Zabrana nošenja hidžaba u azerbejdžanskim školama izazvala je talas neuobičajenih protesta i hapšenja širom zemlje, otvorivši iznenadni diplomatski sukob između režima u Bakuu i njegovog najbližeg regionalnog saveznika Turske

Na vratima nekoliko škola u Bakuu, Sumgaitu i Džalilabadu, grupe djevojčica prekrivenih islamskim velom vraćene su kući. Istovremeno, pojedine nastavnice koje nose hidžab oprostile su se od svojih učenika sa sviješću da bi mogle trajno ostati bez posla. Snimci ovih prizora, brzo prošireni društvenim mrežama, izazvali su talas neuobičajenih protesta u Azerbejdžanu, zemlji u kojoj je gotovo svako javno okupljanje i izražavanje nezadovoljstva pod strogošću režima praktično zabranjeno.

U pozadini svega nalazi se vladina uredba koja uređuje odijevanje u javnim školskim ustanovama i izričito zabranjuje sve odjevne predmete koji proturječe sekularnom karakteru obrazovnog sistema. Iako se u samom tekstu uredbe riječ hidžab nigdje direktno ne spominje, u Azerbejdžanu niko nema dilemu na koga se ova mjera odnosi. U praksi, nastavnice su dovedene pred uslov da biraju između skidanja marame i davanja otkaza. Kada je riječ o učenicama, propis predviđa da eventualne sporove rješava pedagoško vijeće svake pojedinačne škole, pa njihovo trenutno i opĆe isključenje iz nastave pravno još nije u potpunosti definisano.

Analitičari smatraju da je izostavljanje riječi hidžab iz samog teksta uredbe bio namjeran i promišljen potez vlasti u Bakuu. Pozivajući se na uniforme i zaštitu sekularizma, vlasti nastoje prezentovati mjeru kao neutralno pravilo koje se jednako primjenjuje na sve građane, a ne kao direktno ograničavanje konkretne vjerske prakse.

Azerbejdžan se u svom ustavu definira kao sekularna država, iako se oko 96 posto njegovih stanovnika izjašnjava muslimanima. Ipak, ova zemlja predstavlja specifičan izuzetak u regiji u kojoj religija inače ima izuzetno veliku težinu u javnom životu. Od sovjetskog doba naslijeđen je model koji vjeru potiskuje u privatnu sferu, te je decenijama islam funkcionirao više kao dio kulturnog i nacionalnog identiteta nego kao svakodnevna vjerska praksa. Od sticanja nezavisnosti dolazi do postepenog vjerskog buđenja, uz veći broj vjernika u džamijama i prisutniju vjeru u javnom prostoru u odnosu na devedesete godine, ali hidžab i dalje nije masovno rasprostranjen. Zbog toga ova mjera uživa određenu podršku među sekularnim dijelom društva. Zastupnica Nigar Arpadarai javno je branila odluku tvrdnjom da djevojčice ne biraju maramu same, već da im je nameću njihove porodice, naglašavajući da bi religija trebala biti isključivo odluka odraslih ljudi.

Uprkos tome, sprovođenje mjere izazvalo je demonstracije u glavnom gradu, vjerski konzervativnijim predgrađima i naseljima u blizini granice sa Iranom. Na jednom od objavljenih snimaka, učenici škole u mjestu Balahani drže transparent s porukom da hidžab nikoga ne sprečava u sticanju obrazovanja. Najmanje 37 demonstranata privedeno je tokom protekle sedmice u Bakuu, mada pojedini nezavisni mediji procjenjuju da se stvarni broj uhapšenih približava cifri od dvije stotine. Šahiza Husejnova, majka koja je protestovala ispred jedne škole, uhapšena je tokom skupa, a njen suprug je za nezavisni medij Meydan TV izjavio da su mu vlasti zaprijetile da će mu žena završiti u zatvoru ukoliko kćerki ne skine maramu. Aktivista Ilkin Husejnov, koji je pokrenuo inicijativu organiziranja dopunske nastave za učenike koji bojkotuju škole, odveden je iz svog doma i od tada se nalazi u pritvoru bez mogućnosti kontakta s vanjskim svijetom.

