Dramatični protesti koji su zapalili francuske gradove označili su konačni slom političke ere Emmanuela Macrona. Dok se učenici, studenti i „Žuti prsluci“ na ulicama sukobljavaju s policijom uz više hiljada uhapšenih i povrijeđenih, zemlja bez novca u blagajni i s rekordnim javnim dugom ulazi u najtežu krizu vlasti u modernoj historiji. Francuska se, samo šest mjeseci pred predsjedničke izbore, nalazi na prekretnici kojom dominantno upravljaju radikalna ljevica i ekstremna desnica

Francuska sinoć nije svjedočila samo još jednom u nizu valova društvenog nezadovoljstva koji povremeno zapale francuske bulevare i kružne tokove. Dok su se ulicama širom zemlje valjali gusti oblaci suzavca, a plamen sa zapaljenih gradskih vijećnica, policijskih stanica i razbijenih izloga obasjavao lica gnjevne omladine, Francuska je u krvi i dumu potpisala definitivnu smrtovnicu jedne političke ere. Makronizam, taj ambiciozni, tehnokratski i pomalo nadmeni politički eksperiment koji je obećavao izgrađivanje radikalnog ideološkog centra, prevazilaženje historijskih podjela na ljevicu i desnicu te trajno zauzdavanje bujanja ekstremizma, konačno se urušio pod teretom vlastitih proturječnosti i nagomilanog bijesa građana.

Umjesto obećane stabilnosti, moderne ekonomije i društvene kohezije, devet godina vladavine Emmanuela Macrona ostavlja iza sebe pustoš u javnom sektoru, temeljito ispražnjene javne službe, zastrašujući skok državnog duga sa nekadašnjih 98 posto na vrtoglavih 119 posto bruto domaćeg proizvoda te društvo dublje i opasnije podijeljeno nego ikada u svojoj modernoj historiji.

Ideološki polovi u Nacionalnoj skupštini u potpunosti su usisali i proždrli javnu debatu. Danas su radikalno lijeva Nepokorna Francuska (LFI) i ekstremno desničarsko Nacionalno okupljanje (RN) dvije najmoćnije političke sile u zemlji, s najvećim izgledima da se suoče u drugom krugu predstojećih predsjedničkih izbora na proljeće.

Na subotnjim protestima, u obliku nevjerovatne i do sada neviđene „nacionalne konvergencije“, na ulicama i kružnim tokovima srele su se dvije grupe očajnika: oni koji se već godinama grčevito plaše kako će preživjeti kraj mjeseca i oni koji se odnedavno, gledajući urušavanje sistema, iskreno plaše dolaska kraja svijeta, ili barem onog svijeta u kakvom su živjeli njihovi roditelji.

Emmanuel Macron ušao je u Jelisejsku palatu sa samo 39 godina. Bio je mlad, izuzetno inteligentan, neskriveno arogantan i uvjeren u svoju historijsku misiju. Niti ljevica niti desnica, glasila je njegova osnovna politička mantra. Obećavao je uvođenje prijeko potrebne fleksibilnosti na tržištu rada i dinamizma u uspavanu francusku ekonomiju. Macron je odlično razumio taj svijet; dolazio je iz miljea investicionog bankarstva, razumio je tokove novca i jezik kapitala. Međutim, stasao u krilu Socijalističke partije, tvrdio je da isto tako razumije i potrebu za očuvanjem delikatnih društvenih ravnoteža, dijeljenjem socijalne pravde i krpljenjem dubokih identitetskih pukotina u društvu. Obećavao je podmazivanje zahrđalog društvenog lifta čiji je motor trebalo biti jako javno obrazovanje.

Ništa od toga se nije dogodilo. Danas je Francuska razbijena na komade, a krajnja desnica, koju je makronizam po svojoj osnovnoj doktrini trebao trajno potisnuti na margine političkog života, nalazi se doslovno pred vratima Jelisejske palate, prvi put od završetka Drugog svjetskog rata. Ankete joj predviđaju zastrašujućih 35 posto glasova već u prvom krugu.

