Njegova supruga Nafija, koja je preživjela sve progone, kasnije je opisala trenutak kad je muž uhapšen. “Rekao mi je da pišem Staljinu. Odgovorila sam mu: Kakav Staljin, može primati dva vagona pisama, pa ništa…” Bio je to njihov posljednji razgovor.

U aprilu 1939. godine, u Moskvi, završio se život jednog od najvećih bošnjačkih komunista između dva rata – Akifa Šeremeta. Bio je to čovjek kojeg su zbog uvjerenja i načina na koji ih je prenosio učenicima nazivali “crveni profesor”, a koji je u isto vrijeme bio i uzor, i učitelj, i žrtva epohe u kojoj su ideali vrlo često gutali vlastitu djecu.

Rođen u Kladnju 1899. godine, Šeremet je već kao student Filozofskog fakulteta u Zagrebu pristupio Komunističkoj partiji Jugoslavije. Bio je dio rukovodstva SKOJ-a na Univerzitetu, govorio je nekoliko jezika, a kolege i učenici pamtili su ga kao strastvenog predavača. U Banjoj Luci, gdje je od 1924. bio profesor historije i geografije, osnivao je đačka društva, diskutirao s učenicima o buni Matije Gupca i kolonijalizmu, i podučavao marksizmu mlade ljude koji će kasnije postati istaknuti revolucionari. Jedan od njegovih najpoznatijih učenika bio je Veselin Masleša.

Akifa su pamtili su ga kao strastvenog predavača koji je u školske klupe unosio duh revolucije. No, njegova otvorenost imala je cijenu. Kraljevske vlasti neprestano su ga premještale iz mjesta u mjesto, internirale i nadzirale. U Gospiću je, sa suprugom Nafijom, nastavio partijski rad, formirao ćelije i pridobijao omladinu, među kojima je bio i tada petnaestogodišnji Jakov Blažević, budući komunistički prvak i javni tužilac na suđenju Alojziju Stepincu.

Od progona u Kraljevini do Staljinovih logora, Šeremetov život bio je stalno bjekstvo. Nakon što je 1930. napustio zemlju, u Beču i Parizu radio je za Kominternu i sovjetsku agenciju TASS. No, ubrzo je i sam postao žrtva staljinističkih sumnji – optužen za “trockizam”, protjeran u Kazahstan i Ukrajinu, gdje je godinama živio u teškim uvjetima.

Kratki povratak u Moskvu 1935. dao je nadu da bi mogao nastaviti politički i intelektualni rad. Ali u ljeto 1938, u vrijeme Velike čistke, hapsi ga Staljinova polutajna partijska policija. Narednog proljeća, 19. aprila 1939, strijeljan je zajedno s grupom jugoslavenskih komunista, među kojima su bili i Kosta Novaković i dr. Sima Marković. Nakon strijeljanja, tijela su im kremirana i ukopana u kolektivnu grobnicu.

Njegova supruga Nafija, koja je preživjela sve progone, kasnije je opisala trenutak kad je muž uhapšen. “Rekao mi je da pišem Staljinu. Odgovorila sam mu: Kakav Staljin, može primati dva vagona pisama, pa ništa…” Bio je to njihov posljednji razgovor.

Šeremetova smrt tako se uklapa u širi obrazac: mnogi komunisti iz manjih evropskih zemalja, od Poljske do Jugoslavije, vidjeli su Sovjetski Savez kao utočište i ideološki centar, da bi u njemu završili pred streljačkim vodom.

Sudbina “crvenog profesora” istovremeno je priča o idealizmu i njegovim zabludama. U Kraljevini Jugoslaviji bio je progonjen kao komunist; a u Sovjetskom Savezu, čiju je revoluciju smatrao nadahnućem, ubijen je kao “neprijatelj”.

Šeremetovo ime rehabilitirano je tek 1963. odlukom Vrhovnog suda SSSR-a. Po njemu danas ime nose škola u Kladnju i ulica u Sarajevu.