Smrt Ante Tomića, prijeratnog stanovnika Ljubije i logoraša Omarske koji je preminuo u Hamburgu, označila je odlazak jednog od najistaknutijih svjedoka prijedorske tragedije 1992. godine. Preživjevši torturu Keraterma, Omarske i Trnopolja, Tomić je decenijama nakon rata kroz haaška svjedočenja i kratke zapise na društvenim mrežama neumorno čuvao uspomenu na ubijene sugrađane, ostajući uspravan glas istine, pravde i neumoljive borbe protiv zaborava
Smrt Ante Tomića ne predstavlja samo odlazak jednog čovjeka, nego utihnuće glasa koji je decenijama nosio težinu zaboravljenih, ubijenih i prešućenih. U pedeset i devetoj godini života, daleko od prijedorske crvene zemlje i ljubijskih ruda, preminuo je čovjek čiji je život ostao neprekinuti luk između prijedorske tragedije 1992. godine i neumorne borbe da ta tragedija ne ostane bez imena, bez lica i bez historijskog odgovora. Da ostane zaboravljena. Nezapisana. Njegov odlazak jeste gubitak za kulturu sjećanja u Bosni i Hercegovini, ali ponajviše za sve one koji su vjerovali da se dostojanstvo nosi i onda kada je usud najteži.
Priča Ante Tomića počinje u Ljubiji, rudarskom gradiću nadomak Prijedora, gdje je do ljeta 1992. godine radio u rudniku Omarska. Najprije kao prevodilac za njemačke inžinjere, zahvaljujući izvrsnom poznavanju jezika, a potom i na poslovima separacije rude, Tomić je bio oličenje prijeratne bosanske svakodnevnice, čovjek rada, obrazovanja i tihe privrženosti svom zavičaju.
Međutim, početkom juna te godine, kada se dotadašnji svijet raspao u sistematskom nasilju srpskih vojnih i policijskih snaga koje su državnim udarom nasilno preizele vlast, tridesetčetverogodišnji Tomić odveden je iz svog doma. Prva stanica bio je logor Keraterm, a zatim su uslijedili pakleni mjeseci u Omarskoj i Trnopolju. Prošao je kroz sve faze prijedorske golgote, preživio torturu, glad, poniženja i gledao kako nestaju ljudi sa kojima je do jučer dijelio hljeb, rudarske smjene i komšijske razgovore.
O svemu što je preživio Tomić je svjedočio u HAAGU.
Ono što je Antu Tomića izdvojilo u postratnim decenijama nije bila samo činjenica da je preživio, nego način na koji je izabrao da živi sa tom preživjelom istinom. Nakon izlaska iz logora i dolaska u Njemačku, nastanio se u Hamburgu, gdje je obnovio život baveći se građevinskom djelatnošću. Kao izvršni direktor nevladine organizacije „Građanski monitoring” za jugoistočnu Evropu, Tomić nije ostao u ulozi pasivne žrtve. Umjesto toga, postao je neumorni svjedok pred Međunarodnim krivičnim tribunalom u Hagu, ali i pred historijom.
Ono što je njegovom svjedočenju davalo posebnu snagu bila je književna i ljudska artikulacija patnje. Tomić je svoja iskustva pretvarao u kratke, izuzetno potresne priče i zapise. Njegov stil pisanja bio je oslobođen patetike i sladunjavih fraza; pisao je precizno, dokumentarno i s dubokim osjećajem za detalj. U tim zapisima oslikavao je ambijent hangara, pistu Omarske, znoj, strah i poglede ljudi koji su nestajali u noći. „Pišem i u ime onih kojih više nema i ne mogu svoju priču ispričati. Pišem i iz pijeteta prema ubijenim i nestalim, jer su zaslužili da ih se sjetimo. I pišem u nadi da se ovo nikad više neće ponoviti“, govorio je Tomić, definišući tako vlastitu misiju koja je prevazilazila ličnu traumu i postajala opće dobro.
U vremenu kada su traume često rađale ogorčenost, Tomić je ostao čvrsto privržen načelima građanskog humanizma i bosanskog patriotizma. Odbijajući svaku ideju osvete i odmazde, insistirao je isključivo na istini, pravdi i pravu svih prognanih na povratak i dostojanstven život u zavičaju. Njegova borba nije bila usmjerena protiv naroda, nego protiv zaborava, poricanja i historijskog revizionizma. Kroz svoje javne istupe i objave na društvenim mrežama, iz Hamburga je svakodnevno živio Bosnu i Hercegovinu, pokazujući nepatvorenu ljubav prema domovini i njenim ljudima, bez obzira na geografsku udaljenost i teške ožiljke koje je nosio.
Odlazak Ante Tomića ostavlja prazninu među onima koji su izdržali najteža iskušenja da bi nam ostavili svjedočanstvo o ljudskom stradanju i moralnom uspravljanju. Njegove priče, transkripti njegovih svjedočenja i uspomena na njegovu blagost i odlučnost ostaju trajni spomenik jednom vremenu i čovjeku koji je, unatoč svemu, sačuvao vlastitu dušu i pomogao da sačuvamo kolektivno pamćenje.
