Problem je u tome što narodi ne nestaju biološki. Ne znam iz historije ni jedan primjer da je neki narod nestao biološki, nego nestaju identiteti, a s njima nestaje historijsko iskustvo koje zamjenjuje neko novo iskustvo, neke nove priče. Mi smo opstali vjerojatno najviše zahvaljujući tome što smo se stožerno okupljali oko vjerskog, jer ono je bilo najprihvatljivije našem okruženju. Ima jedna rečenica kod jednog “našeg” nobelovca gdje u jednom dijalogu između dva lika, od kojih je jedan Bošnjak, odnosno musliman, govori: “Vi ne trebate da se mijenjate, vi treba da ostanete isti i kao takvi da nestanete.”

„Volio bih, kada me budete predstavljali da ne napišete da sam bosanskohercegovački pisac, nego bošnjački. Ja mogu biti bosanskohercegovački pisac ako je to geografska odrednica, kao što mogu biti i evropski, ali mislim da je narod osnova na kojoj se stvaraju države, zato sam bošnjački pisac jer ja pripadam svome narodu – Bošnjacima“, kaže na početku razgovora za Bosnu pisac Adnan Ćatović, autor romana „Bijeli Cigani”.

BOSNA: Da krenemo od samog naslova knjige “Bijeli Cigani”, kako biste opisali Bijele Cigane, ko su oni?

ĆATOVIĆ: Prilikom odabira naslova knjige iskoristio sam tu, hajdemo reći metaforu, ali i jedan događaj iz naše historije koja je obilježila progon Bošnjaka iz zapadne Srbije. Po onome što sam istražio, do čega sam došao, ponuđeno je bošnjačkoj populaciji tamo iz zapadne Srbije, iz Užica, dakle s one strane Drine, nekoliko varijanti za njihov opstanak ili odlazak – jedna od tih je ustvari bila ponuda da se pri popisu izjasne kao Bijeli Cigani, iako je ovaj pojam poprilično neprihvatljiv, težak za definiranje, s obzirom da su sa njime označavali populaciju koja je dolazila bez nekog kristalizovanog etničkog identiteta pa se njime onako đuture nazivao svaki onaj narod koji je zapravo bio bez svoje vlastite zemlje, bez korijena.

Ali ono što je zanimljivo za taj pojam jeste to da izvorno nije nastao u toj populaciji nego su tim pojmom obično nazivali neke druge ljude bez njihove volje i njihove vlastite identifikacije sa tim terminom. Zapravo, ja doživljavam taj pojam kao jednu etiketu, kojoj ne treba ni tražiti neke etničke korijene u Romima, jednostavno, to treba doživljavati kao neku pogrdnu etiketu samo da se narod ne naziva onim svojim pravim imenom. Dakle, to je zapravo jedna degradacija i dehumanizacija ljudi kao jedan od nivoa u samoj genocidnoj ideologiji. Svakom genocidu prethodi neka dehumanizacija. Knjiga naravno ne govori o Bijelim Ciganima, ona govori o Bošnjacima o jednom našem višestoljetnom kolektivnom iskustvu, gdje je taj termin Bijeli Cigani ciljan samo kao jedan.

S druge strane ja sam odrastao u Zenici, mi smo imali jedno brdo Krč i znam da su tamo živjeli ljudi koji su bili poput mene, imali su plave oči kao vi i ja, i znam da se šuškalo po našim mahalama kako tu žive Bijeli Cigani. Ja eto u životu nikad nisam stigao da pitam tog nijednog Bijelog Ciganina da li se on osjeća kao Bijeli Ciganin, ali očito da je ta nekakva etiketa zalijepila se za njih i domicilno stanovništvo je prihvatilo etiketu vjerojatno bez nekog pretjeranog objašnjenja. Interesantno je da se uvijek govorilo da je te populacije Bijelih Cigana bilo najviše u Bijeljini, Šamcu… tako gdje se najviše i naseljavalo bošnjačko stanovništvo prognano iz zapadne Srbije, tako da sam ja izvukao neke svoje zaključke, ali nisam opterećivao knjigu time šta su, ko su i odakle.

