Na današnji dan 1944. godine sovjetski režim započeo je deportaciju gotovo cijelog naroda Čečena i Inguša. Operacija koju je vodio NKVD po naređenju Lavrentija Berije pretvorila je Kavkaz u zonu masovnog protjerivanja. Stotine hiljada ljudi završile su u teretnim vagonima koji su ih odveli u stepama srednje Azije, a desetine hiljada nisu preživjele put. Osamdeset i dvije godine kasnije, taj događaj i dalje oblikuje historijsko pamćenje Kavkaza

U zoru 23. februara 1944. vojnici NKVD-a počeli su kucati na vrata kuća širom Čečenije i Ingušetije. Operacija je bila pažljivo pripremljena i izvedena gotovo vojničkom preciznošću. Porodice su budili naoružani ljudi i saopćavali im da imaju svega nekoliko minuta da pokupe najosnovnije stvari. Niko nije znao kamo ih vode, niti zašto.

Tog jutra počelo je jedno od najvećih prisilnih raseljavanja u historiji Sovjetskog Saveza. Operacija je u dokumentima nosila kodni naziv „Čečevica“, dok su je sami Čečeni zapamtili kao Aardakh (Izlazak). U praksi je to značilo nestanak čitavog naroda iz vlastite domovine.

U svega nekoliko dana desetine hiljada vojnika NKVD-a prošlo je kroz sela i gradove Sjevernog Kavkaza, okupljajući ljude i odvodeći ih na željezničke stanice. Teretni vagoni koji su čekali na kolosijecima ubrzo su postali simbol tragedije koja će obilježiti generacije.

Deportacija iz 1944. nije bila izoliran događaj. Ona je bila vrhunac dugog i nasilnog odnosa između ruskih vlasti i naroda Kavkaza.

Korijeni tog sukoba sežu do kraja osamnaestog stoljeća. Godine 1785. izbila je velika pobuna protiv ruskog prodora na Kavkaz. Rusko Carstvo nastojalo je učvrstiti kontrolu nad planinskim prolazima i osigurati političku dominaciju nad regijom koja je stoljećima živjela prema vlastitim zakonima i običajima.

Ratovi koji su uslijedili trajali su desetljećima. Posebno brutalne bile su kampanje između 1817. i 1864. godine. Ruska vojska vodila je dug iscrpljujući rat protiv planinskih zajednica koje su se oslanjale na gerilske taktike i poznavanje terena.

Brojna sela su spaljena, stanovništvo je deportirano ili protjerano, a čitave zajednice nestale su sa prostora na kojima su živjele stoljećima. Najpoznatiji primjer bio je masovni progon Čerkeza prema Osmanskom carstvu.

Sličnu sudbinu doživjeli su i Čečeni.

U prvoj polovini devetnaestog stoljeća na Kavkazu je živjelo više od milion pripadnika tog naroda. Nakon ratova, represije i prisilnih preseljenja njihov broj naglo je opao. Desetine hiljada ljudi napustile su rodni kraj i krenule prema teritorijama pod osmanskom vlašću. Ta rana iskustva ostavila su dubok trag u kolektivnoj svijesti.

Nakon revolucije 1917. mnogi narodi Kavkaza vjerovali su da će novi poredak donijeti autonomiju i priznanje njihovog identiteta. U stvarnosti, sovjetska vlast brzo je počela nametati centralizirani model upravljanja.

Tridesetih godina prošlog stoljeća Kremlj je pokušavao reorganizirati administrativnu kartu Kavkaza. Granice su pomjerane, teritorije spajane ili razdvajane, a 1936. formirana je Čečensko-inguška autonomna sovjetska republika.

Sovjetska modernizacija nije nailazila na oduševljenje u planinskim zajednicama. Kolektivizacija i prisilne ekonomske reforme izazvale su snažan otpor. Mnogi Čečeni odbijali su napustiti tradicionalni način života i uključiti se u sovjetske strukture. U Moskvi je takav otpor tumačen kao politička prijetnja.

Drugi svjetski rat donio je dodatnu nestabilnost.

Godine 1940. izbila je nova pobuna protiv sovjetske vlasti. Iako lokalnog karaktera, pobuna je u Kremlju shvaćena kao ozbiljan sigurnosni problem. Situaciju je dodatno zakomplicirala njemačka ofanziva prema Kavkazu 1942. godine. Wehrmacht je pokušavao doći do naftnih polja Azerbejdžana i industrijskih centara poput Groznog. U jednom trenutku front se približio regiji.

Sovjetske vlasti tada su počele širiti tvrdnje da dio lokalnog stanovništva sarađuje s Nijemcima. Međutim, kasnija historiografija pokazala je da za takve optužbe nije bilo čvrstih dokaza. Njemački pokušaji da organiziraju pobunu među Čečenima završili su bez značajnijeg uspjeha. Mnogi stanovnici Kavkaza jednostavno nisu željeli stati ni uz jednu stranu. Ali u atmosferi rata i paranoje takve nijanse nisu imale značaj.

