Poznati bosanskohercegovački lingvist Alen Kalajdžija uspješno prelazi iz naučnog i popularno-naučnog diskursa u književno polje, bez folklorne idealizacije i mističnog patosa. Autor gradi lik „modernog evlije“ kroz etiku svakodnevice, hizmet i solidarnost, svjesno izbjegavajući obilježja kerameta kao narativni oslonac. Uskoro saznajemo i zašto. Preokret s nefsom razgrađuje iluzije svetosti i vraća tekst u polje moralne ambivalencije. No, nije li upravo ta pukotina između uzvišenog i ljudskog ono što daje ovoj priči literarnu uvjerljivost i savremenu težinu? Njegova kratka priča je u nastavku:

Nije protip klasičnog bosanskog dobrog. Ahvaj, ali on ipak ima nešto što upućuje na zaključak da bi on zaista mogao biti – evlija. Nisam imao priliku vidjeti drugog čovjeka koji je bio spreman u svakom trenutku biti u pomoći drugom. Kome se dijete rodilo – prvi ide, čestita, baca na čelo. Ko je umro – prvi je na hataru, u pomoći je oko organizacije dženaze, u ukopu mejita prvi se laća lopate, pruža rame za utjehu. Ko je bolestan – prvi mu zove ljekare i kod njih urgira, povlači svoja poznanstva, obavještava bližnje, dovi. Ko se ženi ili udaje – prvi je u svatovima, kupuje poklone, pomaže u opremanju doma mladenaca. Ko je u materijalnoj potrebi – prvi daje pomoć, podstičući druge na uključivanje u korisne poslove pomoći, ugađa mu, pruža podršku, bilo da je riječ o studentu, bilo da je riječ o siromahu i nevoljniku…

On nije protip klasičnog bosanskog evlije. Nema on onih nadnaravnih moći, stručnije kazano kerameta. Nije to tip onoga dobrog Alije Đerzeleza, koji se u trenutku presudne borbe za preživljavanje Gazi Husrev-bega pojavi na bojnom polju i u buljuku prašine pruži odsudnu zaštitu, spašavajući glavu svome gospodaru, pa će Gazija tek kasnije, povratkom u Bosnu, od svoje vjerne ljube saznati da je čevrma, koja mu je ispala iz opreme što joj je pokazao, njen poklon vjernom slugi Aliji, zaštitniku prirode i zelenila, što je na peškeš od bile vile stekao moći, podojivši se s njezinih obilatih mlječonosnih grudi, pošto joj je nemoćno čedo spasio od silne vreline u šumi. Nije to ni tip evlije kakav je bio Hamza Bali Orlović, kojeg je njegov unuk ili pak možda sin, gledao na bojnom polju na Mohaču tokom borbe, kada je u odsudnom trenutku nekim specijalnim silovitim vilama razgonio neprijateljsku vojsku, koja se povlačila pred nenadanim momentumom evlijanskog merteba s mirakulima i nadnaravnim moćima, u trenucima kada su na drugoj strani realnosti seljani s obližnjeg brda posmatrali pobudaljelog starca koji s vilama u rukama vileni po livadi nadomak sela. Nije to ni onaj tip Ilhamije, što je okončao svoj život samo zbog načela zavjeta da govori istinu i samo istinu, pa je na upit je li pripadnik ozloglašenog derviškog pokreta, potvrdio da jeste, zbog čega mu se katul-ferman, izdan prije više 200 godina, obejani u času smaknuća, držeći svoju odsječenu glavu pod pazuhom. Ništa od takvih moći nije bilo kod ovoga bosanskog evlije. A ipak, imao je on nešto…

Nije prototip klasičnog bosanskog dobrog evlije. A i kako bi bio kad živi u materijaliziranom svijetu pohlepe i sumnje u sve što čovjek zna i ne zna, što vidi i ne vidi, što vjeruje i ne vjeruje. Novo doba i percepcija evlijaluka na izvjestan način anticipira sukus mjesta i vremena – sadašnjosti, prošlosti i budućnosti, uvjerenja i samozatajnog saznanja u dubokim tminima intimnog poimanja smislova svijeta i života. U jednom takvom odrazu stvarnosti djelovao je on. A to i jeste ono što ga izdvaja od drugih i daje mu stepen modernog evlije. Svojim prisustvom ulijeva sigurnost. Uz njega možeš osjetiti spokoj mira. S njime si smiren, jer njegova blagost odražava antibiotičko djelovanje duhovnosti od penetrirane filozofije životog dobročinstva, koja se poput opojna mirisa tamjana širi u neposrednoj blizini, plijeneći svojom mističnošću, od čega prisutnog hvata blago i smirujuće mantanje, možda čak i poput zapaljenog smotanog džointa.

Uzorit poslovan čovjek i čestit vlasnik jedne dobro stojeće firme, biznismen, bio je uvijek spreman na ono što on naziva hizmetom. Kome je potrebna bila kakva vrsta pažnje, tu je on. On svoje hizmećarstvo sprovodi u djelo, praktički, iako može biti u prilici da oko sebe ima plaćenu poslugu koja bi njemu i njegovim potrebama hizmetila. I kad se nije od njega očekivalo da hizmeti, on bi hizmetio. U grupi, dok je ugađao realnim, a često i nepotrebnim prohtjevima njezinih članova, nije se štedio – bilo da je riječ o nekom materijalnom ispunjavanju, bilo da je riječ o najobičnijoj pa i banalnoj pomoći, bilo da je riječ o bilo kojoj vrsti ugodnog tetošenja – sve to za njega je sveta dužnost kojom jedan čovjek opravdava svoje bivstvovanje na ovom svijetu, jer je hizmet ljudima poseban tip bogosluženja zbog principa potiranja nefsa i sopstva, egoizma i sebičnosti. Nije se on ljutio ni na bezobrazluke, ljudske gluposti i bezdušnu tipologiju ahmakluka koji su prisutni u okolini. U očima nekih neukih zbog toga je izgledao naivno, pa iako je svega toga bio svjestan, nije odustao od svoje namjere i svojih djela. Svoju majku cijenio je iznad svega i ništa se nije moglo mjeriti ljubavlju prema njoj. Što god može, čini joj hizmeteći dosljedno i s puno razumijevanja. Ona je uvijek upravu. I svojoj porodici uzorit je suprug i brižan otac. Takav tip čovjeka nisam sreo i ne mislim da ću ga sresti.

A onda, nakon što sam imao potpunu uvjerenost u njegov nevjerovatno nadnaravni i moderno koncipirani bosanski evlijaluk, ničim izazvan, sasvim slučajno, pa i nenamjerno, kao da se to zapravo moralo dogoditi, svjedočio sam događaju koji je odlučno, svom snagom dubokog ispuhivanja punim plućima, poput kule od karata, srušio sliku ovog evlije. Na svome telefonu, dok je mislio da ga niko ne vidi, gledao je neke golokrake i bestidno obnažene žene. „Evlije to ne rade! Ne, to nije moguće! Kako? Zašto?“ Insanske nefsanske uhode napokon su se prokazale i u ovom insinuativno nedokazanom i necertificiranom evliji bez adekvatnih ćageta. Evlijanska suština istopi se kao led u uzavreloj pustinji, buknu kao suhi čeperak papira na vatri samozavaravajuće iluzije. I bi mi jasno. Nažalost. 

On nije evlija.