BOSNA: U romanu se jasno mogu raspoznati historijski događaji kao što su oni vezani za zločine u Vraneškoj dolini, Kulašinu, Sjenici. Odnosno, raspoznajemo da je radnja zasnovana na historijskim činjenicama, no, nije jasno koliko su likovi zasnovani na stvarnim historijskim ličnostima, jer u nekim slučajevima mogu se raspoznati ideje i životni putevi?

ĆATOVIĆ: Ako mene pitate da li su stvarni događaji, za mene jesu, u smislu da knjigu koju sam ja napisao, prije svega sam proživio, ja to nekako shvatam kao svoj vlastiti doživljaj, a ne samo fikciju, iako smisao književnosti jeste da neke manje poznate stvari iz historije malo prepriča i obliči na drugačiji način kako bi to vrijeme bilo autentičnije za čitaoca koji se druži s temom. U suštini, u romanu su spomenuti neki stvarni likovi pod drugim imenima, moji junaci su ljudi za koje sam saznao iz priča koje sam čuo od svog oca i nekih drugih ljudi, a neki su se likovi jednostavno sami nametnuli kao potrebni da bi se radnja ispričala, tako da nisu svi stvarni jer nisam živio u tom vremenu, ali nisu svi ni izmišljeni. U suštini, to je kombinacija fikcije i nekih historijskih događaja, jer književnost ima tu funkciju da premosti taj nedostatak informacija.

BOSNA: Čitajući knjigu znao sam se zapitati je li ovo knjiga o prošlosti ili sadašnjost. Evo, to sada pitam i Vas?

ĆATOVIĆ: Pa to je dobro pitanje. I ja osjećam intiman strah za budućnost ovog naroda prije svega, i države kao proizvoda želje naroda da ima svoju državu bez obzira na to kakva je. Ali takva kakva je na meti je negativnih trendova koji nas okružuju. U svakom slučaju mi ne možemo ni prošlost sagledavat baš na način da potpuno isključimo sadašnjost, jer je sve usko povezano. Prošlo se uvijek iznova reinterpretira i ono ima upliva na naše živote koliko mi nađemo poveznica u našem životu sa prošlošću, jer ako prošlost doživljavamo kao nešto davno prošlo, umrlo, nestalo onda se mi svjesno diskonektujemo od svog tog historijskog iskustva koje smo kao narod doživjeli. Očito je da smo se mi kao narod oblikovali u tom historijskom iskustvu i da sve ono što se dešavalo i na nekom podsvjesnom i na svjesnom nivou itekako gradi naš karakter i naše refleksne, misli i osjećaje.

Logično je da ćemo biti osvješteniji ukoliko prošlost koja se desila prije sto pedeset ili dvjesto godina približimo na način koji je razumljiv ovom današnjem čovjeku. Dešava se i na ličnom nivou da tragediju, koju čovjek proživi, dugo vremena ne može sagledati u čitavoj njenoj dubini kojom je utjecala na njegov život, nego tek mnogo kasnije to razumije. Mislim da su ti događaji, o kojima se nije pričalo u onoj mjeri u kojoj su se prepričavali neki drugi, ipak u nekom kapilarnom smislu dolazili do svojih slušalaca koji su ih nadživjeli pa se i danas javljaju neki autori, historičari čak i potomci ljudi koji su preživjeli te tragedije i puštaju glasove. Upravo oni koji su to preživjeli se najviše poistovjećuju sa ovim romanom i nekako se prepoznaju u tome. Pitanje da li je to priča o prošlosti ili sadašnjosti, ja bih samo dodao i budućnosti.

BOSNA: Koliko je Vaša rečenica da “ne postoji mir nego samo nerat” primjenjiva u našem vremenu, kao šo je bila primjenjiva u prošlim vremenima u kojima je izgovaraju Vaši likovi u romanu?

