U svega nekoliko stoljeća islamski svijet je izgradio carstvo koje se prostiralo od srednje Azije do Iberijskog poluotoka. Riječ je o tri velika hilafeta, emevijskog, abasidskog i fatimidskog, o njihovoj borbi za političku i vjersku legitimnost te nastanak Al-Andalusa kao posebnog islamskog centra na Zapadu. Od Damaska i Bagdada do Kaira i Córdobe, riječ je o epohi u kojoj su se isprepletali vojna moć, pragmatizam vlasti, kulturni procvat i duboki unutrašnji raskoli, ostavljajući trajno naslijeđe u historiji Mediterana i Evrope

 „Da je Gospodar tvoj htio, svi stanovnici Zemlje, baš svi, povjerovali bi. Pa zar ćeš ti silom tjerati ljude da budu vjernici?“, tako glasi 99. ajet desete sure Kur’ana. Srednjovjekovni islam bio je, nesumnjivo, vojno ekspanzivan, ali znatno suzdržaniji kada je riječ o nametanju vjere i kulture. Umio je iskoristiti kritične okolnosti u kojima su se nalazila osvojena društva, kao i relativno povoljan prijem među novim podanicima i lokalnim elitama, čiji su način života i religijske prakse uglavnom poštovani iz čisto pragmatičnih razloga. Nametanje islama imalo je visoku cijenu; mnogo je isplativije bilo asimilirati tuđe kulture i identitete  pod uslovom da je riječ o sljedbenicima „religija Knjige“ koji su, povrh toga, plaćali veće poreze od muslimanskog stanovništva, što je donosilo izdašne prihode državnoj blagajni.

Godina 661. označava početak zlatnog doba islama dolaskom na vlast klana Emevija, koji je postavio temelje prvog velikog muslimanskog carstva. Još su četvorica „pravovjernih“ halifa (632–661) pokrenula prvi val imperijalne ekspanzije izvan Arapskog poluotoka, ali u tom ranom periodu, obilježenom plemenskim političkim strukturama, vojna osvajanja, dijelom i zbog izuzetne brzine, nisu bila praćena dubljom kulturnom i vjerskom transformacijom. Državne institucije tek su se počele oblikovati, a civilizacija pobjednika još nije prodirala u civilizaciju poraženih. Prvobitni motor osvajanja bio je ekonomske prirode: plijen i resursi.

Uz to, ličnosti pravovjernih halifa nikada nisu uživale pun konsenzus unutar islamske zajednice. Pristalice Alije, rođaka i zeta Poslanika Muhammeda, kojeg su smatrali jedinim legitimnim nasljednikom, nisu odustajale od preuzimanja vlasti. Nakon što je 656. godine treći halifa, Osman, ubijen, Alijevi sljedbenici su iskoristili priliku da dođu na vlast. Međutim, Alija je bio optužen da je umiješan u atentat na prethodnika, pa se suočio s odlučnim otporom Emevija, predvođenih Muavijom, bivšim namjesnikom Sirije. Njihov sukob kulminirao je u bici kod Siffina, na obalama Eufrata, u julu 657. godine. Ta bitka izazvala je dva duboka potresa u islamskom svijetu: 661. godine uspostavljen je Emevijski hilafet sa sjedištem u Damasku, a istovremeno je došlo do doktrinarnog raskola koji je trajno obilježio historiju islama, podjele na sunite, šije (Alijeve pristalice) i haridžije.

Emevije su izgradili državni aparat znatno složeniji od prethodnih struktura, oslanjajući se na birokratske modele Bizanta i sasanidske Perzije. Muavija je prvi uspostavio princip nasljedne vlasti, pretvarajući islamsko carstvo u centraliziranu dinastijsku državu. Iako su snažno naglašavali arapski identitet, učinivši arapski službenim jezikom administracije, Emevije su među mnogim muslimanima doživljavani s nepovjerenjem. Kasnija historiografija često ih je opisivala kao vladare previše „svjetovnog“ profila, više nalik kraljevima nego halifama. Nisu podsticali masovne konverzije, dobrim dijelom iz fiskalnih razloga.

