Gubitak ekonomske sigurnosti u krizama i slijepo vjerovanje u tržište uništavaju povjerenje u demokratiju i otvaraju vrata fašizmu. Njemačka ekonomistica Isabella Weber u razgovoru za bečki Der Standard poručuje da je neoliberalizam doživio potpunu propast te poziva na radikalan državni zaokret, od ograničavanja kirija do zamrzavanja cijena hrane, kako bi se zaustavio uspon desničarskih pokreta u Evropi

Kada država građanima u vrijeme ekonomskih kriza poruči da ne može učiniti ništa jer mora poštovati slobodno tržište, ona ne brani slobodu, ona ruši vlastite temelje. Upravo u tom međuprostoru, između osjećaja ekonomske bespomoćnosti običnog čovjeka i dogmatskog odbijanja vlasti da interveniše, rađa se i buja savremeni fašizam.

Ovo je središnja teza njemačke ekonomistice Isabelle Weber, čija nova knjiga „Antifašistička ekonomska politika“ trenutno potresa političke i ekonomske krugove od Berlina do New Yorka, nudeći radikalan zaokret u borbi protiv uspona desničarskih pokreta poput AfD-a u Njemačkoj ili FPÖ-a u Austriji.

Weber, vanredna profesorica ekonomije na Univerzitetu Massachusetts Amherst, međunarodnu prepoznatljivost stekla je tokom inflacijske krize nakon 2022. godine, kada je dokazala kako megakorporacije koriste spoljne šokove za dodatno povećanje vlastitih profitnih marži. U intervjuu za bečki Der Standard, ona otvoreno objavljuje kraj neoliberalne ere i upozorava da je ideja po kojoj slobodno tržište štiti društvo od autoritarizma doživjela potpunu propast.

„Posljednjih godina svjedočimo tome da se ljudi iznova suočavaju s krizama ekonomske nesigurnosti, poput krize eura i finansijske krize, ili nedavno krize inflacije dok države ne interveniraju odlučno kako bi osigurale ekonomsku sigurnost za sve. Naprotiv, ljudi bivaju prepušteni tim krizama, što stvara osjećaj nemoći“, objašnjava Weber. Prema njenom mišljenju, takvo stanje direktno proizlazi iz dominantne doktrine po kojoj se apsolutno sve mora prepustiti tržišnim silama.

Posljedice takve politike po samu demokratiju su razorne. Kada građani shvate da političke institucije nemaju namjeru zaštititi njihov životni standard, demokratija gubi svoj sadržaj i postaje puka ljuštura.

„Ako ljudima govorite da je demokratija najbolji oblik vladavine, a zatim poručite da za njihovu ekonomsku sigurnost ne možete učiniti ništa jer morate sprovoditi dominaciju tržišta, tada se povjerenje uništava. Demokratija postaje šuplja. Ljudi bivaju obezvrijeđeni na tržištu. Kada se u takvom trenutku pojavi neko i kaže: ‘Ti bi trebalo da stojiš na samom vrhu hijerarhije’, to djeluje privlačno“, ističe Weber. Ona podsjeća da fašizam nije koherentna ideologija već prilagodljiva praksa čiji su stalni elementi insistiranje na rasnim hijerarhijama i veličanje nasilja. Dok desničarske snage svojom agresivnošću demonstriraju privid ‘sposobnosti za djelovanje’, demokratske stranke uglavnom tek kruto brane krizni status quo.

Da bi se taj opasni trend zaustavio, Weber predlaže antifašistički ekonomski koncept čija je osnovna premisa jednostavna: država mora bezuvjetno garantovati ispunjenje osnovnih ljudskih potreba. To ne znači potpunu eliminaciju tržišta, već ukidanje njegove uloge universalnog rješenja u ključnim sektorima kao što su stanovanje, energija, saobraćaj, zdravstvo i njega.

Gorući problem mnogih evropskih i svjetskih metropola jeste nepriuštivo stanovanje. Kao hitnu mjeru za ublažavanje krize, Weber predlaže zamrzavanje kirija i ograničavanje moći velikih nekretninskih koncerna, uključujući i opciju podržavljenja, uz paralelno poticanje nove privatne i javne gradnje. Na prigovore da se deregulacija i visoke cijene obično pravdaju privlačenjem investitora, ona odgovara primjerima iz prakse: „U gradovima poput Berlina vidimo da su stanarine ekstremno porasle, ali se ponuda nije brzo prilagodila. Enormno povećanje cijena, dakle, nije riješilo problem jer je potrebno vrijeme da se nove zgrade završe. Reakcija na to ne bi trebala biti: ‘U narednih četiri ili pet godina, dok se bude gradilo, porodice neka zbog visokih cijena budu potisnute iz grada, pa će se tržište već nekada prilagoditi.'“

Sličan model brze i odlučne akcije ekonomistica zagovara i na tržištu hrane, pozivajući se na takozvani meksički model. U Meksiku je definirana potrošačka korpa od 24 osnovne životne namirnice i dva higijenska proizvoda, nakon čega je vlada postigla sporazum sa trgovačkim lancima o stabilnosti njene ukupne cijene, garantirajući kompanijama zauzvrat povoljnije tarife u prijevozu. Čitav proces javno prati i kontroliše sama predsjednica države. „To je upravo suprotnost stavu: ‘Ne možemo učiniti ništa za vas'“, naglašava Weber.

Dugoročno, strukturalne reforme moraju obuhvatiti borbu protiv ekstremne koncentracije moći u rukama malobrojnih korporacija. Weber poziva na obnovu robusnog kartelnog prava koje se ne ustručava razbijati velike monopole što je u poslijeratnom periodu bio ekonomski mainstream. Odgovarajući na uobičajene kritike o troškovima ovakvih državnih intervencija, ona skreće pažnju na prikrivene, ali ogromne troškove trenutnog modela. Puno privatizacija, poput bolnica ili stambenih fondova, donosi samo kratkoročnu finansijsku injekciju, dok dugoročno iscrpljuje javne budžete jer država kroz socijalna davanja i stambene subvencije zapravo direktno finansira profitne marže privatnika.

Za finansiranje novih javnih investicija i izgrađivanje javnog vlasništva, Weber predlaže veće oporezivanje velikih bogatstava, bogatih nasljedstava i multinacionalnih kompanija. To bi ujedno pomoglo i u smanjenju prekomjerne koncentracije ekonomske moći u društvu.

Na kraju, Weber se osvrće i na duboku intelektualnu blokadu unutar same ekonomske nauke, koja je decenijama idealizirala tržište i potiskivala bilo kakvu alternativu. Ona komentira ekstremne izjave poput one nekadašnjeg američkog ministra finansija Larryja Summersa, koji je zamrzavanje stanarina uporedio s bačenom atomskom bombom na grad. „Kada pogledam Beč, ne čini mi se da je ovdje neko detonirao nuklearno oružje“, zaključuje Weber, poručujući da primarni zadatak ekonomista ne smije biti služenje apstraktnim tržišnim dogmama, već iznalaženje načina da se ostvare demokratski postavljeni ciljevi društva.