„Prisustvujemo samom kraju jedne vladavine, praćenom dubokim i nezadrživim raspadanjem. U zraku se osjete snažni odjek 1968. godine, kada se na sličan način bližio kraj golizma. Srednjoškolski i studentski protesti izbijaju kao neočekivani pokret koji je Vlast mogla predvidjeti, ali čiju razornu snagu i razmjere nikako nije mogla zamisliti. Osim toga, ono što je po Macrona izuzetno opasno jeste činjenica da je državna blagajna potpuno prazna. A to direktno ruši zlatno pravilo svake društvene krize u Francuskoj: plati da smiriš strasti“, objašnjava novinar i autor predsjednikove biografije François-Xavier Bourmaud.

Šef države na početku je karijere obećao da će temeljito preokrenuti društvo kojim su decenijama vladali i koje su po svojoj mjeri kroji takozvani boomeri, generacija rođena između 1946. i 1964. godine. Macron je u rukama imao sve adute. Na ranijim izborima dobijao je ubjedljivu većinu glasova mlade populacije između 25 i 34 godine.

Danas, samo nekoliko godina kasnije, istraživanja javnog mnijenja pokazuju da ga tridesetogodišnjaci otvoreno preziru i masovno okreću leđa njegovom projektu, tražeći utočište u bilo kojoj drugoj političkoj opciji. Na parlamentarnim izborima 2024. godine manje od jednog od deset mladih birača dalo je svoj glas kandidatima predsjedničkog bloka.

Iako se Macron tokom čitave karijere okruživao izuzetno mladim saradnicima, to mu nije pomoglo da ih doista razumije. U junu 2025. godine, na marginama samita G-7, u neobaveznom razgovoru priznao je piscu Emmanuelu Carrèreu da sam „nikada nije bio tinejdžer“ te da mlade ljude jednostavno „ne razumije niti ih posebno voli“. „Macronova Francuska“, kako je protestanti gnjevno nazivaju na ulicama, u potpunosti je okrenula leđa mladima. Prosječna starost gledatelja javnih televizijskih kanala France 2 i France 3 danas iznosi 60 godina. Reklamna industrija i vodeći potrošački sektori više uopće ne ciljaju mlađu populaciju, prosječna starost osobe koja u Francuskoj sebi može priuštiti kupovinu novog automobila iznosi čak 55 godina. Otud i ne čudi podatak da su u subotnjim neredima devet od deset uhapšenih bili maloljetnici.

Dramatično urušavanje javnih finansija, usporavanje privrednog rasta i neumoljiv rast nezaposlenosti učinili su Macronov ekonomski model potpuno zastarjelim, do te mjere da je na površinu ponovo isplivao žestok generacijski konflikt. Rijetki su političari koji se danas usuđuju otvoreno braniti interese mladih, koji u znatno većoj mjeri apstiniraju od izbora u poređenju sa starijim sugrađanima.

Protesti već odavno ne obuhvataju samo pitanje penzione reforme niti dolaze od starijih starosnih grupa, što je bila opsesija oba Macronova mandata. Danas je situacija daleko opasnija jer na strani vlasti praktično više nema kredibilnog sagovornika. Premijer Sébastien Lecornu ne zna hoće li uopće preživjeti predstojeću parlamentarnu raspravu o budžetu. Predsjednik Republike jedva da se oglasio o sukobima koji potresaju zemlju, a na samo šest mjeseci od predaje dužnosti ostavlja utisak političara bez ikakvog stvarnog autoriteta.

