Šemso i Hašim su svoje živote za Bosnu i Hercegovinu položio kao i mnogi drugi, ali za razliku od mnogih drugih, ne umanjujući ničiju žrtvu, na najhrabriji mogući način.
“Osjećamo obavezu i dužnost da saopštimo da su jedinice u sastavu Prvog korpusa ostale bez svoja dva saborca i druga: majora Hašima Spahića i kapetana Šemse Baručije. Ova dvojica starješina ostavili su svoje živote na mjestu gdje se u ovome trenutku vodi presudna bitka za Bosnu i Hercegovinu – na Čemerskoj planini. Plato Čemerske planine je jedan od sinonima za slobodnu i nedjeljivu Bosnu i stoga je razumljiva upornost neprijatelja i silina kojom pokušava da ovaj dio slobodne teritorije uzme u svoje ruke. Nekoliko desetina hiljada projektila i streljiva, te stotine mrtvih četnika dokazuju da agresor ne odustaje lako od zadatog mu cilja. Nažalost, cijena i značaj mjesta kao što su Čemerska planina i Crnojevačka visoravan plaćaju se i životima starješina i patriota kakvi su bili major Hašim Spahić i kapetan Šemso Baručija. Ovi su oficiri do kraja dijelili sudbinu boraca sa prve linije. Zato im dugujemo mnogo više od sjećanja i zahvalnosti”, stajalo je u izvještaju Informativne službe 1. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine od dana 16. oktobra 1994. godine.
Hašim Spahić je rođen 1957. godine u selu Popovići, općina Ilijaš, a završio je i Fakultet opštenarodne odbrane. Prema svjedočenju najbližih saboraca od priključenja u ARBiH pa sve do pogibije samo je tri puta stigao obići svoju porodicu: suprugu Minku i kćerke Lejlu i Nejru. Posthumno mu je 1995. godine dodijeljen “Zlatni ljiljan”. Prema riječima njegovog saborca Mehmeda Mešetovića, koji je poslije rata također preselio na bolji svijet, Spahić je imao dženazu da je Ilijaš i okolina do tada nisu zapamtili. “Hiljade ljudi je bilo i svi su plakali. Jer, on je bio oličenje poštenja i hrabrosti”.
Major Hašim Spahić je bio komandant Operativne grupe 3, 1. korpusa ARBiH, kada je 11. oktobra 1994. godine poginuo na Crnojevačkoj visoravni, na Moševačkom brdu. U trenutku pogibije Spahić je bio najpoziciraniji čovjek u ARBiH koji je dao život za domovinu.
Hašimov saborac, Šemso Baručija, rodio se 4. maja 1960. godine u Foči. Ratno priznanje “Zlatni ljiljan” dobio je 1994. godine. Bio je član Komande 1. korpusa Armije Bosne i Hercegovine. Poginuo je 11. oktobra 1994. godine na Moševačkom brdu (kod Vareša), u činu kapetana, na dužnosti referenta za planiranje i obuku inžinjerskih jedinica. Sahranjen je u haremu Alipašine džamije.
General Vahid Karavelić, koji je bio komandant 1. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine u vrijeme pogibije Baručije i Spahića ispričao je kako su njih dvojica poginuli. Njihova smrt bila je rijedak čin hrabrosti uopće, ne samo tokom Agresije na RBiH.
Šemso i Hašim su svoje živote za Bosnu i Hercegovinu položio kao i mnogi drugi, ali za razliku od mnogih drugih, ne umanjujući ničiju žrtvu, na najhrabriji mogući način.
“Ispričat ću vam kako je to bilo, da steknete dojam o tome ko su oni bili. Izvodili smo operaciju na treskavičko-bjelašničkom platou 1994. godine i ostvarili uspjeh, ali agresor nas je žestoko napao na sasvim suprotnoj strani, na Moševačkom brdu kod Vareša. U tom agresorskom napadu snage 1. korpusa popustile su nakon gubitka velikog broja ljudi. Agresor je zauzeo kotu Moševačko brdo. Ako niste bili na Moševačkom brdu, morate znati da je to bila izuzetno gusta i visoka crnogorična šuma. Nakon agresorskog napada i žestokog granatiranja, šuma je od granata i gelera ostala potpuno sasječena, ostali su samo patrljci da vire iz zemlje. Kada su me obavijestili o napadu, odmah sam krenuo s Treskavice na Moševačko brdo. U momentu kada sam stigao, Šemso Baručija i Hašim Spahić, nekako su zajedno, ne čekajući pomoć, izvršili protunapad s ciljem vraćanja vrha Moševačkog brda, izašli su na sami vrh i u borbi prsa u prsa s neprijateljem obojica poginuli. Njih dvojica su tim hrabrim podvigom položili živote ”, ispričao nam je general Karavelić.
Šemsi Baručiji klanjana je dženaza ispred Alipašine džamije u Sarajevu. Tu je i ukopan. Na internetu možete naći snimak dženaze koju je predvodio Ismet-efendija Spahić, tadašnji zamjenik reisul-uleme. Tada je Spahić kazao rečenicu koju bi vrijedilo ponoviti i danas: “Smrt sama po sebi dovoljno govori da mi ništa više i ne kažemo. Šemsina smrt baš je takva, ona govori sve o Šemsi Baručiji“.
“Ovo je značajna pouka i poruka za nas: bez spremnosti na umiranje nema Bosne, nema mene ni tebe. Pogledajte, ovdje su Enver Šehović, Safet Zajko, sada i Baručija, sve momci s Drine u haremu. Jasno kažemo: vratit ćemo se mi na Drinu. Gledajući oca i braću našeg dragog Šemse, zaista čovjek mora biti ponosan. Ispraća sina ponosan. Zna da je njegov sin živ, življi nego mnogi koji traže pasoše i bježe iz Bosne. Odbranićemo je, neka idu. Neka im bude na čast. Ovi koje ispraćamo neće im nikada halaliti. Nemaju kuda na onaj svijet, da im pogledaju u oči. Šehidska je poruka da nastavimo put njihove borbe. Mi, hvala Bogu, svaki dan sve smo jači, stasamo. Imamo armiju, divne momke, koji hrabro, goloruki, mrse račune ovoj Evropi koja nas je bila halalila, da nas nema. Sada ne znaju šta će. Bosna se ne da, i oni svakodnevno razbijaju glavu i izmišljaju kojekakve kontakt grupe, konferencije. Neka ih izmišljaju hiljade, ova naša draga Armija sve će im račune pomrsiti i omogućiti život u Bosni svim poštenim ljudima“, rekao je efendija Spahić.
