U takvom okruženju, oni koji zagovaraju moral, duhovnu disciplinu i etičku odgovornost neizbježno postaju mete. Njihova poruka prkosi prevladavajućoj kulturi dopustivosti, samopovlađivanja i moralnog relativizma. Samo njihovo prisustvo podsjeća društvo na standarde koje ono sve više nastoji ignorisati. Među njima se islamski učenjaci, učitelji i moralni uzori izdvajaju na posebno intenzivan način.

Savremeni svijet prolazi kroz period duboke moralne i duhovne turbulencije. Nemoral više nije privatni porok ili povremeno društveno skretanje; postao je institucionaliziran, sistematiziran i globaliziran.

Također, bezbožništvo se više ne tolerira samo u određenim granicama, već se sve više promovira, normalizira i ugrađuje u političke, kulturne, obrazovne i ekonomske strukture.

Nemiri i previranja kojima svjedočimo u globalnoj politici samo su jedna manifestacija mnogo dublje civilizacijske krize. Ispod toga leži erozija moralnih temelja, slabljenje duhovnih obaveza i napuštanje transcendentnih standarda koji su ljudskom životu nekada davali smisao, red i usmjerenje.

U takvom okruženju, oni koji zagovaraju moral, duhovnu disciplinu i etičku odgovornost neizbježno postaju mete. Njihova poruka prkosi prevladavajućoj kulturi dopustivosti, samopovlađivanja i moralnog relativizma. Samo njihovo prisustvo podsjeća društvo na standarde koje ono sve više nastoji ignorisati. Među njima se islamski učenjaci, učitelji i moralni uzori izdvajaju na posebno intenzivan način.

Razlog je očigledan. Islam ostaje jedan od rijetkih sveobuhvatnih pogleda na svijet koji čvrsto drži do objektivnog morala, Božije objave i odgovornosti pred Allahom. On se ne savija pred kulturnim trendovima niti preoblikuje svoje principe kako bi zadovoljio promjenjive društvene mode. On stoji čvrsto, a upravo zbog te čvrstine neprestano je pod lupom, kritikovan i često blaćen.

Iznova se slušaju poznate tvrdnje: „Mnogi islamski učenjaci su licemjeri“; „vjerski učitelji su korumpirani“; ili „oni propovijedaju samo radi slave, bogatstva ili lične koristi.“ Takve optužbe, koje neprestano odjekuju kroz medije i javni diskurs, postepeno narušavaju povjerenje u vjerski autoritet.

Svi su lopovi

U Bosni, na primjer — kao i na mnogim drugim mjestima pod utjecajem istih globalnih kampanja — među manje religioznim ljudima često se govori, gotovo kao krilatica: „Imami i svećenici su najveći lopovi“; i također: „samo slušaj šta imami govore, ne gledaj šta rade.“

Naravno, islamski učenjaci nisu ni savršeni ni nepogrešivi. Oni su ljudska bića koja mogu pogriješiti, pa čak i počiniti ozbiljne greške. Ipak, standardi po kojima im se sudi rijetko su pravedni ili proporcionalni. Njihovi najmanji propusti se uveličavaju, senzacionaliziraju i bez prestanka ponavljaju, dok se njihov ogroman doprinos — koji često obuhvata decenije poučavanja, nauke, usmjeravanja, službe zajednici i lične žrtve — ignorira ili brzo zaboravlja. Jedan jedini grešni korak zasjeni čitav život iskrenog služenja.

Kontrast postaje još uočljiviji kada se uporedi s onima koji oblikuju današnji globalni poredak. Politički lideri, ideološki pokreti, medijske institucije, ekonomska elita i narušeni obrazovni sistemi često direktno doprinose nepravdi, moralnoj zbrci, raspadu porodice, eksploataciji i društvenoj fragmentaciji.