„Ovo je konačna, završna kriza makronizma“, kategoričan je Bourmaud. „Studentski pokret već sada neodoljivo odzvanja kao pokret Žutih prsluka iz njegovog prvog mandata. Ali još je šokantnije to što se sve ovo događa samo nekoliko mjeseci pred predsjedničke izbore, u periodu kada se takvi masovni potresi historijski nikada ne događaju. Protesti obično izbijaju nakon nepopularnih reformi ili par mjeseci poslije izbora zbog iznevjerenih nada. Predizborni periodi u Francuskoj po pravilu su mirni i predvidljivi.“

Izvršna vlast je svjesna da nema nikakvog prostora da udovolji ekonomskim zahtjevima pobunjene ulice. Sumorna ekonomska slika onemogućava bilo kakve ustupke. Centralna banka Francuske smanjila je prognozu privrednog rasta za 2026. godinu na skromnih 0,4 do 0,5 posto, što je dramatično ispod projekcije od 1 posto s kraja 2025. godine. Istovremeno, stopa inflacije procjenjuje se na 2,5 posto, što je za čitav postotni poen više od ranijih kalkulacija. Sama banka priznaje da će slab rast, u kombinaciji sa sve skupljim servisiranjem dugova, gurati budžetski deficit na 5,2 posto BDP-a u 2026. godini. Taj eksplozivni koktel podiže ukupni javni dug na zastrašujućih 119,8 posto BDP-a.

Politolog Pascal Perrineau smatra da Francuska prolazi kroz dosad najdublju krizu povjerenja u politički sistem. „Razočaranje je ogromno. Predsjednik ruši sve historijske rekorde nepopularnosti, a premijer ne uspijeva progurati budžet u parlamentu. Francuzi imaju osjećaj da od politike više ne mogu očekivati ništa i da je sistem u potpunosti blokiran. Mladi su postali glasnogovornici dubokog nezadovoljstva koje dijele i njihovi roditelji. Sve ovo najavljuje predsjedničku kampanju koja će oscilirati između potpune ravnodušnosti i masovne podrške protestnim strankama, Nacionalnom okupljanju i Nepokornoj Francuskoj“, upozorava Perrineau.

Radikalna ljevica okupljena oko Jean-Luca Mélenchona jedina uspijeva ući među demonstrante i politički kanalizirati bijes studenata i učenika (gdje uživa podršku od čak 40 posto među mlađima od 35 godina). S druge strane, ekstremna desnica Marine Le Pen nameće se kao jedina snaga sposobna da ponovo uspostavi red i zakon. „Macron je obećavao da će brisanjem granica između ljevice i desnice trajno marginalizirati radikalnu desnicu. Umjesto toga, ona nikada u historiji nije bila jača. Objektivno se nalazimo u trenutku kraja jedne vladavine. Predsjednik je na samom isteku mandata, nema pravo na novu kandidaturu i makronizm se suočava sa svojom sudbinom: da ostana samo kratka, neuspjela epizoda u francuskoj historiji“, dodaje Perrineau.

Međutim, problem je mnogo dublji od same politike. Ulicama francuskih gradova zavladali su nasilje i osjećaj potpunog haosa. Prizori pljački, brutalnih sukoba i sabotaža obišli su svijet. Od početka sukoba povrijeđeno je oko 300 srednjoškolaca, 150 prosvjetnih radnika i više od 900 pripadnika snaga sigurnosti. Ovaj tragični bilans prati čak 9.000 policijskih hapšenja, od čega se 85 posto odnosi na maloljetnike, te više desetina istraga koje je pokrenula Generalna inspekcija nacionalne policije (IGPN) zbog prekomjerne upotrebe sile.

