Decentralizirana cyber-zajednica „The Com“ postala je, prema ocjeni Europola, najveća sigurnosna prijetnja u Evropi. Bez političkih ili vjerskih motiva, ova mreža regrutira tinejdžere putem popularnih video-igara, primorava ih na samopovređivanje i ekstremno nasilje, dok se istražitelji bore s pravnim preprekama i apeliraju na oprez roditelja

Nema političkih proklamacija, nema vjerskog fanatizma, niti teritorijalnih zahtjeva. Možda je to razlog zašto još uvijek nije klasificirana kao terorizam, iako, prema mišljenju policije, ona to jeste, što izuzetno otežava rad istražitelja. Jedina pogonska snaga iza mreže „The Com“ jeste nasilje radi samog nasilja, potpuna dehumanizacija i njegovanje haosa.

Ono što je prije nekoliko godina počelo kao mračna potkultura na forumima na engleskom jeziku, danas je postalo gigantska transnacionalna kibernetička maglina čija su meta maloljetnici dobi između 11 i 20 godina. „To nije jedna grupa, već mrežna zajednica sastavljena od hiljada decentraliziranih grupa. Najpoznatija je ‘764’ (po poštanskom broju osnivača grupe), nastala u Sjedinjenim Američkim Državama nakon pandemije, koja postavlja model djelovanja koji svi ostali potom kopiraju“, objašnjava inspektor Nacionalne policije zadužen za procjenu ove rastuće opasnosti.

Brojke koje je prikupio Europol slikovito ilustruju razmjer ovog izazova: ova mreža je trenutno druga najozbiljnija bezbjednosna prijetnja s kojom se suočava evropski kontinent, odmah iza džihadističkog terorizma. Međutim, za razliku od tradicionalnih kriminalnih organizacija, struktura „The Coma“ nije zasnovana na hijerarhijskoj piramidi, već na mreži hiperpovezanih ćelija. Policija je uspjela suziti kriminalnu aktivnost ove mreže na tri međusobno povezana segmenta.

Prvi segment čine cyber napadi i krađa podataka: ćelije sa naprednim tehničkim vještinama, često priznati hakeri koji rijetko prave grešku koja bi dovela do njihove identifikacije, izvode cyber napade na baze podataka institucija, kompanija ili obrazovnih centara kako bi izvukli što više povjerljivih informacija. Ti lični podaci (brojevi telefona, adrese, bankovni računi) naknadno se koriste kao municija za iznudu i masovno uznemiravanje.

Drugi aspekt jeste eksploatacija djece, samopovređivanje i takozvani „Lorebooks“: putem lažnih profila i suptilne psihološke manipulacije, pripadnici ove mreže vrbuju ranjivu djecu kako bi ih primorali na proizvodnju materijala sa seksualnim zlostavljanjem djece, uživo prenošenje sakaćenja i podsticanje na samoubistvo.

Treći stub mreže čine fizičke akcije u stvarnom svijetu i takozvani „školski napadači“: indoktrinacija tinejdžera da izvrše masovne pucnjave u školama ili napade noževima, širenje priručnika za kućnu izradu eksploziva, te masovne kampanje lažnih dojava o bombama („swatting“) s ciljem preopterećenja policijskih resursa. Riječ je o izuzetno eksplozivnom koktelu.

„U ovim grupama dijeli se sve – od dječije pornografije do uputstava za pravljenje eksploziva i izvođenje pucnjava u školama. Prisutna je gejmifikacija brutalnog nasilja: igraju igrice u kojima se oblače kao nacisti ili školski napadači i pucaju unaokolo. Čak uspijevaju ubijediti maloljetnike da te napade izvedu i u stvarnom svijetu“, upozorava policijski istražitelj. „Za njih je prelazak iz virtuelne akcije u stvarni svijet poput igranja igrice sa Go Pro kamerom.“

On je, kao i ostali članovi ove makabrične mreže (za čije postojanje mnogi uopšte ne znaju), koristio suptilne metode regrutacije koje su pedantno dokumentirane u priručnicima socijalnog inženjeringa koji kruže internetom. Ovi „cyber predatori“ često se ubacuju na popularne platforme za video-igre poput Roblox-a ili Minecraft-a.

Tamo identificiraju maloljetnike koji trpe vršnjačko nasilje u školi, pate od nedostatka emocionalne pažnje ili imaju probleme sa socijalizacijom. „Koriste tehnike psihološke manipulacije poput naglog prekida komunikacije (‘ghosting’) ili pretjeranog iskazivanja pažnje (‘love bombing’) kako bi uvukli žrtvu u mrežu. Mjesecima se predstavljaju kao njihovi virtuelni partneri, a da u početku ne traže ništa nezakonito“, objašnjava inspektor. „Kada se uspostavi emocionalna zavisnost, traže prvu intimnu fotografiju ili video-snimak.“ U tom trenutku zamka ucjene je postavljena.

Koristeći podatke dobijene hakerskim napadima, zlostavljači prijete žrtvi da će eksplicitni materijal poslati njenim roditeljima, nastavnicima i školskim kolegama ukoliko ne ispuni sve sadističkije zahtjeve. „Vidjeli smo zastrašujuće slučajeve: primoravanje djevojčice da nožem urezuje pseudonim svog mučitelja na sopstvenu kožu, da zapali svoju ruku ili da ubije sopstvenog kućnog ljubimca“, navodi policajac.

Čitava ova spirala podčinjavanja bilježi se u takozvanim „Lorebooks“ dnevnicima: „To su digitalni dnevnici u kojima manipulatori sakupljaju sve perverzije i poniženja na koja primoravaju žrtvu. Ako maloljetna osoba odbije nastaviti, prijete da će poslati njen ‘Lorebook’ svima koje poznaje.“ Pritisak je toliko intenzivan da su u nekoliko zemalja sjeverne Evrope samoubistva maloljetnika prenošena uživo na privatnim platformama.

Unutar ove bolesne zajednice status se ne kupuje novcem, već svirepošću. „Prestiž i hijerarhija stiču se najnasilnijim činom koji počinite ili najsurovijim djelom na koje uspijete nagovoriti nekog drugog da ga uradi u vaše ime“, objašnjava stručnjak. Ovaj jezivi podsticaj dovodi do zabrinjavajućeg fenomena: žrtve, kako bi pobjegle sa dna ljestvice i prestale biti mučene, postaju hvatači druge djece kako bi se popeli na hijerarhijskoj skalama unutar mreže. Kako bi zaustavili ovaj rasadnik nasilja, policijski istražitelji udaraju u pravni zid. Dok u Sjedinjenim Američkim Državama FBI klasificira „The Com“ kao domaći terorizam najvišeg nivoa, u Evropskoj uniji se ova krivična djela na lokalnim sudovima procesuiraju kao obični cyber kriminal ili zlostavljanje djece. „Kada bi se ovo okarakteriziralo kao terorizam, postigli bismo dvije ključne stvari: ogroman odvraćajući efekat na mlade ljude kada vide da kazne nisu dvije ili tri godine, već petnaest, a s druge strane, to bi nam omogućilo centralizaciju istraga na Nacionalnom sudu, u skladu sa transnacionalnom dimenzijom ove prijetnje, što bi zahtijevalo veću posvećenost saradnji od strane tehnoloških kompanija.“