Poput palestinskih izbjeglica muslimanske vjeroispovijesti, i oni su izbjegli sa svoje zemlje 1948. godine nakon stvaranja Izraela i sukcesivnih ratova arapskih zemalja protiv helenske, odnosno jevrejske države. Međutim, za razliku od njih, oni ne primaju pomoć Ujedinjenih nacija, zvanično, zbog nedostatka finansijskih sredstava

Nagnut nad patenu, Wissam, đakon Melkitske grkokatoličke crkve Svetog Jurja (Mar Geryes) u palestinskom izbjegličkom kampu Dbayeh, metodično reže hljeb koji će biti posvećen tokom mise. Ceremonija koja samo što nije počela za njega ima poseban značaj: služi se za njegovog oca, Abu Anouara (“Anouarovog oca”), koji je preminuo prije godinu dana. Abu Anouar, Boulos, prema krštenom imenu, bio je živa memorija ovog kampa, posljednji svjedok one generacije koja je morala napustiti Palestinu nakon stvaranja države Izrael 1948. godine kako bi pronašla utočište u Libanu. Tada je imao 11 godina.

Wissamova porodica sama za sebe sažima historiju, prošlu i sadašnju, svog naroda. Dok stavlja male trouglove hljeba oko centralnog komada, Wissam komentariše: “Ovi komadići su za različite ljude i namjere. Ovaj je za Netanyahua. Molim se za njega svake nedjelje, iako je ubio moju rodicu.”

U decembru 2023. godine, smrt Nahide i njene kćerke Samar dospjela je na naslovne strane i izazvala oštar protest pape Franje. Wissam objašnjava: “Nahidu je ubila izraelska vojska dok se nalazila u crkvi u Gazi. Samar, njena kćerka, potrčala je prema njoj i dobila metak direktno u glavu. Iako je njen brat, koji je također potrčao kada ih je vidio kako padaju, bio ranjen, uspio je preživjeti.”

Većina stanovnika Dbaeha ima “rodbinu” u Gazi. Uprkos sopstvenoj ličnoj drami, brinu za njih iako ih nikada nisu vidjeli “u krvi i mesu”. Kao vječite izbjeglice, nemaju zvanične dokumente koji bi im omogućili putovanja. Najteži trenuci bili su oni u kojima su komunikacije bile prekinute i niko nije znao kakva je sudbina zadesila ostale. Kao reakcija na to, palestinske zastave mogle su se vidjeti na ulicama ovog jedinog kršćanskog kampa u zemlji. Bilo je to nešto nezabilježeno.

Palestinski muslimani iz ostalih jedanaest kampova obično zamjeraju kršćanima iz Dbaeha da nisu toliko posvećeni njihovoj borbi kao oni. Iz tog razloga, iako pod drugačijim izgovorima, Agencija Ujedinjenih nacija za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA) suzdržava se od pružanja pomoći kakvu nudi muslimanskim kampovima.

“Ne znam kako ćemo platiti školarine”, žali se sestra Magda, belgijska redovnica iz reda Malih sestara iz Nazareta koja ovdje živi zajedno s još dvije redovnice. Drugi kampovi imaju besplatne škole koje finansira UNRWA. U Dbaehu učenici moraju tražiti izuzetno skupe privatne škole. Specifičnost Libana jeste u tome što se nastava odvija na francuskom ili engleskom jeziku. Državne škole nastavu uglavnom izvode na francuskom. Budući da su Palestinci većinom anglofoni (Palestina je bila pod britanskim, a ne francuskim mandatom, za razliku od Libana), nemaju drugog izbora nego birati privatne centre koji predaju na engleskom. Prije rata 1975. godine kamp je imao školu. Uništena je tokom sukoba, a UNRWA nije pristala na njenu obnovu, navodeći nedostatak finansijskih sredstava.

Isti izgovor UNRWA koristi kako ne bi obezbijedila potpunu medicinsku njegu. U Dbaehu u njihovoj ambulanti praktično nema lijekova ni ljekara. Drugi kampovi dobijaju sve. Bolesnici se liječe u bolnicama Organizacije za oslobođenje Palestine (PLO), iako ne nose to ime, ili postoje besplatna vozila hitne pomoći koja ih prevoze do najbližih centara. Ovdje sve pada na teret redovnica, od kojih je jedna medicinska sestra i koja ide od kuće do kuće. Nedavno su uspele organizovati “kliniku” u koju ljekari specijalisti dolaze po smjenama.