Manuel Valls, bivši premijer i ministar unutrašnjih poslova u vladi Françoisa Hollandea, otvoreno tvrdi da je država dovedena do stanja potpune nemoći. „Nikada u historiji demonstranti nisu imali osjećaj da pred sobom imaju tako krhku vlast i tako slabu državu, nesposobnu da se suprotstavi i ponudi bilo kakvo rješenje“, ističe Valls. „Vakuum vlasti je strašan. Svi simptomi, od policije u dubokoj krizi, preko uloge LFI-ja, pa do ponovnog buđenja Žutih prsluka, jasno ukazuju na to da Titanik tone. Ovakav haos direktno hrani ekstremne političke opcije.“

Nestabilnost je dodatno produbljena kada je Macron u junu 2024. godine iznenada raspustio Nacionalnu skupštinu. U potezu koji niko nije razumio i od kojeg su ga svi savjetnici odvraćali, predsjednik je postigao upravo suprotno od onoga što je želio, posijavši potpuni parlamentarni haos. „Osim što nije ponudio nikakav smisao svom drugom mandatu, Macron je uništio i ono malo preostale stabilnosti. Dok sam bio premijer, suočavao sam se s krizama u stranci, nultim rastom, pritiscima iz Bruxellesa, terorizmom… Ali nikada nisam imao osjećaj da gubim kontrolu nad volanom. Ako uništite golističko naslijeđe, a to je stabilnost, stvarate opasnu konfuziju. Veoma sam pesimističan i bojim se da će narednih šest mjeseci biti nepodnošljivo dugi“, upozorava Valls.

U subotu je u 500 gradova širom Francuske na terenu viđen ujedinjeni front: srednjoškolci, studentske organizacije, reaktivirani Žuti prsluci, poljoprivrednici i vodeći sindikati. Premijer Lecornu bio je primoran formirati međuministarski krizni štab, dok je ministar unutrašnjih poslova Laurent Nuñez dao odobrenje za upotrebu šok-granata u slučajevima izbijanja eskalacije.

Posebnu buru u javnosti izazvali su sukobi unutar same vlade. Sukob između ministra unutrašnjih poslova i ministra obrazovanja Édouarda Geffraya oko brutalnosti policijskog odgovora postao je javan. Dok ministarstvo tvrdi da je učinilo sve popunjavanjem 3.000 profesorskih mjesta, sindikati odgovaraju da su ključni problemi, poput prenatrpanih razreda, ruševnog stanja u školama i netransparentnog sistema upisa na fakultete, ostali potpuno netaknuti. „Mi smo današnji učenici, a sutrašnji radnici“, poručuju predstavnici srednjoškolskih sindikata, ponosno ističući slogan koji je preplavio društvene mreže: „Mladi i žuti“.

Izvještaji o policijskoj brutalnosti preplavili su medije. Zabilježene su teške povrede uzrokovane oružjem za razbijanje demonstracija, uključujući amputacije šaka i gubitke vida uslijed udara gumeno-plastičnih projektila (LBD) i šok-granata. Posebno su potresni slučajevi petnaestogodišnjeg Evana iz Lensa, koji je ostao bez šake, šesnaestogodišnjeg Maela iz Toursa, koji je izgubio oko, te četrnaestogodišnjeg Edena iz Saint-Ouena, kojem je projektil iz neposredne blizine polomio vilicu. Roditelji povrijeđene djece podnijeli su krivične prijave protiv snaga sigurnosti, dok advokati upozoravaju da se protiv vlastite omladine koristi oružje ravno ratnom.

U dramatičan rasplet događaja uključile su se i međunarodne institucije. Ured Visokog komesara UN-a za ljudska prava izrazio je duboku zabrinutost, pozivajući francuske vlasti da poštuju pravo na mirno okupljanje. Iz Međunarodne federacije za ljudska prava (FIDH) poručuju da policija djeluje isključivo u cilju zastrašivanja i represije nad legitimnim demokratskim zahtjevima.

Dok unutrašnje tenzije dosežu tačku ključanja, a pozivi na dalju mobilizaciju ne jenjavaju, jedno je sasvim sigurno: slika stabilne, vodeće evropske sile opasno je narušena. Francuska ulazi u mjesece političke i društvene neizvjesnosti u kojoj se stara pravila više ne primjenjuju, a cijenu promašenih politika i uništenog društvenog ugovora danas na ulicama plaćaju njena najmlađa djeca.