Ono što u cijeloj situaciji najviše iznenađuje nije sama reakcija režima i represija, već činjenica da su protesti uopće izbili u tako kontroliranom okruženju. Spremnost učenika, roditelja i lokalnih zajednica da se otvoreno suprotstave zvaničnoj politici nosi veliku težinu. Sukob između države i vjerskih zajednica u Azerbejdžanu nije novijeg datuma, jer prema podacima nevladinih organizacija za zaštitu ljudskih prava, od ukupno 328 političkih zatvorenika u zemlji, čak 178 čine lica koja se izjašnjavaju kao vjernici. Amnesty International pozvao je vlasti u Bakuu da povuku spornu odluku, označivši je diskriminatornom, te da odmah oslobode sve mirne demonstrante, ali zvanični organ vlasti za sada ne pokazuju namjeru da koriguju svoj stav.

Kada se analiziraju motivi za povlačenje ovakvog poteza upravo u ovom trenutku, analitičari ukazuju da je zabrinutost zbog stranog vjerskog uticaja prisutna još od devedesetih godina. Kao potencijalni izvori tog uticaja u različitim periodima označavani su Iran, selefističke grupe, pojedine arapske zemlje, te u određenim fazama i pokreti iz Turske. Stoga se ovu mjera primarno posmatra kao pitanje unutrašnjeg upravljanja i nastojanja države da u potpunosti kontrolira vjerski život i sama diktira koje su manifestacije vjere prihvatljive u društvu.

Pojedini stručnjaci skreću pažnju i na odnose sa Iranom, s obzirom na to da se spor oko hidžaba preklapa s novim valom političkih napetosti između Bakua i Teherana. Proiranska hakerska grupa nedavno je blokirala oko stotinu zvaničnih azerbejdžanskih internet domena, navodeći upravo zabranu hidžaba kao povod za napad, što je parlament u Bakuu oštro osudio i proglasio oblikom hibridnog rata.

Kriza je istovremeno izazvala i neočekivano oštro diplomatsko razmimoilaženje sa Turskom, koja važi za najvažnijeg strateškog saveznika Azerbejdžana i sa kojom tradicionalno njeguje odnose pod parolom jedne nacije u dvije države. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, koji vodi zemlju u kojoj je hidžab u školama bio zabranjen sve do 2014. godine i koji se od tada pozicionira kao zaštitnik prava muslimanki širom svijeta, kritikovao je u obraćanju pred Generalnom skupštinom UN-a restrikcije u obrazovnim ustanovama, ne imenujući direktno Baku. Međutim, njegov savjetnik Oktay Saral otišao je korak dalje, nazvavši zabranu hidžaba neprihvatljivom i izrazivši nadu da će Azerbejdžan što prije ispraviti ovu grešku.

Vladajuća stranka u Bakuu, Novi Azerbejdžan, odgovorila je optužbama na račun turskih medija, uključujući i one bliske Erdoganovoj stranci AKP, za širenje lažnih informacija i kleveta. Predsjednik Ilham Aliyev na stranačkom kongresu je poručio da se niko ne bi trebao miješati u unutrašnja pitanja njegove zemlje. Azerbejdžansko tužilaštvo je otišlo i korak dalje, pokrenuvši krivični postupak protiv turskog kolumniste Celala Çiftçija zbog navodnog pozivanja na državni udar i podsticanja vjerske mržnje, uz izdavanje međunarodne potjernice. Uprkos oštroj retorici, potpuni prekid odnosa između dvije države malo je vjerovatan, posebno ako se ima u vidu da su obje strane nedavno potpisale ugovore u oblasti namjenske industrije i odbrane vrijedne oko 500 miliona dolara.