ĆATOVIĆ: Čovjek bez obzira kojem narodu pripadao i na kojem dijelu zemaljske kugle živio uvijek ima svoju neku unutrašnju borbu. Ovdje ta rečenica zvuči pomalo i zastrašujuće s obzirom na to da se tema tiče jednog kolektiviteta. Zapravo jedan od odgovora na to pitanje je i kako živjet taj nerat, i meni lično je to jedna od motivacija da napišem roman. Mislim da kada bih se osjećao potpuno bezbjedno, da živim u jednom društvu koje je riješilo sve probleme, vjerojatno nikad ne bih ni napisao ovu vrstu knjige. S jedne strane može biti pozitivno to da ne postoji mir jer uglavnom nemir daje čovjeku motivaciju da nešto poduzme, da nešto učini, da bude oprezniji, da više djeluje, a da se manje brine. Jedan od motiva moje knjige jeste da se zapravo i mi na jedan afirmativan način odnosimo prema svom postojanju, da i neke kolektivne tragedije kakve su opisane ili dotaknute u knjizi kao što su etničko čišćenje, pokrštavanje, istrebljivanje i na koncu genocid, da ih mi iznesemo na vidjelo, da kažemo jeste, to se desilo, ali mi kao narod to trebamo obznaniti.

Ne trebamo da se suzdržavamo od kulture kao moćnog oružja predstavljanja jer najbolje se predstavlja kroz nju. No, ono što zabrinjava u današnjem vremenu jeste da sve ono što se tiče bošnjačke kulture jeste skrajnuto pa čak i od samih nekih Bošnjaka koji ili su Bošnjaci ili ne žele da budu Bošnjaci ili su Bošnjaci u nekom drugom derivatnom smislu i koji smatraju da nije baš pravo vrijeme da se o tome priča, a za prave stvari po mom dubokom uvjerenju je uvijek pravo vrijeme. Dakle ako ti ne želiš da se predstaviš, da se obznaniš u tom kulturnom smislu prije svega sebi pa onda svojim susjedima i dalje, onda jednostavno nisi spreman da sudjeluješ u ovoj igri koja se zove moderni život. Propitujući naš identitet uočavamo s vremena na vrijeme takve tendencije koje su prije svega podsvjesne, ali su rezultat ovih sto pedeset ili dvjesto godina gdje smo bili ugnjetavani i tlačeni, ili grubo ili suptilno, ne mislim da su nas samo drugi tlačili nego čak i ljudi iz naših redova, jer jedan od primjera tog suptilnog tlačenja jeste da ljudi koji izrastu iz naše kulture i tradicije izgovaraju riječi koje desetljećima poslije odjeknu na takav način da se jedan Bošnjak, koji želi da bude Bošnjak, stidi izgovorenog.

Najgora stvar je što te riječi jače odjekuju što je ta osoba uspješnija u onoj djelatnosti koju obavlja. Da sada ne navodim primjere, ima ih dosta. Prema tome, moja želja bila da ne pričam samo o genocidu, da ne bude samo historijski roman, želio sam da bude i ljubavni roman kao i politički, zapravo da bude onakav kakav je i sam život. Moja je želja bila da kroz ovakav jedan poduhvat pokušam afirmirati činjenicu da postojimo i da govorimo o sebi bez obzira na to kako će neko drugi reagirati.

BOSNA: Pored toliko stravičnih zločina, progona, masakra i genocida, Bošnjaci ipak, to je činjenica, postoje kao narod. Kako uopće opstaju Bošnjaci?

