Priča o njegovom letu mogla bi zvučati kao kasnija legenda, ali se pojavljuje u više arapskih srednjovjekovnih izvora. Među njima je i historičar al-Maqqari, koji u 17. stoljeću bilježi starije tradicije. Nije riječ o moralnoj paraboli, nego o jednom od prvih dokumentiranih pokušaja ljudskog leta zasnovanog na tehničkim principima

Na trenutak, u Kordobi niko nije bio siguran šta zapravo gleda. Nije to bio vjerski obred, niti vašarski trik. Bio je to javni poziv jednog učenjaka, poznatog u Al-Andalusu kao izumitelj, da svjedoče nečemu do tada nezamislivom: pokušaju ljudskog leta. Godina je bila 875, a Abbás Ibn Firnás, tada šezdesetosmogodišnjak, popeo se na visinu i pred okupljenima raširio krila vlastite izrade.

Na sebi je imao neobičnu konstrukciju od laganog drveta, svile i pažljivo ušivenog perja. Izgledao je poput ogromne ptice. Bez riječi, bez molitve ili teatralne najave, bacio se u prazninu. I, na opće zaprepaštenje prisutnih nije odmah pao. Nekoliko sekundi je lebdio, klizio zrakom, prije nego što je izgubio kontrolu i srušio se u dolinu. Drveće je ublažilo udar i spasilo mu život, ali nije spriječilo teške povrede kičme.

Kasnije je sam priznao ključnu grešku: napravio je krila, ali nije predvidio način slijetanja. Nedostajao mu je rep, onaj stabilizirajući element koji pticama omogućava kontrolu pri spuštanju. Taj detalj govori mnogo o Ibn Firnásu. Nije bio sanjar koji je tragediju pretvorio u mit, nego je eksperimentirao sposoban da analizira vlastiti neuspjeh.

Priča o njegovom letu mogla bi zvučati kao kasnija legenda, ali se pojavljuje u više arapskih srednjovjekovnih izvora. Među njima je i historičar al-Maqqari, koji u 17. stoljeću bilježi starije tradicije. Nije riječ o moralnoj paraboli, nego o jednom od prvih dokumentiranih pokušaja ljudskog leta zasnovanog na tehničkim principima.

Abbás Ibn Firnás rođen je oko 810. godine u Rondi, u današnjoj Andaluziji, a gotovo cijeli život proveo je u Kordobi, tada jednom od najvećih intelektualnih središta svijeta. Bio je pjesnik na dvoru emira Muhammeda I, ali i astronom, matematičar, muzičar i izumitelj. Savremenici su ga opisivali kao čovjeka duboke radoznalosti i sklonosti praktičnom eksperimentu.

Njegov naučni rad daleko je nadilazio pokušaj leta. Usavršio je astrolab, unaprijedio obradu kristala, što je omogućilo precizniju izradu leća, te u vlastitom domu konstruirao prostor u kojem je simulirao oblake, kišu i munje. Taj svojevrsni „kućni planetarij“ predstavlja rani oblik naučnog simulatora. Ibn Firnás nije bio usamljeni genij, već dio bogate intelektualne kulture emevijske Kordobe.

Zato njegov pokušaj leta nije bio mistični izazov nebu, nego pažljivo planiran eksperiment. Još 852. godine testirao je padobranski uređaj izrađen od platna. Preživio je, ali je slomio obje noge. Godinama je proučavao let ptica prije nego što je konstruirao krila. Tog dana nije pokušavao dokazati mit niti prkositi Bogu, želio je provjeriti može li se ljudsko tijelo zadržati u zraku uz odgovarajući dizajn.

Ibn Firnás nije poginuo u nesreći. Umro je dvanaest godina kasnije, 887. godine. Ono što je istinski neobično nije njegov pad, nego činjenica da se njegov rad nije nastavio. Nije ostavio školu, učenike ni tradiciju eksperimentiranja. Njegov pokušaj nije pokrenuo razvoj zrakoplovstva, već višestoljetnu tišinu. Tek će renesansni umovi, poput Leonarda da Vincija, ponovo postaviti pitanje leta kao tehničkog problema a i tada će proći još četiri stoljeća prije prvog uspješnog uzlijetanja.

Možda je Abbás Ibn Firnás jednostavno postavio pitanje prerano: šta ako bismo mogli letjeti? Historija tada nije imala odgovor. Njegovo ime ostalo je da lebdi, poput njega samog u onih nekoliko sekundi iznad Kordobe, između hrabre ideje i dugog zaborava.

IZVOR: La Razon