegiranje, da se reagira na konkretne potrebe. Ta dimenzija često izmiče velikim narativima o ratu, ali u arhivu je jasno prisutna.

Posebno su potresna pisma koja se tiču Hercegovine i Mostara. U njima se grad opisuje kao simbol, mjesto na kojem se lomi pitanje hoće li Bosna i Hercegovina opstati kao multietnička zajednica ili će se pretvoriti u zbir etničkih enklava. Upozorenja da se razrušeni grad ne može dugo održati, da će ljudi otići i da će pobjeda izgubiti smisao ako iza nje ne ostane društvo sposobno za život, otkrivaju dugoročno razmišljanje u trenutku kada je kratkoročno preživljavanje dominantna briga.

Istovremeno, arhiv svjedoči o pokušajima da se očuva moralni okvir borbe. U dopisima upućenim vojnim komandantima insistira se na zaštiti civila, na poštivanju zakona, na pozivanju pripadnika drugih naroda da ostanu u svojim domovima. U kontekstu brutalnog rata, takvi zahtjevi djeluju gotovo idealistički, ali upravo oni otkrivaju nastojanje da se rat ne pretvori u ogledalo zločina koje je proizveo agresor.

U dokumentima iz 1994. i 1995. godine sve češće se pojavljuje i pitanje međunarodnih mirovnih planova. Kontakt-grupa, ustavni aranžmani, prijedlozi koji se pojavljuju bez saglasnosti legitimnih vlasti, sve to izaziva snažne reakcije. Pisma u kojima se odbacuju rješenja koja bi legalizirala etničko čišćenje i nagrađivala agresiju predstavljaju jasan stav: mir koji počiva na nepravdi nije prihvatljiv, čak i ako se nudi kao jedina realna opcija.

U toj tački arhiv pokazuje koliko je politička borba bila povezana s egzistencijalnom dilemom. Nastaviti rat uz rizik potpunog uništenja ili prihvatiti mir koji znači trajno sakaćenje države? Dokumenti ne nude lake odgovore, ali jasno svjedoče o odluci da se ne kapitulira pod pritiskom. Ta odluka nije predstavljena kao herojska poza, nego kao nužnost nametnuta okolnostima u kojima bi odustajanje značilo nestanak.

Kako se rat približavao kraju, arhivska građa Kabineta Alije Izetbegovića sve manje liči na krizni dnevnik, a sve više na prostor tihe, ali uporne refleksije o tome kakva država uopće ima pravo da nastane iz tolikog razaranja. Dokumenti iz završnih ratnih godina i neposredno poratnog perioda ne govore samo o političkim pregovorima i međunarodnim pritiscima, nego o jednoj dubljoj brizi: kako sačuvati moralni temelj vlasti u okolnostima u kojima je nasilje postalo svakodnevica, a kompromisi često liče na poraze.

U tim tekstovima Bosna i Hercegovina se više ne brani samo od oružja, nego i od opasnosti da se sama pretvori u ono protiv čega se borila. To je možda i najvažnija dimenzija arhiva: stalna svijest da rat ne razara samo gradove i ljude, nego i vrijednosti, te da pobjeda koja uništi vlastiti moral nema dugoročnu vrijednost. U dopisima iz tog perioda vidi se gotovo opsesivna briga da se ne dopusti institucionalizacija osvete, privilegija ili etničke isključivosti.

Posebno mjesto zauzimaju dokumenti koji se odnose na unutrašnju organizaciju vlasti. Tu nema patosa, ali ima dosljednosti. Insistira se na tome da predstavnici države ne smiju živjeti drugačije od građana u opkoljenim gradovima, da ne smije postojati luksuz u zemlji gladi, niti povlaštenost u zemlji u kojoj se gine. Takav stav nije bio popularan, niti politički isplativ, ali se u arhivu pojavljuje kao princip koji se uporno ponavlja. Država koja traži solidarnost mora je i sama prakticirati.

U tom kontekstu pojavljuju se i pisma u kojima se reagira na ponašanje pojedinih funkcionera, na pritužbe građana, na glasine o zloupotrebama. Arhiv pokazuje da se vlast ne shvata kao ratni plijen, nego kao privremena odgovornost. Čak i kada su mogućnosti kontrole ograničene, sama činjenica da se o tim pitanjima vodi računa govori o nastojanju da se očuva razlika između vlasti i sile.

