U vremenu kada se historijske fakte sve češće potiskuje površnim kafanskim teorijama zavjere i zlonamjernim političkim konstrukcijama, lako se zaboravlja u kakvom je dramatičnom historijskom škripcu sačuvana Bosna i Hercegovina. Dok danas dežurni kritičari po društvenim mrežama ruše temelje odbrane vlastite države, historijski fakti svjedoče o po život presudnoj borbi pod nožem agresije, gdje su državne institucije i opstanak naroda izvojevani na najtežim vojničkim i diplomatskim frontovima

Rat nije teorija, niti je pregovarački sto izložbeni salon u kojem se biraju ideološki ornamenti. Rat u Bosni i Hercegovini bio je borba za goli biološki opstanak bošnjačkog naroda koji se u proljeće 1992. godine suočio sa nožem pod grlom i sistematski organizovanim genocidom na cjelokupnoj teritoriji. Danas, tri decenije kasnije, dok svjedočimo poplavi jeftinog političkog „historizma“, internet-analitičara i salonskih mudraca koji nikada nisu osjetili miris baruta niti težinu ratne logistike, svjedočimo nezapamćenom orkestriranom udaru na odbranu države i stvaranje njenih institucija.

Sa barbarskom lakoćom i bez trunke moralne odgovornosti, izmišljaju se teorije zavjere, šire laži o prodaji Srebrenice, dijeljenju Bosne, organiziranom ubijanju vlastitih legendarnih komandanata,  od Hajrudina Mešića, preko Izeta Nanića, pa sve do Irfana Ljubijankića. Otrovne strelice, koje danas dolaze upravo iz krila politički naivnog ili zluradog bošnjačkog maloumlja, prevazilaze i same narative onih koji su na ovu zemlju tenkovima i noževima jurišali.

Zašto? Zato što živimo u dobu u kojem historiji tumače i o njoj pričaju neznalice koje od lektire dalje nisu odmakli, pod uslovom da su i lektiru pročitali. Da parafraziramo Džonija Štulića: ako išta i čitaju, krive stvari čitaju.

Svako ko razumije osnove državotvornosti zna da se svaki rat vodi na dva nerazdvojna fronta: vojničkom i diplomatskom. Uspjeh diplomatije nikada nije bio produkt pukog govorničkog šarma, već direktna refleksija stanja na terenu. A stanje na terenu te 1992. i 1993. godine bilo je tragično: goloruk narod, sistemski razoružan kroz demontažu Teritorijalne odbrane, logistički blokiran i sa svih strana opkoljen. Da Stranka demokratske akcije na čelu sa Alijom Izetbegovićem tom narodu nije obezbijedila kakvu-takvu zalihu i ratnu logistiku dok se stvarala Armija, Bosna i Hercegovina bi već u prvoj jeseni rata bila pretvorena u masovnu grobnicu.

Ideja o podjeli Bosne i Hercegovine starija je od Alije Izetbegovića i ratnog rukovodstva. Ona je bila historijski kontinuitet velikodržavnih  projekata, ponovo nametnuta u momentu raspada Jugoslavije. Međunarodna zajednica, prihvatajući ulogu ključnog mirovnog posrednika, u startu je prihvatila razgovore na tu temu. Zbog čega je probosanska strana pristajala na te razgovore? Zato što je bila najslabija karika u smislu vojne moći i jedini spas za goloruki narod vidjela je u uključivanju svjetskih sila.

Prihvatanje razgovora o modalitetima uređenja ili podjele nikada nije značilo i prihvatanje same podjele. Diplomatija je igra pokera visokih uloga. Kada je pred UN-om trebalo zatražiti ukidanje sramotnog embarga na oružje, administracija Billa Clintona izričito je zatražila od Izetbegovića odgodu od pola godine, jer su Rusi, Kinezi i Britanci spremali veto koji bi zadao smrtonosan udarac američkoj vanjskoj politici.

Britanski predstavnik pri UN-u, David Hannay, kasnije je jasno potvrdio da je bh. vlada odustala od glasanja isključivo na direktan zahtjev SAD-a. Pa ipak, godinama su domaći mešetari širili laž da je ukidanje embarga blokirao sam Izetbegović.

Najdramatičniji momenti odigrali su se u drugoj ratnoj godini. Od januara 1993. započinje i bošnjačko-hrvatski sukob. Uslijedila je operacija “Lukavac-93”, pad Bjelašnice i Igmana, prijetnja dvostrukog obruča oko Sarajeva, dok su Goražde, Bihać i enklave u istočnoj Bosni krvarile u potpunoj izolaciji. Na sve to, Fikret Abdić u Krajini zabija nož u leđa vlastitom narodu i započinje bratoubilački rat.

Što bi rekli, agresija sa elementima građanskog rata.

U takvom bezizlaznom tjesnacu, evropski posrednici Owen i Stoltenberg ponudili su Izetbegoviću i bosanskohercegovačkom rukovodstvu kapitulaciju. Ponuđeni plan Skupština RBiH je odbila. Ti diplomatski manevri prebacivanja težišta na SAD i pritiska preko prijateljskih arapskih zemalja konačno su urodili plodom: Washington je preuzeo kormilo pregovora, što je rezultiralo Vašingtonskim sporazumom i prekidom sukoba sa HVO-om.

Kritičari Dejtonskog sporazuma redovno ignoriraju faktičko stanje i svjedočanstva koja su ostala zapisana u arhivima i memoarima. Bosna i Hercegovina je pod opsadom, pod nožem i pod ekonomsko-vojnom blokadom stvorila svoju armiju, diplomatiju, policiju i državne atribute. U sveukupnoj situaciji u kojoj se zemlja nalazila, i najveći politički geniji u historiji čovječanstva uhvatili bi se za glavu. Odbrana države i opstanak bošnjačkog bića u takvim uslovima graniče s čudom. Danas bezumnici, od kojih neki u ta doba nisu čak bili ni rođeni, to nazivaju izdajom i prodajom. Da cijela stvar bude besmislenija, takav narativ šire i zvaničnici nekih, na posljednim izborima, gubitničkih stranaka koji, tobože nikada ne bi potpisali, nikada ne bi pristali. A bespogovorno skaču na svaki poziv i poruku iz ambasade koja ih je nametnula na vlast prije četiri godine.

Suditi o tom vremenu bez čitanja dokumenata, bez razumijevanja geopolitičkog momenta i uz oslanjanje na kafanske teorije zavjere nije stvar neznanja i nepismenosti, to je duboki moralni i patološki posrtaj, skoro pa bolest. Jer historiografija nije na društvenim mrežama, niti se država čuva pljuvanjem po temeljima i po onima s kojima je mukotrpno odbranjena i sačuvana.