Predstavljanjem islama kao nepopravljivo nasilne i ratoborne religije, izraelska desnica ne nudi naučnu analizu, već provodi proračunatu političku agendu čiji je cilj uništavanje svake nade u mirovni proces, upozorava prof. dr. Ron Shaham, vodeći izraelski islamolog i profesor emeritus na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalemu. U svojoj novoj knjizi “Izvan džihada”, Shaham analizira kako desničarski akademici, novinari i rabini selektivno tumače vjerske tekstove i ignoriraju umjerene islamske struje, stvarajući opasnu iluziju da je vojni sukob s muslimanskim svijetom sudbinski neizbježan

„Većina Izraelaca danas vjeruje da je islam agresivna, nasilna i krvožedna religija koja mrzi Jevreje i teži preuzimanju kontrole nad svijetom“, započinje razgovor Ron Shaham, profesor emeritus i bivši šef Odsjeka za islamske i bliskoistočne studije na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalemu. „Nisam ovdje da bih branio poljuljanu reputaciju islama, ali problem nije samo u tome što su ove tvrdnje netačne. One prvenstveno služe političkoj desnici, predstavljajući sukob između nas i muslimana kao neizbježan, čime se gasi i najmanji tračak node za pomirenjem.“

Shaham je rođen u Kiryat Bialiku 1956. godine. Susreti sa arapskim jezikom u domu majčinih roditelja, porijeklom iz Sirije, usmjerili su ga ka akademskoj karijeri dugoj više od četiri decenije. Njegova najnovija knjiga, “Izvan džihada: Ono što vam nije rečeno o islamu”, objavljena ovog ljeta na hebrejskom jeziku, direktno osporava zablude koje dominiraju izraelskim javnim prostorom i preispituje ulogu religije u bliskoistočnom sukobu.

Nakon događaja od sedmog oktobra 2023. godine, javno mnijenje u Izraelu obuzeli su tjeskoba i bijes. U takvoj atmosferi, kako navodi Shaham, desničarski akademci, novinari i rabini stvorili su zatvoren sistem: rabini nude religijsku ideologiju, dok akademci i novinari osiguravaju kvazinaučnu argumentaciju koja je opravdava. Kroz medije, podkaste i društvene mreže vodi se proračunata kampanja s jasnom političkom agendom.

Među najutjecajnijim akterima ovog diskursa su dr. Mordechai Kedar sa Univerziteta Bar-Ilan, dr. Michael Ben-Ari, bivši poslanik Kneseta i sljedbenik ekstremno desničarskog rabina Meira Kahanea, novinar Zvi Yehezkeli, te rabin Oury Cherki. Ben-Ari u svojoj knjigi Vizija i bodež: Islam i njegov rat protiv nevjernika iz 2024. godine opisuje islam kao sistem izgrađen na „otrovnom antisemitizmu, naslađivanju smrću i krvoprolićem, te stalnoj težnji za nametanjem islama cijelom svijetu putem mača“. Slično tome, Nir Zoref, penzionisani obavještajni oficir, u svojoj knjizi iz 2020. navodi da Kur'an pruža alate za razumijevanje arapskog društva kroz „prihvatanje laži, odsustvo kritičkog mišljenja i sklonost nasilju“.

Profesor Shaham naglašava da je metodologija ovih autora duboko pogrešna. „Ideja da islam i muslimane možete razumjeti isključivo kroz Kur'an i Hadis je smiješna. To je kao da pokušavate razumjeti jevrejsko vjersko pravo samo kroz Bibliju, potpuno ignorišući Talmud.“ Autori iz ove sfere, objašnjava Shaham, selektivno biraju odlomke iz tekstova i zanemaruju stoljetna tumačenja na koja se i sami muslimani oslanjaju.

Nakon smrti Poslanika Muhameda, islamsko pravo (šerijat) razvijalo se kako bi interpretiralo tekstove čija značenja nisu uvijek bila jednoznačna. Danas, oko 1,8 milijardi muslimana podijeljeno je u različite pravce i škole mišljenja, unutar kojih se vode neprestane debate o značenju istih onih tekstova koje izraelski desničarski mislioci prikazuju kao nedvosmislene.