Poređenje sa širim regionalnim kontekstom daje dodatnu dimenziju ovom sukobu. U septembru 2022. godine, smrt Mahse Amini u Iranu, nakon što ju je uhapsila policija za moral zbog navodnog nepropisnog nošenja marame, pokrenula je masovne proteste protiv obaveznog pokrivanja žena. Nekoliko godina kasnije, sa druge strane granice, hidžab ponovo postaje povod za ulične proteste, ali iz potpuno suprotnih razloga. U Azerbejdžanu učenice i profesorice protestuju jer im se zbog nošenja marame uskraćuje pristup obrazovnim ustanovama i radnim mjestima.

Azerbejdžan je bivša sovjetska republika sa oko 10 miliona stanovnika na Južnom Kavkazu, smještena na obalama Kaspijskog jezera između Rusije i Irana. Državom od 2003. godine upravlja Ilham Aliyev, koji je na toj poziciji naslijedio svog oca Hejdara Aliyeva, čime se politički kontinuitet jedne porodice na čelu države proteže na više od tri decenije. Tokom proteklih godina, Azerbejdžan je značajno podigao svoj međunarodni značaj, prije svega nakon vojnog preuzimanja enklave Nagorno-Karabah 2023. godine, što je dovelo do odlaska više od sto hiljada etničkih Armena. Turska je u toj vojnoj pobjedi odigrala ključnu ulogu pružanjem obimne vojne i tehnološke podrške.

Vojna pobjeda dodatno je učvrstila regionalnu poziciju Bakua, koji je nastavio širiti odnose i sa drugim međunarodnim partnerima. Evropska unija predstavlja jedno od njegovih glavnih energetskih tržišta i posmatra Azerbejdžan kao ključnog dobavljača za smanjenje zavisnosti od ruskog gasa. Pored toga, Izrael je još jedan od ključnih strateških partnera Bakua. Dvije zemlje decenijama održavaju bliske vojne i energetske veze; Azerbejdžan snabdijeva Izrael naftom, dok zauzvrat kupuje savremeno naoružanje i vojnu tehnologiju, uključujući bespilotne letjelice koje su masovno korištene u sukobima na Kavkazu.

Upravo su te bliske veze s Izraelom postale jedan od glavnih izvora neslaganja s Turskom. Erdogan zauzima izuzetno oštar stav prema Izraelu, a iako je Ankara najavila obustavu bilateralne trgovine sa Tel Avivom, azerbejdžanska nafta i dalje neometano stiže do Izraela preko naftovoda Baku-Tbilisi-Ceyhan koji prolazi upravo kroz tursku teritoriju. Neslaganja između dva ključna saveznika postojala su dakle i prije izbijanja protesta zbog hidžaba, a azerbejdžanske vlasti ovim potezima jasno pokušavaju napustiti ulogu mlađeg brata i izgraditi ravnopravniji odnos u kojem mogu samostalno štititi vlastite interese.

Pitanje vjerskih sloboda pod režimom Ilhama Aliyeva posmatra se u sklopu šire politike sistemske represije. Aktivisti i novinari u egzilu upozoravaju da u uslovima kada su nezavisni mediji utišani, a kritičari zatvoreni, vjerske zajednice postaju nova meta državnog aparata. Azerbejdžan se nalazi na samom dnu svjetskih ljestvica po slobodi medija i građanskim slobodama, gdje se vodi kao izrazito neslobodna država. Pojedini analitik smatraju da bi testiranje granica društvenog otpora kroz zabranu hidžaba moglo poslužiti i kao priprema terena za buduće ustavne promjene i potencijalni prenos vlasti na novu generaciju unutar vladajuće dinastije. Pitajne nošenja marame u školama tako nadilazi same vjerske okvire i postaje centralno pitanje vladavine prava, slobode govora i budućnosti političke moći u Azerbejdžanu.