U velikoj priči o partizanskom herojstvu postojala je i jedna tiha, nelagodna tema o kojoj se desetljećima govorilo šapatom. Među borcima Narodnooslobodilačke vojske zabilježeni su i slučajevi samoubistava partizanki, u trenucima opkoljavanja, hapšenja, političkih sukoba ili ličnih slomova. Poslijeratni sistem teško je nalazio način da te smrti uklopi u sliku nepokolebljive revolucije. Zato su neke pretvarane u “herojske žrtve”, dok su druge nestajale iz javnog pamćenja

U proljeće 1944. godine, u šumi kod Niške Kamenice, grupa boraca Ozrenskog partizanskog odreda našla se u bezizlaznoj situaciji. Njemačke jedinice zatvorile su obruč, a izlaza gotovo da nije bilo. U takvim trenucima odluke se donose brzo i bez mnogo riječi. Među borcima koji su tada odlučili da ne padnu živi u ruke neprijatelju bila je i Radmila Kovačević. Zajedno s nekoliko saboraca izvršila je samoubistvo nakon opkoljavanja. Takvi trenuci kasnije su u poslijeratnim publikacijama često opisivani kao “herojska smrt”, ali iza njih je stajala brutalna ratna realnost.

Slične sudbine nisu bile izolirane. Rat koji je jugoslavenski partizanski pokret vodio protiv okupatora i domaćih kolaboracionista bio je surov, često bez pravila. Zarobljavanje je za mnoge značilo mučenje, javno strijeljanje ili odmazdu nad porodicom. Za žene je postojala još jedna prijetnja o kojoj se dugo govorilo samo šapatom, seksualno nasilje. Upravo u tom prostoru između straha, ideologije i ratne stvarnosti pojavljuju se slučajevi samoubistava partizanki.

Jedan od najranijih zabilježenih slučajeva dogodio se već 1941. godine. Ruža Tasić, mlada skojevka, bila je aktivna u pokretu otpora. Kada je njen momak Danilo Dimitrijević uhapšen i kasnije strijeljan u logoru na Banjici, Ruža je sebi oduzela život.

U poslijeratnim tekstovima takve smrti rijetko su detaljno objašnjavane. Najčešće bi se spominjale usput, kao dio šire priče o stradanju revolucionarne generacije. Međutim, iza tih kratkih rečenica krili su se lični slomovi.

Rat je donosio gubitke nevjerovatnom brzinom. Ljudi su nestajali preko noći. Za mlade žene koje su se već odvojile od porodica i živjele u ilegalnosti, vijest o smrti voljene osobe često je značila potpunu prazninu.

Posebno dramatičan bio je slučaj Živke Damnjanović, političke komesarke Paraćinskog partizanskog odreda, žene koja je u prvim godinama ustanka važila za jednu od najenergičnijih organizatorica u tom kraju. Poticala je iz siromašne sredine i u pokret je ušla s gotovo fanatičnom vjerom u revoluciju. Među borcima je bila poznata po disciplini, političkim sastancima koji su trajali do kasno u noć i stalnom insistiranju na ideološkoj čvrstini jedinice.

Međutim, ratni život u malim, izoliranim odredima stvarao je napetosti koje je bilo teško kontrolirati. U jednom trenutku protiv nje su počele kružiti optužbe koje su se ticale njenog privatnog života i odnosa s pojedinim borcima. U pokretu koji je nastojao održati stroga pravila moralnog ponašanja takve su optužbe imale ozbiljnu težinu.

Pred saborcima je otvorena rasprava o njenom ponašanju, a atmosfera se brzo pretvorila u javno poniženje. Za ženu koja je bila politički komesar, osoba koja je drugima držala lekcije o disciplini i revoluciji, takva situacija značila je potpuni gubitak autoriteta. Nedugo nakon tog događaja Živka Damnjanović izvršila je samoubistvo.

Njen kraj potresao je dio boraca koji su je poznavali, ali je u ratnim izvještajima ubrzo gurnut u stranu. U poslijeratnoj historiografiji spominjan je rijetko i oprezno, jer je podsjećao na unutrašnje napetosti pokreta i na činjenicu da su lične tragedije postojale i među ljudima koji su predstavljani kao oličenje revolucionarne snage. Takvi slučajevi pokazivali su da partizanski pokret nije bio samo zajednica herojskih boraca nego i složena organizacija puna konflikata, ljubavi, rivalstava i političkih lomova.

Jedna od potresnijih epizoda vezanih za ovu temu odnosi se na Dobrilu (Dobranu) Đilas, sestru Milovana Đilasa, koja je u rat ušla zajedno sa suprugom, dijeleći sudbinu mnogih mladih ljudi koji su se priključili ustanku gotovo bez oklijevanja. Poticala je iz porodice u kojoj je politički angažman bio dio svakodnevice, a izbijanje rata za nju nije predstavljalo dilemu nego poziv na djelovanje. Međutim, rat na prostoru Crne Gore i Sandžaka bio je izuzetno surov. Jedinice su se stalno povlačile, opkoljavanja su bila česta, a zarobljavanje je gotovo uvijek značilo brutalnu smrt.