ĆATOVIĆ: I sam sebi postavljam to pitanje. Nekad čovjek opstane tako što se ne suoči sa problemom koji mu prijeti, nekad je rješenje u bježanju od problema. Nisam ni psiholog niti sociolog, ali iz svog nekog vlastitog iskustva znam da se nekad čovjek spasi tako što pobjegne, a ljudi bježe od problema zbog svijesti o svojoj nemoći. Evo, imate sada aktualnu dilemu nacionalne pripadnosti, Bošnjak ili nešto drugo, to su sve refleksije te nemoći, ali ja mislim da smo i opstali kao narod zato što možda nismo se predstavljali kao narod, pa smo opstali biološki. Ali problem je u tome što narodi ne nestaju biološki. Ne znam iz historije ni jedan primjer da je neki narod nestao biološki, nego nestaju identiteti, a s njima nestaje historijsko iskustvo koje zamjenjuje neko novo iskustvo, neke nove priče. Mi smo opstali vjerojatno najviše zahvaljujući tome što smo se stožerno okupljali oko vjerskog, jer ono je bilo najprihvatljivije našem okruženju.

Ima jedna rečenica kod jednog “našeg” nobelovca gdje u jednom dijalogu između dva lika, od kojih je jedan Bošnjak, odnosno musliman, govori: “Vi ne trebate da se mijenjate, vi treba da ostanete isti i kao takvi da nestanete.” Znači ono što je najviše odgovaralo onima koji su bili zainteresirani za istrebljenje jeste da se mi ne mijenjamo, a Hesse je s druge strane rekao da narod može opstati samo ukoliko živi savremenu dinamiku, ukoliko je sklon promjenama. Prema tome, nije isti Bošnjak prije dvjesto godina i Bošnjak sada, on definitivno nije isti i ne treba da bude. Mislim da smo kao narod opstali smo zato što se nismo opterećivali nekim pitanjima, ali smo čuvali tu biološku supstancu i životni prostor. Jednostavno, život traži prostor, život traži priliku, a nama je uvijek kao ljudima koji imamo duboke korijene taj usađeni refleks da preživimo jači od bilo kakvih prijetnji ili bilo čega.

Sada je samo pitanje da li ćemo mi, kao generacija koja je preživjela, osigurati budućnost narednim naraštajima, priliku da izdrže eventualne buduće viruse prije svega kroz to da ih naoružavamo kulturnim sadržajima, brigom za prošlošću, ne samo u nekom narativu nego i konkretno štiteći naše spomenike, junake, događaje… U suprotnom ostaje nam samo stereotip koji nadvladava, jer stereotip uvijek nadvladava u ambijentu gdje nema smislenih radnji za osvještavanje. Kažu da za zaborav ne treba nikakav napor, a kultura ipak jedno smisleno oruđe koje se ne tiče samo jednog pojedinca nego kolektiviteta.

BOSNA: Mislite li da je u našem društvu danas više onih sklonih zaboravu nego onih što u svojim grudima nose “seharu – čuvaricu sjećanja”?

ĆATOVIĆ: Volim da gledam one ljude koji baštine sjećanja, vraćaju se na te teme, koji jednostavno nisu otkačili to historijsko iskustvo i mislim da je većina našeg naroda takva, to je dio našeg identiteta. Mislim da većina našeg naroda nije spremna da zaboravlja, sad, druga je stvar što se medijski promoviše i eksponira neki, hajmo reći, “korektan narativ”. Mislim da trebamo slobodno da pričamo o onome što nas tišti i što nas muči i kako doživljavamo svijet. Ne možemo mi polaziti od nekog “objektivnog suda”, nije na nama da budemo objektivni, čovjek koji priča o sebi, ako želi da bude autentičan, on mora biti subjektivan. Na isti način su i likovi iz romana subjektivni i autentični. Ja nisam ovdje htio da pokažem nikakvu ni pamet ni mudrost, nego da jednostavno pričamo onim jezikom kako sam ja čuo od svojih starijih.