Međutim, oni su rijetko izloženi tako neumoljivom preispitivanju. Njihovi promašaji se racionaliziraju, njihove destruktivne politike normaliziraju, a njihova povremena djela dobročinstva ili diplomatije slavodobitno ističu kao dokaz vrline. Njihovo malo dobro se uveličava, dok se njihova ogromna šteta zanemaruje. U međuvremenu, potpuno suprotan tretman rezervisan je za one koji općenito pozivaju ljude vjeri, moralu i pravednosti. Kakav izvanredan paradoks.

Ova neravnoteža nije puka slučajnost; ona odražava intelektualnu klimu modernog doba. Relativizam, subjektivizam i praktični agnosticizam postepeno su potisnuli objektivnu moralnu istinu. U takvom pogledu na svijet, moralni i duhovni autoriteti su prirodno nepoželjni jer osporavaju shvatanje da svaki pojedinac može definisati istinu i moral prema ličnom nahođenju.

Ljudi se podstiču da žive bez ograničenja, da se prepuštaju svakoj želji, odbacuju vanjski autoritet i smatraju odgovornost narušavanjem lične slobode. Moralna zbrka se preimenuje u oslobođenje, dok se duhovna praznina predstavlja kao napredak. Svaki glas koji poziva na disciplinu, odgovornost, pokajanje ili transcendentnost brzo se odbacuje kao ograničavajući ili potlačivački.

U tom kontekstu islam zauzima jedinstvenu poziciju. Kao Allahova posljednja objava i posljednji potpuni moralni okvir čovječanstva, on nastoji vratiti red tamo gdje vlada zbrka, izvjesnost tamo gdje dominira sumnja i svrhu tamo gdje je smisao izgubljen. On nudi koherentnu viziju ličnog integriteta, društvene pravde, porodične stabilnosti i duhovnog ispunjenja.

Iz tog razloga, islam se ne ignorira samo tako; on se sistematski i uporno potkopava. Nastojanja da se diskredituju islamski učenjaci i moralni autoriteti treba stoga razumjeti u širem civilizacijskom kontekstu. Slabljenje povjerenja u one koji vjerno čuvaju i prenose islamsko znanje na koncu slabi povjerenje u sam moralni autoritet islama.

Logika iza ovog procesa je jednostavna. Ako se islamski autoritet može diskreditovati, islamski moral postaje lakši za odbacivanje. Ako se islamski moral odbaci, muslimani postaju podložniji dominantnoj kulturi dopustivosti, konzumerizma, relativizma i duhovne ravnodušnosti.

Bez pouzdanog vodstva, pojedinci postaju moralno krhki, intelektualno zbunjeni i duhovno ranjivi. Njima je lakše manipulirati putem političke propagande, ideoloških pokreta, komercijalnih interesa i kulturnih moda — koji svi profitiraju od nesigurnosti i zbrke.

Prema tome, napade na islamske učenjake, učitelje i moralne uzore ne treba uvijek posmatrati kao izolovane reakcije na pojedinačne greške. Mnogo dublje, oni odražavaju širu borbu oko samog opstanka objektivnog moralnog autoriteta.

Pitanje prevazilazi pojedinačne ličnosti. Ono se tiče očuvanja ili uklanjanja mjerodavnih glasova koji nastavljaju razlikovati istinu od neistine, vrlinu od poroka i uputu od zablude. Kultura izgrađena na moralnom relativizmu ne može ugodno koegzistirati s institucijama koje nastavljaju potvrditi božansku istinu i objektivne etičke standarde.

Često, kada se umorim od slušanja tih besmislica, jednostavno uzviknem: „U redu — daj mi puna imena dvojice korumpiranih, priznatih vodećih islamskih lidera ili učenjaka, a ja ću ti dati puna imena pedesetorice onih koji su općenito čestiti i časni. Ili mi navedi njihove dvije loše osobine, a ja ću ti navesti dvadeset onih koje su dobre.“

Dobri i loši

U istom duhu volim reći: „Daj mi puno ime bar jednog moralno i duhovno čestitog i intelektualno zrelog takozvanog ‘globalnog influensera’ koji uništava ljudske živote, a ja ću ti dati imena najmanje pedeset onih koji to nisu; ili mi navedi jednu njihovu plemenitu i lijepu osobinu, a ja ću ti navesti najmanje dvadeset onih koje to nisu,“ itd.