U jednoj takvoj situaciji, kada je postalo jasno da se obruč zatvara i da izlaza gotovo nema, Dobrila i njen suprug donijeli su odluku koja se u partizanskim redovima tada smatrala krajnjom, ali razumljivom, da ne padnu živi u ruke neprijatelju. Oboje su izvršili samoubistvo. U kasnijim zapisima taj događaj često je spominjan kratko, gotovo usput, bez dubljeg objašnjenja okolnosti.

Dijelom je to bilo zato što je riječ o porodici jednog od najistaknutijih ljudi pokreta, a dijelom zato što se takve smrti nisu lako uklapale u sliku nepokolebljivih revolucionara. Ipak, među borcima koji su ih poznavali dugo je ostalo sjećanje na dvoje mladih ljudi koji su rat doživjeli do kraja, u trenutku kada su shvatili da im više ne ostavlja nikakvu mogućnost izbora.

Sličan slučaj zabilježen je početkom 1944. kada su Stanoje Jocić Merzer i njegova supruga Mira izvršili samoubistvo nakon opkoljavanja. Ove priče podsjećaju na stare ratne motive iz balkanske epike, smrt prije zarobljavanja, smrt kao posljednji oblik slobode. U socijalističkoj Jugoslaviji takve smrti često su interpretirane upravo kroz tu prizmu. Ali iza epskog tona nalazili su se ljudi koji su se suočili s krajnjim očajem.

Jedan od najpoznatijih slučajeva dolazi iz Slovenije. Lenka Tepina, dvadesetčetverogodišnja aktivistkinja Osvobodilne fronte, pronađena je mrtva kod Delnica u Hrvatskoj. Prema svjedočenjima, prije smrti imala je žestoku raspravu s partizanskim komandantom Vitomirom Zupanom. U jednom trenutku zaprijetila je samoubistvom. Zupan je navodno mislio da se šali. Dao joj je pištolj, zatim ga uzeo nazad. Nedugo nakon toga Tepina je uspjela doći do oružja i pucala u sebe.

Nakon rata slučaj nije nestao. Naprotiv. Tokom političkog procesa protiv Zupana 1948. godine sud je razmatrao i odgovornost za smrt Lenke Tepine, optužujući ga da ju je “moralno slomio”. Zupan je osuđen na dvanaest godina zatvora. Priča o Lenki Tepini tako je postala jedna od rijetkih u kojoj je partizansko samoubistvo dobilo sudski epilog.

Još složeniji su slučajevi u kojima nije jasno šta se zaista dogodilo. Vida Janežič, slovenačka ilegalka, uhapšena je u Ljubljani. Tokom ispitivanja pokušala je da prereže vene komadom stakla. Preživjela je, ali je nekoliko dana kasnije pronađena mrtva u ćeliji. Stražari su tvrdili da je riječ o samoubistvu. Poslijeratna literatura, međutim, gotovo jednoglasno smatra da je ubijena nakon mučenja.

U ratnim memoarima i usmenim svjedočenjima često se nazire još jedan razlog zbog kojeg su neke partizanke birale smrt prije zarobljavanja – strah od silovanja. O tome se u poslijeratnoj Jugoslaviji govorilo vrlo oprezno, gotovo uvijek između redova, ali žene koje su sudjelovale u pokretu dobro su znale šta bi im se moglo dogoditi ako padnu u ruke neprijatelju. Rat na prostoru Jugoslavije bio je obilježen brutalnim represijama, masovnim odmazdama i logorima, a seksualno nasilje bilo je dio tog nasilja, iako je rijetko ulazilo u službene dokumente.

Priče o zlostavljanjima širile su se među borcima i stanovništvom, prenosile su ih izbjeglice, seljaci i ilegalci koji su dolazili iz okupiranih gradova. Zbog toga su mnoge partizanke nosile sa sobom svijest da zarobljavanje ne znači samo ispitivanje ili smrt, nego i poniženje koje su željele izbjeći po svaku cijenu. U nekim jedinicama o tome se govorilo otvoreno: ako dođe do opkoljavanja, bolje je poginuti nego pasti živi u ruke neprijatelju. Ta odluka nije bila romantična ni herojska, kako će je kasnije prikazivati propaganda, nego duboko lična i prožeta strahom.

Iako se o tome u socijalističkoj Jugoslaviji govorilo oprezno, mnoge žene u pokretu bile su svjesne šta bi im se moglo dogoditi ako padnu u ruke neprijatelju. Taj strah bio je realan i oblikovao je njihove odluke. Zbog toga su neke smrti kasnije interpretirane kao svjesna žrtva za pokret.

Kada se pokuša sabrati koliko je partizana i partizanki tokom rata sebi oduzelo život, odmah se vidi koliko je ta tema ostala na rubu službenog pamćenja. Ne postoji jedinstvena evidencija niti je u poslijeratnoj Jugoslaviji vođen poseban popis takvih smrti. Podaci su rasuti po arhivima, ratnim izvještajima, memoarima i lokalnim hronikama. Tek kada se ti fragmenti spoje, počinje se nazrijevati stvarna slika.

