Strategija opstanka, snovi o protektoratu i pragmatizam ratne epohe unutar okupirane Europe predstavljaju jednu od najzamršenijih epizoda moderne historiografije. Pitanje autonomije Bosne i Hercegovine u periodu od 1941. do 1945. godine i danas stvara metodološke nedoumice, unatoč višedecenijskim istraživanjima. Osnovni razlog za to ne leži samo u skromnom obimu prvorazrednih historijskih izvora, već i u samoj prirodi građe kojom historijska nauka raspolaže. Ovisnost o pristrasnoj građi i odsustvo prvorazredne dokumentacije stvorili su niz metodoloških nedoumica i kontroverznih historiografskih zaključaka

Strategija opstanka, snovi o protektoratu i pragmatizam ratne epohe unutar okupirane Europe predstavljaju jednu od najzamršenijih epizoda moderne historiografije. Pitanje autonomije Bosne i Hercegovine u periodu od 1941. do 1945. godine i danas stvara metodološke nedoumice, unatoč višedecenijskim istraživanjima. Osnovni razlog za to ne leži samo u skromnom obimu prvorazrednih historijskih izvora, već i u samoj prirodi građe kojom historijska nauka raspolaže.

O ideji bosanskohercegovačke autonomije u Drugom svjetskom ratu glavna saznanja ne dolaze primarno od samih nosilaca tih težnji iz redova bošnjačkog građanstva. O njoj uglavnom saznajemo iz izvještaja onih koji su tu ideju napadali i osporavali, ustaških i hrvatskih vlasti, ili onih koji su je nastojali iskoristiti za vlastite vojno-političke ciljeve, njemačkih i talijanskih okupatorskih snaga, pa i četničkih i partizanskih krugova. Tretirajući navedene izvore bez dovoljno kritičke distanciranosti, historiografija je ne rijetko preuzimala ideološki obojene etikete, pretvarajući pojedinačne, taktičke i često očajničke poteze u razrađene i konspirativne političke pokrete.

Jedna od ključnih tačaka oko koje se lome historiografska koplja jeste čuveni Memorandum takozvanog „Narodnog odbora“ upućen Adolfu Hitleru 1. novembra 1942. godine. Različiti autori nudili su izrazito oprečna tumačenja ovog dokumenta, projicirajući na njega vlastite teorijske i ideološke okvire.

Historičar Rasim Hurem je još 1967. godine pisao da je Memorandum bio pokušaj izdvajanja Bosne i Hercegovine iz okvira Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Po njegovom tumačenju, radilo se o izrazu trajne težnje muslimanske građanske politike da, vezujući se za neku jaču silu, sačuva dominaciju gornjeg sloja društva kroz uspostavu političko-administrativnog mehanizma u kojem bi imala odlučujuću riječ. Akademik Enver Redžić je dvadeset godina kasnije ovaj akt stavio u kontekst kontinuiteta borbe za autonomiju pod njemačkim protektoratom, nazivajući njegove autore „muslimanskim autonomistima“ čija je težišna deviza bila „Bosna – Bošnjacima“ i „Bošnjaci brane Bosnu“.

Kasnije historiografske sinteze uglavnom su preuzimale ili modificirale ove stavove. Mustafa Imamović je ponovio Huremovu tezu, ali je klasnu motivaciju zamijenio nacionalnom. Mehmedalija Bojić je u slanju Memoranduma vidio reakciju „autonomaškog vođstva“ pritisnutog ustaško-četničkim sporazumima i stradanjem naroda. Britanski historičar Marko Attila Hoare opisao je obraćanje Hitleru kao kulminaciju pronjemačkog i antiustaškog krila „muslimanskog autonomističkog pokreta“, naglašavajući da je spisak zahtjeva izražavao tradicionalne autonomističke težnje u hitlerističkom ruhu. S druge strane, Jozo Tomasevich ga definira kao djelo neimenovanog povjerenstva koje je tražilo autonomnu regiju pod direktnim nadzorom njemačke vojske. Nada Kisić Kolanović ističe zahtjev da se BiH ustroji kao posebno područje pod ingerencijom Reicha, dok George Lepre ide i korak dalje, tvrdeći da je Memorandum bio formalni zahtjev Hitleru da anektira Bosnu i Hercegovinu.

Međutim, kada se tekst Memoranduma podvrgne pedantnoj tekstualnoj analizi i uporedi s definicijom autonomije kao prava stanovništva na samostalno upravljanje unutar šire cjeline, uočavaju se ozbiljne kontradikcije u navedenim historiografskim tvrdnjama.

Nigdje u samom tekstu Memoranduma „Narodni odbor“ ne traži autonomiju u klasičnom smislu. Potpisnici iznose dva konkretna zahtjeva. Prvi se odnosi na ratno stanje i traži da se na teritoriji Bosne i Hercegovine, u okviru hrvatske države, formira političko-administrativna jedinica pod imenom „Župa Bosna“. Njega bi vodio načelnik kojeg bi imenovao isključivo Hitler. Pritom nigdje nije navedeno da taj upravitelj mora biti domaći čovjek, što ostavlja otvorenim prostor za potpunu njemačku vojnu ili civilnu upravu. Autori Memoranduma to uostalom i otvoreno priznaju u uvodnom dijelu, navodeći kako su se od početka nadali da će Bosnu i Hercegovinu okupirati njemačke oružane snage, uspostaviti red i pozvati lokalno stanovništvo na saradnju u upravi.