Odluka o protjerivanju počela se oblikovati tokom 1943. godine.

Lavrentij Berija, šef sovjetske tajne policije, u svojim izvještajima Staljinu tvrdio je da su Čečeni i Inguši nepouzdani, skloni pobuni i podložni utjecaju neprijatelja. Takve procjene savršeno su se uklapale u logiku staljinističkog sistema, u kojem su čitavi narodi mogli biti proglašeni kolektivno krivim.

Pripreme za operaciju trajale su mjesecima. Sastavljeni su spiskovi stanovništva, raspoređene jedinice NKVD-a i organiziran željeznički transport. Cilj je bio jasan, ukloniti čitavu populaciju sa Kavkaza i preseliti je u udaljene dijelove Sovjetskog Saveza.

Lavrentij Berija stigao je u Grozni 20. februara 1944. kako bi nadgledao završne pripreme. Tri dana kasnije operacija je počela. Vojnici su obilazili sela, ulazili u kuće i naređivali ljudima da se spreme za put. Porodice su imale vrlo malo vremena da uzmu najosnovnije stvari prije nego što bi bile sprovedene do kamiona ili konjskih zaprega. Na željezničkim stanicama čekali su teretni vagoni.

U operaciji je učestvovalo više od stotinu hiljada pripadnika NKVD-a i desetine hiljada oficira. Logistička razmjera akcije pokazuje koliko je deportacija bila unaprijed planirana. Čitave zajednice nestajale su u jednom danu. Iako je operacija bila predstavljena kao administrativna mjera, u praksi je bila praćena brutalnim nasiljem. U mnogim mjestima ljudi su pokušavali pobjeći ili se sakriti u planinama. NKVD je takve pokušaje gušio bez milosti.

Jedan od najpoznatijih zločina dogodio se u selu Khaibakh, gdje je, prema brojnim svjedočenjima, nekoliko stotina ljudi zatvoreno u štale i spaljeno jer ih vojska nije mogla transportirati.

Istovremeno je postojala usmena naredba prema kojoj su osobe koje nisu mogle putovati smatrane „neprevozivima“. U praksi je to značilo da su starci, bolesni i nemoćni često ostavljani da umru ili su ubijani na licu mjesta.

Nakon prikupljanja stanovništva počelo je dugo putovanje prema istoku. Ljudi su ukrcavani u teretne vagone bez osnovnih uvjeta za život. Hrana je stizala sporadično, voda je bila ograničena, a bolesti su se brzo širile među iscrpljenim putnicima. Putovanje je trajalo sedmicama.

Prema sovjetskim podacima, stotine hiljada ljudi poslano je u Kazahstan, Uzbekistan i Tadžikistan. Ogroman dio deportiranih činila su djeca. Za mnoge je taj put bio smrtonosan.

Po dolasku u novu sredinu prognanici su dobili status „specijalnih naseljenika“. Taj administrativni termin značio je da su pod stalnim nadzorom i da ne mogu slobodno napuštati mjesto u kojem su raspoređeni.

Radili su u rudnicima, na poljima ili na velikim sovjetskim infrastrukturnim projektima. Životni uslovi bili su izuzetno teški. Hladne zime, nestašica hrane i bolesti odnijele su desetine hiljada života. Sovjetske statistike navode više od stotinu hiljada umrlih u prvim godinama progonstva, iako mnogi istraživači smatraju da je stvarni broj znatno veći.

Nakon Staljinove smrti 1953. počeo je proces revizije nekih njegovih politika. Sredinom pedesetih godina sovjetsko rukovodstvo priznalo je da su deportacije bile neosnovane. Godine 1957. Čečenima i Ingušima dopušten je povratak na Kavkaz i obnovljena je njihova autonomna republika. Ali povratak nije značio povratak starog života.

Tokom trinaest godina odsustva mnoge kuće su promijenile vlasnike, sela su dobila nove stanovnike, a društvena struktura regije potpuno se izmijenila. Povratnici su često morali početi iz početka, gradeći život na mjestima koja su nekada bila njihova.

Deportacija iz 1944. ostala je centralni događaj u historiji Čečena i Inguša. Za mnoge porodice to nije apstraktna historijska činjenica nego lična priča o izgubljenom domu, dugom putovanju i borbi za opstanak. Svake godine 23. februara održavaju se komemoracije koje podsjećaju na tragediju.

Evropski parlament je 2004. godine događaje iz 1944. nazvao genocidom. U Rusiji ta formulacija i dalje izaziva političke rasprave, ali na Kavkazu postoji gotovo potpuni konsenzus o karakteru onoga što se dogodilo. Za tamošnje narode taj datum simbolizira trenutak kada je čitav jedan svijet nestao.