Francuska je već navikla svijet na ove slike, što bi bilo neprihvatljivo u bilo kojoj drugoj demokratiji. Dovoljno je prisjetiti se protesta prije nekoliko dana u Španiji zbog stambene krize da bi se shvatilo da je moguće izraziti nezadovoljstvo na ulicama i zahtijevati društvena poboljšanja bez pribjegavanja nasilju, te da je također moguće kanalizirati te osjećaje u političku debatu. Još jedna karakteristika Francuske su njene policijske snage, koje imaju dugu historiju upotrebe prekomjerne sile i koje, u drugim prilikama, kao što se dogodilo u subotu, nisu uspjele održati javni red i spriječiti haos.
Scene razaranja u Francuskoj, pljačke prodavnica i napadi na javne zgrade nemaju mnogo veze sa studentskim zahtjevima, već sa željom da se udari na simbole Republike i destabilizuje ova evropska demokratija. Sudbonosni dan 17. oktobra neće biti zaboravljen. Ono što je počelo kao mirne demonstracije zbog uslova u srednjem obrazovanju i kupovne moći pretvorilo se u činove neviđenog nasilja koje je počinila manjina. Slike poput one gradske vijećnice u Limogesu u plamenu ostat će urezane u sjećanje kao trenutak kada je haos zahvatio naciju. Događaji iz proteklih nekoliko dana mogu se pripisati neaktivnosti vlade pred društvenim i studentskim zahtjevima, paralizi Emmanuela Macrona, koji je, nakon decenije na vlasti, hroma patka bez prostora za manevrisanje i kojeg visceralno mrzi dio društva, ili zastoju unutar političke klase koja decenijama odgađa reforme kako bi izvukla ekonomiju iz stagnacije i smanjila društvene nejednakosti. Nijedan od ovih argumenata ne bi trebao zasjeniti bitnu poentu danas: protesti su legitimni i, u mnogim aspektima, opravdani, ali nasilje nikada nije.
Francuska je već navikla svijet na ove slike, što bi bilo neprihvatljivo u bilo kojoj drugoj demokratiji. Dovoljno je prisjetiti se protesta prije nekoliko dana u Španiji zbog stambene krize da bi se shvatilo da je moguće izraziti nezadovoljstvo na ulicama i zahtijevati društvena poboljšanja bez pribjegavanja nasilju, te da je također moguće kanalizirati te osjećaje u političku debatu. Još jedna karakteristika Francuske su njene policijske snage, koje imaju dugu historiju upotrebe prekomjerne sile i koje, u drugim prilikama, kao što se dogodilo u subotu, nisu uspjele održati javni red i spriječiti haos. Postoji i čitava revolucionarna mitologija koja se ponovo pojavljuje u svakom društvenom pokretu, poput protesta protiv penzione reforme posljednjih godina ili pokreta Žutih prsluka, i vraća se na trenutke koji su oblikovali identitet ove zemlje, od juriša na Bastilju 1789. i Pariške komune do maja 1968. Kada nasilje pokaže nihilistički karakter ovog vikenda i napadne javne institucije, postoji korozivni učinak koji ne samo da šteti pravednim ciljevima i zahtjevima, već i direktno utiče na suživot i građanski mir.
Raymond Aron je rekao da su Francuzi narod koji povremeno pravi revolucije, ali nikada reforme. Nakon 17. oktobra, jasno je da je odgovor na konstelaciju pritužbi reforma, što je drugi način da se kaže politika. Prioritet je obnova reda, ali ni predsjednik ni njegova vlada ne mogu ostati pasivni pred društvom u kojem su ispadi periodični i sve žešći. Bez parlamentarne većine i s praznim javnim kasama, sposobnost djelovanja je vrlo ograničena, ali nečinjenje znači davanje više moći radikalima. Onima koji bodre nemire i vide priliku za svoju dugo očekivanu revoluciju, i onima, poput Marine Le Pen, koji se nadaju steći izbornu prednost obećavajući zakon i red. Potpredsjednik SAD-a, JD Vance, brzo je proglasio na društvenim mrežama da su slike iz Francuske upozorenje na opasnosti od pobjede demokrata u njegovoj zemlji. Poruka je slična onoj Donalda Trumpa nakon masovnog ulaska migranata u Ceutu ovog ljeta. Kriza poput ove podstiče one koji su, unutar i izvan Evrope, angažovani u projektu erozije i uništavanja demokratija, i oni će iskoristiti svaku priliku.
Izvor: El Pais