Drugi dio zahtjeva odnosi se na poslijeratno uređenje. On predviđa izdvajanje Bosne i Hercegovine iz NDH, ali ne radi ostvarivanja autonomije, nego radi dobijanja „samostalnosti“ unutar Hitlerovog „novog poretka“, gdje bi Treći Reich bio direktni zaštitnik.

Uvid u arhivske izvore otkriva da su slične ideje kružile među sarajevskim građanskim krugovima neposredno nakon slanja Memoranduma. Profesor Rudolf Treu je nakon razgovora s viđenijim Bošnjacima sugerirao da se položaj stanovništva popravi tako što će njemačka vojna sila preuzeti svu vojsku i civilne poslove od ustaških vlasti NDH. Dakle, primarni motiv bio je zaustavljanje haosa i ustaško-četničkih zločina, a ne provođenje razrađenog autonomističkog programa.

Nedostatak prvorazredne dokumentacije koja potiče direktno od aktera građanske politike doveo je do stvaranja historiografske predstave o široko organiziranoj autonomističkoj borbi koja je navodno imala svoje vojne, političke i propagandne strukture. Pojmovi poput muslimanski autonomisti, autonomistički krug ili autonomistički pokret često su korišteni bez pokrića u konkretnim historijskim činjenicama.

U tom narativu konkretnih imena je malo. Akteri se pojavljuju u izvještajima kao konspirativne figure čiji su postupci obavijeni maglom nejasnih odnosa. O njima uglavnom znamo samo ono što su o njima pisale okupacione snage, ustaške vlasti ili partizanski izvještaji. Jedini autentični historijski glas samih aktera, pored spomenutog Memoranduma, čine pojedinačna obraćanja hafiza Muhameda ef. Pandže i njegovih istomišljenika iz oktobra 1943. godine. Sve ostalo uglavnom predstavlja naknadne historiografske rekonstrukcije.

Posebno je problematično izjednačavanje lokalnih oružanih formacija, poput muslimanskih milicija ili zelenog kadra, s političkom borbom za autonomiju. Te formacije primarno su nastajale iz vojno-sigurnosnih razloga, kao lokalni samoodbrambeni odgovor na nestabilnost, pljačke i nasilje nad civilnim stanovništvom, a ne kao izraz razrađene političke platforme.

Tipičan primjer za to jeste Domobranska dobrovoljačka legija pod zapovjedništvom bojnika Muhameda-age Hadžiefendića. U pojedinim historiografskim radovima ovoj jedinici pripisuje se uloga glavnog oruđa autonomističke politike. Međutim, povijesni izvori nude znatno složeniju sliku. Iako su pojedini ustaški krugovi sumnjičili Hadžiefendića za samovolju i potkopavanje NDH, njegova legija je osnovana uz potpunu suglasnost Slavka Kvaternika i nadležnih ministarstava u Zagrebu.

U septembru 1942. godine Hadžiefendić je od vlasti NDH odlikovan Redom krune kralja Zvonimira sa mačevima, dok su mu zapovjednici domobranskih divizija čestitali na vojnim uspjesima u borbama protiv pobunjenika, oslovljavajući ga kao patriotu koji radi za milu domovinu. Hadžiefendić je izrastao u ključnu političku i vojnu figuru sjeveroistočne Bosne, ali ne postoje relevantni izvori koji potvrđuju da je bio spreman kompromitirati svoj položaj radi organizirane protuhrvatske autonomističke akcije.

Još je rječitiji primjer vođe zelenog kadra Nešeta Topčića. Iz njegovih sačuvanih javnih proglasa jasno se vidi odsustvo bilo kakve autonomističke ideologije. U proglasu od 25. decembra 1943. godine Topčić poziva na ustanak protiv partizana i najavljuje formiranje I. udarne brigade „Bosanskih planinaca“ koja će braniti sela. U tom tekstu naglašava važnost zelenokadrovskog pokreta u preporodu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

U drugom proglasu, naslovljenom upravo Autonomija, Topčić je još izričitiji i autoritativno poručuje svojim političkim protivnicima da država nije ničija prćija te dodaje: „Hrvatska država je djelo Adolfa Hitlera i Poglavnika Dr. Ante Pavelića i ona mora prema tome postojati. Svi oni koji su za autonomiju, ti su protiv nas, ti su protiv države, ali su protiv nas i svi oni, koji makar na koji način hoće, da ponovo makar čime ubace razdor među nas.“

Topčić je autonomiste nazvao tuđinskim plaćenicima koje treba progoniti na planinski način. Iako su hrvatski obavještajni krugovi sumnjali da je ovaj letak bio samo Topčićev taktički potez namijenjen dobijanju pomoći iz Zagreba, ignoriranje ovakvih dokumenata u korist teze o općem autonomističkom pokretu pokazuje granice do kojih historiografska konstrukcija može otići kada zanemari izvornu građu.

