Utemeljio je nakšibendijsku tekiju na Oglavku, koja je ubrzo postala jedno od najvažnijih duhovnih središta u zemlji. Tu su dolazili ne samo derviši i učenici, već i tadašnji politički prvaci, poput Husein-kapetana Gradaščevića i Ali-paše Rizvanbegovića.

Bošnjačka kulturna povijest iznjedrila je istinske velikane duhovnosti i pisane riječi, o kojima se danas govori veoma malo. U osmanskom doba Bosnom su hodili intelektualci i mislioci u pravom smislu te riječi, moralni autoriteti, duhovne od integriteta, koji su vjerovali da je stjecanje, širenje i prenošenje znanja najbolji put do napretka pojedinca i zajednice.

Jedan od njih svakako je Šejh Abdurrahman Sirrija (Sirri), nakšibendijski prvak, osnivač tekije na Oglavku, pjesnik i kaligraf, rođen 1775. godine u Fojnici. Potekao je iz ugledne porodice, koja je dala brojne kadije i vjerske autoritete. Njegov duhovni put oblikovan je još od djetinjstva, u blizini Čaršijske džamije i tekije, gdje je rastao uz ezane, zikr i mektepsku pouku.

Sirrija je bio poznat po svom velikom znanju i harizmi, ali i po djelima koja su ostavila dubok trag u duhovnom životu Bosne i Hercegovine. Godine 1798. utemeljio je nakšibendijsku tekiju koja je ubrzo postala jedno od najvažnijih duhovnih središta u zemlji. Tu su dolazili ne samo derviši i učenici, već i tadašnji politički prvaci, poput Husein-kapetana Gradaščevića i Ali-paše Rizvanbegovića. Ugled šejha bio je takav da ga je i sultan Mahmud II. 1835. godine oslobodio svih poreza fermanom iz Stambola.

No, pored duhovnog vodstva i pjesničkog rada – Sirrija je ostavio i nešto jednako dragocjeno: svoju biblioteku. Nakon njegove smrti popisan je njegov imetak, među kojim se našla i zbirka od 94 naslova u 107 svezaka, procijenjena na 4.722 groša. Biblioteka je sadržavala vrijedne rukopise, a među njima i dva mushafa, čija je vrijednost bila procijenjena na 420 groša.

Najveći broj knjiga u njegovoj zbirci pripadao je Ismailu Haqqiju Bruseviju, što pokazuje koliko su mu bila važna djela ovog osmanskog učenjaka i komentatora tesavvufa. Knjige su bile pisane na arapskom, perzijskom i turskom jeziku, što svjedoči da je Sirrija vladao svim orijentalnim jezicima. Njegova biblioteka bila je ne samo privatna zbirka, nego i svjedočanstvo širine znanja i duhovnog nasljeđa koje je ostavio svojim učenicima i nasljednicima.

Nažalost, ova bogata zbirka nije sačuvana. Knjige Abdurrahmana Sirrije, kao i zbirke njegovih sinova i unuka, nestale su u vihoru Drugog svjetskog rata, ostavljajući iza sebe samo popis kao trag postojanja.

Sirrija je bio i pjesnik snažnog sufijskog izraza. Njegove ilahije i kaside, njih 24, i danas se uče među dervišima. Najpoznatija među njima, „Ako hoćeš derviš bit’, valja srce očistit’…“, i dalje se prenosi s koljena na koljeno, kao podsjetnik na njegovu poruku o čistoti duše i iskrenom robovanju Bogu.

Umro je 1847. godine u Oglavku. Njegovo turbe podigao je Ali-paša Rizvanbegović. Turbe je srušeno 1993. srušeno, a nakon rata je obnovljeno i danas predstavlja nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.

Abdurrahman Sirrija ostao je zapamćen ne samo kao duhovni vođa i pjesnik, nego i kao čuvar knjige – čovjek čija je biblioteka bila riznica islamske misli i dokaz da je bosanska ulema u 18. i 19. stoljeću bila duboko povezana s kulturnim i intelektualnim tokovima osmanskog svijeta.