Zapadna obala je u plamenu, Gaza je razorena, Španija danas ne bi ugostila izraelske poslanike, ali nikada neću zaboraviti to putovanje koje je, barem svima koji su u njemu učestvovali, dokazalo da je mir moguć

To je pohabana fotografija grupe elegantnih muškaraca i žena na stepeništu jedne palate. U sredini je visoki čovjek, danas španski kralj Felipe VI, a u to vrijeme prijestolonasljednik, princ od Asturije. Oko njega, poredani u redove, stoji 10 članova izraelskog Kneseta i 10 članova Palestinskog zakonodavnog vijeća. Fotografija je nastala na kraju jednonedjeljnog putovanja u Strazbur u Francuskoj i Valensiju u Španiji. Ova zajednička slika ne samo da je iz nekog drugog vremena, već kao da je s druge planete. S obzirom na to da se u Izraelu bliže izbori, prisjetio sam je se, zajedno s stvarnošću koja je nekada ovdje postojala, a koja se, po svemu sudeći, više nikada neće vratiti.

Evo Marwana Barghoutija iza Gaby Lasky; Qadure Faresa, palestinskog ministra za pitanja pritvorenika, s Haimom Ramonom i Yehudom Harelom iza njega, te Yitzhakom Vakninom iz stranke Shas ispred njega; Maxima Levyja iz Likuda i Davida Tala, također iz Shasa, iza španskog princa; Hishama Abd al-Raziqa, čije su lice i ruke prekriveni ožiljcima od bombe koja je eksplodirala dok ju je držao, ispred Dedija Zuckera; te Eitana Cabela na skroz desnoj strani. Izraelci su bili iz stranaka Labor, Likud, Shas, Treći put i Meretz, gotovo čitav politički spektar, izuzev arapskih stranaka. Bilo je to 1997. godine, u vrijeme snova i mira.

„Veče je polako padalo u Strazburu i spremali smo se za povratak u hotel taksijem. Samo je dvoje ljudi odlučilo ići pješice. Jedan je iz džepa svoje izrazito izraelske vjetrovke izvadio mapu grada. Drugi je držao mapu svojim opečenim rukama i zajedno su krenuli u šetnju, prelazeći most i udaljavajući se sve dok nisu postali samo dvije siluete u mraku. Iz daljine se činilo da vode dubok razgovor. Mrak je skrivao ožiljke od opekotina na licu Abd al-Raziqa, člana Palestinskog zakonodavnog vijeća iz Gaze. Njegov saputnik u šetnji bio je Harel, doseljenik s Golanske visoravni i poslanik Trećeg puta, partnera u vladajućoj koaliciji predvođenoj Likudom. Njihova šetnja nije izazvala nikakvo posebno zanimanje među ostalim kolegama“, napisao sam (Haaretz na hebrejskom, 28. februar 1997).

Takvi smo bili: lijepi, prosvijećeni, humani, umjereni i, iznad svega, tako normalni. Najsnažnije sjećanje koje nosim s tog divnog putovanja upravo je sjećanje na tu normalnost. Maxim Levy koji govori o tome koliko je skupo platio odlične bokserice u robnoj kući; Ramon koji kupuje Hugo Boss na sniženju i pokazuje svoju kupovinu Palestincima koji su odjednom i sami željeli isto. Nikome nije bilo ništa neobično ni senzacionalno u tome što bivši terorista iz Gaze i doseljenik s Golana zajedno idu u večernju šetnju Strazburom.

Izračunali smo da su Palestinci među sobom imali oko 100 godina zatvora i izgnanstva. Sam Abd al-Raziq imao je 21 godinu, a Ramon ga je uzalud pokušavao nagovoriti da mu objasni kako je preživio sve te godine. Nije bilo ni trenutka napetosti, mržnje ili želje za osvetom. Nismo ni primijetili da su ti osjećaji potpuno nestali iz našeg razgovora. Bilo je to organizirano putovanje po klasičnoj Evropi grupe ljudi u srednjim godinama, od kojih su se mnogi tek upoznali. Kao i na gotovo svakom organizovanom putovanju, učesnici su postepeno postajali grupa, bez trunke razlika na osnovu vjere, rase ili spola. I, što je još čudnije, a da to nisu ni primijetili.

Zajedno smo se zamalo ugušili od smijeha kada se Maxim Levy naklonio zatvorskom čuvaru palate u uniformi sa zlatnim vezom, misleći da je to princ. Zajedno smo slegnuli ramenima kada je portir u Evropskom parlamentu pitao jednog od poslanika odakle smo, a on sasvim prirodno odgovorio: „Iz Izraela i Palestinske Uprave.“

Kada je Ramon u petak uveče rekao „Shabbat Shalom“, Barghouti ga je ispravio: „Šabat još nije počeo.“ Provale smijeha odjekivale su jedne večeri iz razgovora dvojice poslanika Shasa s Dalalom Salamehom, članicom Palestinskog zakonodavnog vijeća iz izbjegličkog kampa Balata na Zapadnoj obali, koja je nosila bijeli hidžab.

Nekoliko tih ljudi u međuvremenu je preminulo. Pet godina nakon ovog putovanja, Barghouti je uhapšen, osuđen za ubistvo i dobio pet doživotnih kazni zatvora plus još 40 godina. Zapadna obala je u plamenu, Gaza je razorena. Španija danas ne bi ugostila izraelske poslanike, poslanici iz Shasa i Likuda ne bi ni sanjali o učešću, a upitno je da li bi u tome učestvovali i članovi Demokratske stranke.

Ali nikada neću zaboraviti to putovanje koje je, barem svima koji su bili njegov dio, dokazalo da je mir moguć.