Ta “sehara” ima jednu poveznicu sa velikim dijelom našeg naroda, jer sam i ja mnoge priče koje su u knjizi čuo od svoje nane i od svog oca. Kasnije sam u razgovoru sa mnogim Bošnjacima shvatio da je svako imao neku nanu, nekog dedu, nekog daidžu ili amidžu koji im je pričao neke priče koje su dolazile do ovih posljednjih vremena koje su nas oblikovale, koje su se prenosile šapatom, ali ipak su došle do nas, zapisane su u našem genetskom kodu. Ono što je interesantno, svi mi Bošnjaci koji smo sada u 40-im godinama života, rođeni smo prije Agresije i tokom svoga formalnog obrazovanja nismo nikada čuli za događaje u Šahovićima, jednom mirnodopskom strašnom zločinu, gdje su ljudi nabijani na kolac, ubijeni na najsvirepiji način, bez ikakvog razloga, iz mržnje koja je jednostavno eksplodirala. Čovjek neminovno dolazi do zaključka da je naša historija još uvijek zaključana u porodičnim krugovima.

BOSNA: Interesantan motiv u Vašem romanu je osveta. U stvarnosti nije poznato da su se Bošnjaci svetili, kako Vi gledate na koncept osvete za počinjene zločine?

ĆATOVIĆ: Tačno je da se neki Bošnjaci nisu svetili, ali neki i jesu. Logično je da u mirnodopskom vremenu ljudi teže da žive mirni život. Znam neke slučajeve gdje se insistiralo na osveti, ne nasumičnoj nego konkretnoj, onome ko je činio nedjela. Inače, ja sam želio da rasvijetlim, istražim koncept žrtve/kurbana kroz vjerske knjige. U jednom dijelu knjige sam dohvatio taj koncept kroz dijalog likova. Ono što sigurno nije osveta je zaborav, osveta sigurno nije u bježanju od svog identiteta, sigurno osveta nije u u degradiranoj vlastitoj državi, sigurno osveta nije u korupciji, u zapošljavanju svog najbližeg preko reda, preko štele.

S druge strane, osveta bi bila da se finansira školovanje jetima, da on sutra bude osoba koja će se naoružati nekim kvalitetom da lakše živi život, osveta je pomoći u liječenju nekoga ko boluje od teške bolesti. Osveta ne mora uvijek biti krvna, u nekom širem kontekstu osveta je i biti svjestan da radiš kao pojedinac, ali da nisi sam i da nisi bez razloga ovdje posađen, u ovoj bosanskoj zemlji, takav si kakav jesi, u zemlji kakva jeste i na tebi je da to iskoristiš na najbolji mogući način. Nije osveta u tome da navijaš srčano i raduješ se uspjesima reprezentacija u okruženju, da mašeš tuđim zastavama, da se umotaš u zastavu sa četiri S, nije osveta onoj poznatoj “ako ne možeš pobijediti pridruži im se”, to je kontra od osvete.

Kada neko moli Boga da preživi, ne moli za način kako da preživi. Tako je i sa našim narodom i kulturom, Bog pronađe način. Mislim da je domoljublje kada čovjek bez interesa, bez lične koristi radi za opće dobro. Ovdje je ključno pitanje želimo li mi da afirmiramo svoje postojanje ili želimo da ga pokrijemo, da se ne vidimo. Moramo kao narod prestati da se plašimo da budemo to što jesmo i da će nas i drugi više cijeniti, poštovati i uvažavati. Sve dok ne bude tako nećemo steći imunitet na razne bolesti od kojih je najgora ona izdaja u vlastitim redovima koja može biti politička, a može biti i kulturna.

Najgora izdaja je kada neki uspješan scenarista, režiser ili pisac daje izjave kojih se jedan običan Bošnjak stidi, kao što je i moj lik u romanu pisao pjesme kojih se njegovi Bošnjaci iz njegovog mjesta stidjeli, kao što ih se kasnije i sam stidio. E, sad, mi ne trebamo da čekamo da se svi na vlastitom iskustvu opamete, nego da naučimo iz iskustva naših sunarodnjaka kako se virus ne bi dalje širio.