Na prostoru Slovenije zabilježeno je oko 250 samoubistava partizana, među kojima je približno petnaest žena. U Srbiji je dokumentirano dvadeset i tri slučaja partizanki koje su sebi oduzele život tokom rata. U poređenju s ogromnim ratnim gubicima to izgleda kao mali broj, ali upravo te brojke otkrivaju koliko je ova tema dugo ostajala izvan glavne priče o revoluciji. Mnoge smrti jednostavno su ulazile u statistiku poginulih boraca bez objašnjenja okolnosti.

Još je važnije to što ove brojke vjerovatno predstavljaju samo dio stvarnosti. Rat je bio haotičan, jedinice su se raspadale, dokumenti nestajali, a mnogi slučajevi nikada nisu precizno zabilježeni. Pokušaji samoubistva koji su završili spašavanjem ili ranjavanjem gotovo nikada nisu ulazili u službene evidencije. Zbog toga je stvarni broj vjerovatno veći nego što pokazuju arhivi.

Razlike između pojedinih sredina također su bile očite. U Srbiji su se ovakve smrti ponekad lakše uklapale u narativ o herojstvu i spremnosti da se ne padne živ u ruke neprijatelju. U Sloveniji je odnos bio oprezniji, dijelom zbog snažnog moralnog nasljeđa koje je samoubistvo smatralo teškim prijestupom, a dijelom i zbog opće nelagode koju je ta tema izazivala. Zbog toga su neke smrti dobivale gotovo epski ton, dok su druge jednostavno nestajale iz javne priče.

U poslijeratnoj Jugoslaviji narodnooslobodilačka borba nije bila samo historijska epizoda nego temelj političkog legitimiteta nove države. Partizanski pokret morao je ostati simbol moralne snage, odlučnosti i nepokolebljive vjere u pobjedu. U takvu sliku teško su se uklapale priče o očaju, unutrašnjim sukobima ili slomu pojedinaca. Samoubistvo je, samo po sebi, nosilo značenje koje je bilo neugodno za revolucionarni mit: sugeriralo je trenutak slabosti, gubitak kontrole ili tragediju koja nije bila herojska.

Zbog toga su se ovakve smrti rijetko iznosile u prvi plan. U ratnim biografijama i kasnijim publikacijama često su preoblikovane u formulacije koje su zvučale prihvatljivije: borac je “poginuo u borbi”, “nije pao živ u ruke neprijatelju” ili je “svjesno izabrao smrt”. Takav jezik omogućavao je da se tragedija uklopi u širi narativ o žrtvi za revoluciju. Ono što je u stvarnosti moglo biti rezultat straha, pritiska ili lične katastrofe pretvaralo se u čin političke odlučnosti.

Postojao je i dublji razlog za takvu šutnju. Partizanski pokret želio je ostaviti utisak potpune unutrašnje kohezije i moralne nadmoći nad protivnicima. Priče koje su otkrivale sukobe unutar jedinica, političke obračune ili psihološke slomove boraca nisu se uklapale u tu sliku. One su podsjećale da je rat bio haotičan, pun neizvjesnosti i ljudskih slabosti. Upravo zato su mnogi slučajevi ostajali na marginama arhiva ili u kratkim, gotovo neprimjetnim fusnotama.

Kod žena je nelagoda bila još veća. Tema samoubistva često je bila povezana s pitanjima časti, seksualnog nasilja ili moralnih optužbi unutar jedinica, temama koje su se u socijalističkom javnom prostoru izbjegavale. Govoriti o njima značilo je otvoriti neugodne rasprave o stvarnom iskustvu rata i položaju žena u pokretu.

Tako je nastao paradoks: država koja je slavila hiljade ženskih boraca gotovo da nije imala jezik za njihove najteže sudbine. Umjesto otvorene rasprave razvijen je narativ koji je tragediju pretvarao u simbol ili je jednostavno ostavljao po strani. Tek mnogo kasnije, kada su arhivi počeli da se otvaraju, postalo je jasno koliko je tih priča ostalo izvan službene istorije.

Iza svake od ovih sudbina stajala je mlada žena koja je živjela u vremenu u kojem su odluke često trajale samo nekoliko sekundi. Danas, kada se historija Drugog svjetskog rata ponovo istražuje bez ideoloških ograda, priča o samoubistvima partizanki otvara složenija pitanja. Ona ne ruši sliku antifašističke borbe, ali pokazuje koliko je ta borba bila brutalna i koliko je ličnih tragedija ostalo skriveno iza velikih riječi o revoluciji.

Možda upravo zato ova tema i dalje izaziva nelagodu.

IZVOR: Dr Ljubinka Škodrić Dr. Ivan Smiljanić: “Samoubistva partizanki 1941–1945: Studije slučajeva iz Slovenije i Srbije”