Obično na toj tački razgovori završavaju. Doista, sa slijepim čovjekom se ne može raspravljati o ljepoti duge ili cvijeća, niti s gluhim o ljepoti ptičijeg pjeva, kiše ili bilo kojeg drugog lijepog i umirujućeg zvuka. Isto tako, oni koji su moralno otupjeli i duhovno zamrznuti teško mogu procijeniti ljepotu istine, vrline i iskrenog savjeta, bez obzira koliko jasno im bili predočeni.

Posljedice ove erozije moralnog autoriteta sve su vidljivije. Porodice slabe, zajednice se fragmentiraju, društva postaju polarizirana, a povjerenje stalno opada. Mentalni i emocionalni nemir nastavljaju rasti uprkos materijalnom blagostanju bez presedana. Nasilje, ovisnost, usamljenost, eksploatacija i moralna zbrka postaju ključne osobine savremenog života.

Ljudi su okruženi informacijama, a lišeni mudrosti; povezani tehnologijom, a izolovani u duhu; preplavljeni mišljenjima dok očajnički tragaju za istinom. U takvom okruženju, poruka islama o ravnoteži, disciplini, saosjećanju, pravdi i transcendentnosti nije samo relevantna; ona je neophodna.

Muslimani stoga moraju ostati budni i oprezni. Ne bi trebali dopustiti da ih ponesu senzacionalistički naslovi, selektivne priče ili preuveličani skandali. Moraju razlikovati legitimnu odgovornost — koju sam islam zahtijeva — od sistematskih nastojanja da se poljulja povjerenje u iskrenu nauku i vjersko vodstvo. Trebaju poštovati vjerodostojne učenjake bez idoliziranja, prepoznavati ljudsku nepogrešivost bez napuštanja trajnih principa i cijeniti da nesavršenosti pojedinaca nikada ne umanjuju savršenstvo Allahove objave.

Nijedan ozbiljan čovjek ne predlaže ukidanje medicine zato što su neki ljekari nemarni. Niko ne napušta obrazovanje jer pojedini nastavnici zloupotrebljavaju svoju profesiju. Niko ne odbacuje nauku zato što neki naučnici krivotvore istraživanja. Niko ne odbacuje pravosuđe jer postoje korumpirane sudije. Čovječanstvo instinktivno pravi razliku između nesavršenosti pojedinaca i legitimnosti institucija i sistema kojima služe.

Voljeti svoju vjeru nije samo emotivna vezanost; to je civilizacijska odgovornost. Zaštita islamskih moralnih institucija, podrška iskrenom znanju i očuvanje povjerenja u vjerodostojno vjersko vodstvo suštinski su akti očuvanja budućnosti muslimanskog ummeta. U vrijeme kada je svijet sve više obuzet moralnom zbrkom i duhovnom dezorijentacijom, islam nastavlja stajati kao jedan od najjasnijih izvora istine, ravnoteže, nade i usmjerenja za čovječanstvo.

Put naprijed stoga zahtijeva mudrost, jedinstvo, postojanost i obnovljenu predanost Allahu i Njegovoj uputi. Muslimani trebaju voljeti svoju vjeru, čuvati njenu moralnu viziju, podržavati njene prave učenjake i otjelovljavati njena učenja kroz vlastiti karakter i ponašanje. Ne smiju dozvoliti da okolni haos prodre u njihova srca ili oslabi njihovo uvjerenje. Moralni autoritet nije teret koji treba odbaciti, već amanet koji treba čuvati. Njegova odbrana nije čin vjerske lojalnosti; to je služba samom čovječanstvu.

Izvor: IslamiCity