Jednako važna je i vizija Bosne i Hercegovine kao društva koje ne smije postati etnički homogeno, čak ni nakon svega što se dogodilo. U dokumentima se dosljedno odbacuje logika kolektivne krivice. Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini ne tretiraju se kao strano tijelo, nego kao građani čija prava i sigurnost moraju biti garantirani upravo zato da bi država imala smisla. U tom insistiranju nema naivnosti; svjesno se priznaje dubina trauma i nepovjerenja, ali se jednako jasno odbija ideja da budućnost može biti građena na trajnoj podjeli.

Ta pozicija naročito dolazi do izražaja u dokumentima koji se odnose na povratak izbjeglica i raseljenih osoba. Povratak se ne vidi samo kao humanitarno pitanje, nego kao politički test. Bez povratka, Bosna i Hercegovina bi bila potvrda ratnih rezultata; s povratkom, ona ostaje otvoreni prostor u kojem se ne priznaje pravo sile da trajno mijenja demografsku sliku. Arhiv bilježi i frustracije zbog sporosti međunarodne zajednice, ali i uporno insistiranje da se pitanje povratka ne smije relativizirati.

U istom periodu pojavljuje se i jasna svijest o opasnostima koje donosi mir. Dokumenti iz 1995. i 1996. godine ne odišu euforijom, nego oprezom. Mir se prihvata kao nužnost, ali ne i kao konačno rješenje. Postoji stalna zabrinutost da će se političke strukture stvorene ratom učvrstiti i pretvoriti u trajni okvir. U tom smislu, arhiv pokazuje skepsu prema mirovnim aranžmanima koji zamrzavaju stanje na terenu i institucionaliziraju etničke podjele.

U poratnim godinama, sve češće se u dokumentima pojavljuju pitanja kulture, obrazovanja i pamćenja. Rat se ne doživljava kao epizoda koja se može jednostavno zatvoriti, nego kao iskustvo koje će oblikovati generacije. Posebno se naglašava uloga obrazovanja u sprječavanju budućih sukoba. Ne kroz nametanje jedne istine, nego kroz razvijanje sposobnosti kritičkog mišljenja i empatije. Ta dimenzija arhiva često ostaje u sjeni političkih tema, ali ona pokazuje dugoročni horizont razmišljanja.

Zanimljivo je da se u tim dokumentima rijetko nailazi na trijumfalizam. Čak i nakon međunarodnog priznanja i formalnog okončanja rata, ton ostaje odmjeren. Nema govora o pobjedi nad drugima, nego o preživljavanju i odgovornosti. Takav jezik odražava svijest da je cijena rata bila previsoka da bi se slavila, te da se budućnost ne može graditi na osjećaju nadmoći.

Arhiv također otkriva odnos prema religiji kao važnom, ali ne i isključivom elementu društva. Islam se ne pojavljuje kao politički program, nego kao etički okvir koji naglašava odgovornost, skromnost i pravdu. U dokumentima se jasno vidi distanca prema pokušajima instrumentalizacije vjere u političke svrhe, ali i odbacivanje sekularizma koji bi religiju gurnuo u potpunu privatnost. Ta ravnoteža nije uvijek bila lako održiva, ali je prisutna kao ideal kojem se teži.

U završnici arhivske građe, naročito u dokumentima s kraja devedesetih, sve više dolazi do izražaja svijest o umoru društva. Rat je završen, ali rane su svježe, institucije krhke, a međunarodno prisustvo sveprisutno. U tim okolnostima, pitanje suvereniteta dobija novu dimenziju. Ne radi se više samo o teritorijalnom integritetu, nego o sposobnosti društva da samostalno donosi odluke i preuzme odgovornost za vlastitu budućnost.

Upravo tu arhiv dobija svoju punu vrijednost. On pokazuje da Bosna i Hercegovina nije nastala kao nusprodukt rata, niti kao eksperiment međunarodne zajednice, nego kao politički i moralni projekt koji je, uprkos svim ograničenjima, nastojao ostati vjeran ideji zajedničkog života. Dokumenti ne nude idealiziranu sliku vlasti, ali nude rijedak uvid u nastojanje da se politika vodi s osjećajem granice.

Cijeli rad pročitajte OVDJE, u Analima Gazi Husrev-begove biblioteke