Politička svrha takvog pristupa je jasna. Ako se sukob izmjesti iz nacionalnih i teritorijalnih okvira i definira kao nepremostivi vjerski rat, gubi se svaki smisao diplomatskog rješenja. TVrdnja da „nas Arapi mrze jer im religija tako nalaže, a ne zbog bilo čega što mi radimo“, nudi jednostavno objašnjenje koje izraelskoj javnosti oduzima nadu u mirovni proces i opravdava permanentni vojni angažman.

Većina sekularnih izraelskih stručnjaka za Bliski istok posmatra sukob kao nacionalnu i teritorijalnu borbu započetu pojavom cionizma. Shaham ne sporava historijske elemente vjerske netrpeljivosti koji datiraju još iz ranog perioda islama, ali podsjeća na činjenicu da su Jevreji i kršćani u islamskom svijetu imali status „Naroda Knjige“. Iako su postojala određena ograničenja i porezi, u većini perioda i regija ta pravila nisu striktno primjenjivana. Jevreji su živjeli u relativnoj sigurnosti, bavili se trgovinom i često zauzimali visoke državne funkcije. Mnogi historičari se slažu da je položaj Jevreja pod islamskom vlašću u pravilu bio znatno povoljniji nego u kršćanskoj Evropi.

Ključno pitanje glasi: koliko teologija zaista diktira politiku? Shaham ističe da religijski izvori nude izuzetnu fleksibilnost. Kada se ukaže stvarna politička prilika za mir, vjerski autoriteti pronalaze odgovarajuća teološka opravdanja. Najbolji primjer za to je mirovni sporazum između Egipta i Izraela iz 1979. godine. Uoči potpisivanja sporazuma, ključni islamski autoriteti, poput Gad al-Haqqa (kasnijeg Velikog imama Al-Azhara) i Abd al-Aziza ibn Baza (kasnijeg Velikog muftije Saudijske Arabije), izdali su fetve kojima su potvrdili da vladar, u interesu zaštite muslimana i očuvanja mira, ima pravo sklopiti primirje sa drugom stranom.

Koncept džihada takođe nosi višeslojno značenje. Dok u zapadnom i izraelskom diskursu preovladava shvatanje džihada isključivo kao svetog rata, u islamskoj tradiciji i sufizmu unutrašnja borba pojedinca protiv zla naziva se „velikim džihadom“, dok je oružana borba „mali džihad“. Čak i u vojnom smislu, kroz historiju su postojala umjerena tumačenja. Muhammad Abduh, egipatski muftija s početka 20. stoljeća, tvrdio je da je mirno postojanje između islamskih i neislamskih država osnovno pravilo, dok je oružana osvajanja opisivao kao odraz političkih interesa pojedinih vladara, a ne vjerske obaveze.

U savremenom dobu, Abdallah bin Bayyah, predsjednik Vijeća za fetve Ujedinjenih Arapskih Emirata, pružio je vjersko opravdanje za Abrahamov sporazum i normalizaciju odnosa s Izraelom. Bin Bayyah zastupa stav da je mir vrhunska vrijednost Šarije jer štiti dva njena najvažnija cilja: očuvanje života i očuvanje vjere. Prema njegovom tumačenju, u dobu međunarodnih ugovora i priznatih granica, historijske okolnosti koje su nalagale ofanzivni džihad više ne postoje.

Iako umjerene struje poput Bin Bayyahove vodenu borbu za prevlast protiv radikalnih pokreta koji su nabujali nakon arapskog poraza 1967. godine, izraelska desnica sistematski ignorira te dinamike. Radikalizacija jeste prisutna, ali njeno izjednačavanje sa cjelokupnim islamom predstavlja namjernu redukciju.

Prepoznavanje kompleksnosti islama i njegovih različitih struja nije samo pitanje akademske preciznosti. Za izraelsko društvo to je preduslov za prepoznavanje šansi za dugoročni suživot. Redukcija jedne svjetske religije na sliku isključivog ekstremizma i ratobornosti ne služi razumijevanju stvarnosti, već održavanju stanja u kojem se mir proglašava nemogućom fantazijom.

IZVOR: Bosna.hr, Haaretz