Uprkos snažnoj unutrašnjoj opoziciji i brojnim pobunama, Emevijski hilafet se munjevito širio: od Transoksanije i Horasana na istoku do Magreba i Iberijskog poluotoka na zapadu. Sa gotovo šest miliona kvadratnih kilometara i više od šezdeset miliona stanovnika, bio je jedno od najvećih carstava u historiji. No, unutrašnje napetosti su ga postepeno razarale. Poraz sirijske vojske kod Akroinona 740. godine, neuspjesi na Zapadu, uključujući zaustavljanje širenja kod Poitiersa 732. te niz pobuna u provincijama označili su početak kraja dinastije.

Nezadovoljstvo je iskoristio drugi mekanski klan, Abasidi, potomci Abbas ibn Abd al-Muttaliba, Poslanikovog amidže. Uz podršku šija i drugih protivnika emevijskog naglašavanja sirijskog elementa, te uz presudnu pomoć perzijskog generala Abu Muslima, Abu al-Abbas as-Saffah je 750. godine porazio posljednjeg emevijskog halifu Marvana II u bici na Velikom Zabu i proglasio se halifom.

Uslijedila je brutalna čistka: gotovo svi Emevije su ubijeni, a njihovi mezari oskrnavljeni. Ipak, ubrzo se pokazalo da Abasidi, uprkos početnom oslanjanju na šiitsku podršku, uspostavljaju kontinuitet s prethodnim poretkom. Prihvatili su sunitsku ortodoksiju, učvrstili nasljedni karakter vlasti i preselili prijestolnicu u Bagdad, koji je postao najveći grad tadašnjeg svijeta. Hilafet je poprimio kosmopolitski karakter, a perzijski kulturni i politički utjecaj ostavio je dubok trag u njegovoj strukturi.

Abasidski period bio je vrijeme političke i administrativne konsolidacije. Osvajanja su usporena, a naglasak je stavljen na upravljanje, trgovinu, urbani razvoj, nauku i kulturu. Bagdad je postao središte civiliziranog svijeta. U tom okruženju nastala je Zlatna era islama, obilježena vladavinom Haruna al-Rašida i njegovog sina al-Ma’muna, osnivača Kuće mudrosti, u kojoj su sabrana i prevedena ključna djela antičke filozofije i nauke.

Prvi ozbiljan lom pojavio se na Zapadu. Jedini preživjeli Emevija, Abd al-Rahman I, pobjegao je na Iberijski poluotok i 755. godine uspostavio nezavisni emirat u Córdobi. Njegovi nasljednici su izgradili stabilnu državu koja je 929. godine, pod Abd al-Rahmanom III, proglašena hilafetom. Time je islamski svijet prvi put dobio više od jednog halife.

Istovremeno, na istoku se pojavio još jedan izazov: Fatimidski hilafet, šiitski po svojoj doktrini, osnovan 909. godine u sjevernoj Africi, a potom učvršćen u Egiptu. Fatimidi su se smatrali legitimnim nasljednicima Poslanika i nastojali su srušiti abasidsku vlast i ujediniti islam pod svojom hegemonijom.

U X i XI stoljeću, tri hilafeta, abasidski, emevijski u Al-Andalusu i fatimidski, postojala su paralelno, ali su svi postupno zapadali u krizu. Decentralizacija, jačanje emira i vezira, finansijski slom i vojni pritisci doveli su do raspada. U Al-Andalusu je hilafet propao i zamijenjen taifama; Fatimidi su oslabili pod vlašću vojnih zapovjednika; Abasidski hilafet je preživio samo nominalno, sve do pada Bagdada pod Mongolima 1258. godine.

Dolazak Almoravida i Almohada, sistemska kriza Bagdada i konačni slom fatimidske vlasti označili su kraj jedne epohe, zlatnog doba islamskih hilafeta, koje je, poput mnogih velikih carstava, propalo pod teretom vlastitog uspjeha.