Na pitanje o ovoj razlici u tretmanu, UNRWA navodi nedostatak sredstava i činjenicu da je populacija Dbaeha mala: 1.772 osobe prema podacima agencije UN-a (4.636 registrovanih), u poređenju sa ukupno 114.206 raspoređenih u 12 kampova u zemlji (265.484 registrovane). A ako se uračunaju i izbjeglice koje žive izvan kampova, u takozvanim “naseljima”, brojke se udvostručuju.

“UNRWA-i nije stalo do kršćana”, komentariše Elias. Po njegovom mišljenju, ovaj nedostatak interesa posljedica je toga što “ne želimo da nas politiziraju. Da pristanemo na otvaranje ureda Fataha (stranke koja vlada Palestinskom nacionalnom upravom), već sutra bi pronašli novac koji im danas nedostaje.”

Ono što je svim kampovima zajedničko jeste ono što je svakoj porodici dodijeljeno po dolasku: parcela od oko 100 kvadratnih metara u čijem je uglu bila izgrađena soba od 12 kvadratnih metara od azbestnih ploča. Bilo je, i još uvijek jeste, zabranjeno graditi dodatni sprat. Ove restrikcije imale su za cilj da naglase privremeni karakter situacije do pronalaska političkog rješenja. Stambeni objekti trebali su biti “skloništa”, a ne “domovi”.

Pomiren sa ovom očiglednom diskriminacijom kršćana, Wissam završava pripreme za misu za svog oca. Njegova braća, Anouar i Rabieh, smještaju se u klupe, kao i njegova supruga Rana i sin Geryes. Lour, Wissamova sestra, stigla je iz obližnjeg sela gdje je pronašla smještaj nakon što je bila primorana napustiti Alma al Chaab u “tampon zoni”. U martu je to mjesto na jugu Libana dobilo naredbu za evakuaciju i ostalo je potpuno pusto. Wissam priznaje: “Izraelci su zauzeli kuću moje sestre i ostavili je u neopisivom stanju.”

Uprkos svim ovim patnjama, Wissam objašnjava da se moli za Izraelce “jer to znači biti kršćanin: voljeti neprijatelje, uprkos svemu”. Kada je pričao svoju priču, Abu Anouar je tvrdio da gaji manje gnjeva prema Izraelcima nego prema Englezima i Jordancima, koji su se, prema njegovim riječima, urotiili na račun Palestinaca i izdali ih.

Sa svojim tankim brkovima, okruglim naočalama, somotnim hlačama i besprijekorno ispeglanim polo majicama, Abu Anouar imao je onaj starinski izgled Palestinca iz vremena britanskog mandata. Bio je jedan od rijetkih ljudi u mjestu koji se sjećao rodnog sela većine izbjeglica u Dbaehu: Al Bassa. Volio je prisjećati se kako je 1948. godine njegov otac odlučio skloniti porodicu na sigurno nakon nekoliko incidenata, uvjeren da će se neprijateljstva smiriti i da će se ubrzo vratiti kući. Posebno zato što je, prema planu podjele UN-a iz 1947. godine, Al Bassa ostala unutar palestinske teritorije.

Abu Anouar nikada više nije vidio svoje selo, smješteno na rubu ravnice i okruženo maslinama, šipcima, smokvama i jabukama. Ironijom sudbine, njegovi roditelji su se najprije smjestili u mjestu Alma al Chaab, samoj granici. Tamo se rodio jedan od njegove braće, kojem su dali ime Loubnan (Liban), kako ne bi zaboravili tu epizodu svojih života. Nisu ni slutili da će se i njihova ostala djeca roditi na toj zemlji, koja će postati konačno mjesto njihovog egzila.

Nakon što je provela tri mjeseca u Alma al Chaabu, i po naređenju vlasti, porodica se preselila u Rashidieh, blizu Tira, gdje je ostala do 1952. godine. Odande su prebačeni u Dbayeh, ali ne u sadašnji kamp, već u naselje duž glavne ceste. Abu Anouar se precizno sjećao šatora koji su im služili kao sklonište tokom četriri godine i u koje je ulazila voda čim bi pala kiša. Godine 1956., kada je UNRWA izgradila kamp sa čvršćim strukturama, ponovo su se preselili. U to vrijeme oko 500 porodica živjelo je bez tekuće vode i električne energije, dijeleći dva zajednička toaleta i dvije tuš-kabine.

Sedamdeset godina kasnije, Abu Anouar je otišao na svoj posljednji počinak. Nije uspio ostvariti svoj san da prije smrti ugleda Jerusalem. Kako je običavala reći jedna od njegovih komšinica, znao je da je “groblje bliže od Palestine”. I tako je, s nostalgijom, recitovao stihove pjesme koju je posebno volio: “Palestina je potonula među kricima i suzama / ostavljena je, sama, na bojnom polju…”

IZVOR: ABC