Od samog osnutka NDH u proljeće 1941. godine, ustaške vlasti bile su opterećene dubokim nepovjerenjem prema političkim elitama Bošnjaka. Svaki izraz nezadovoljstva, kritika stanja na terenu ili pokušaj samoorganiziranja stanovništva u Zagrebu su automatski tumačeni kao zavjera protiv države i težnja ka autonomiji.

Sumnje vlasti podgrijane su već u aprilu 1941. godine, kada su sarajevski bošnjački i srpski prvaci pokušali od njemačkih vojnih vlasti isposlovati uspostavu njemačkog protektorata nad Bosnom i Hercegovinom. Ubrzo je uslijedilo i pismo takozvane „četrdesetorice intelektualaca“ od 19. aprila 1941. godine, u kojem se od reisul-uleme Fehima ef. Spahe tražilo da kod Hitlera izradi autonomiju Bosne s Bošnjakom na čelu. Kada su u jesen iste godine uslijedile čuvene muslimanske rezolucije kojima je osuđeno ustaško nasilje nad Srbima, Jevrejima i Romima, vlasti u Zagrebu su u tome vidjele novu fazu autonomističke agitacije.

Ustaške obavještajne službe pažljivo su bilježile sve pojave koje su odudarale od zvanične državne ideologije. Letci koji su kružili u Goraždu u kasnu jesen 1941. godine pozivali su stanovništvo da strese jaram nebraće hrvatskih frankovaca i ustaša te zatraži zaštitu od talijanske države, koja je opisivana kao nositeljica civilizacije sposobna da vrati mir i sigurnost. Slični izvještaji stizali su i iz Banje Luke, gdje su oružnička zapovjedništva u martu 1942. godine opisivala Bošnjake kao najizrazitije Bosance koji teže pokrajinskoj upravi u granicama historijske Bosne i Hercegovine.

Optužba za autonomizam često je korištena kao praktično oruđe za diskreditaciju političkih protivnika ili suparnika na lokalnom nivou. Ilustrativan je primjer bijeljinskog gradonačelnika i ustaškog logornika Murat-bega Pašića. Zapovjednik 5. bojne Vojne krajine Krsto Prpić optužio je Pašića da je politički destruktivan čovjek koji je u prvim danima rata s Nijemcima razoružavao hrvatske jedinice radi uspostave autonomije, zatim postao ustaški logornik koji je činio bezakonja nad pravoslavcima, da bi potom inicirao potpisivanje Bijeljinske rezolucije i na kraju postao doglasnik velikog župana. Iako izvještaji potvrdđuju da je u Bijeljini u aprilu 1941. vladala potpun neizvjesnost oko državne pripadnosti kotara, detaljnija analiza otkriva da su Prpićeve optužbe proizašle iz ličnog sukoba s Pašićem koji se oglušio o njegove naredbe o predaji oružja, čime iznesene tvrdnje o autonomizmu gube na vjerodostojnosti.

Slična matrica vidljiva je i u Maglaju u junu 1944. godine. Kotarski domobranski izvjestitelj optužio je bivšeg narodnog zastupnika Osmana Muradbašića da propovijeda mržnju prema Hrvatima i ustašama, odvraća regrute od vojske i ustručava se reći da će Bosna biti autonomna pod dominacijom muslimana ako pobijede partizani. Međutim, uvid u pozadinu ovog izvještaja pokazuje da ga je pisao službenik koji se osjećao usamljeno u lokalnoj sredini i kojemu je prijetila smjena uslijed pritiska lokalne političke elite na čelu s samim Muradbašićem.

U proustaškoj štampi i anonimnim pamfletima autonomizam je izjednačavan s izdajom i podvalom srpske politike. Polemičar koji se potpisivao pseudonimom „Mujezin“ tvrdio je da je idea autonomije uperena izravno protiv interesa muslimanskog naroda jer su se na čelo tog pokreta stavili ljudi koji su se prije rata izjašnjavali kao srpski nacionalisti. „Mujezin“ je direktno prozivao banjalučkog inženjera Suljagu Salihagića i dr. Jusufa Tanovića, optužujući ih da su se uvukli u Odbor „Narodnog spasa“ i da u saradnji sa Srbijancima šire propagandu o autonomiji. On je tu akciju uspoređivao s politikom bosanskih Srba iz vremena Austro-Ugarske, koji su nominalno zagovarali sultanov suverenitet kako bi istisnuli Beč, ali ne da bi sačuvali Bosnu za Osmansko carstvo, nego da bi je predali dinastiji Karađorđević.

O Salihagićevim stvarnim političkim manevrima historijski izvori nude fascinantne, ali i duboko kontradiktorne podatke. Njemački konzul u Sarajevu dr. Hugo Gördes označio je upravo Salihagića, zajedno s Uzeir-agom Hadžihasanovićem i sarajevskim gradonačelnikom Mustafom Softićem, kao jednog od trojice autora Memoranduma Hitleru iz novembra 1942. godine. S druge strane, u pismu pročetničkog vođe dr. Ismeta Popovca upućenom Draži Mihailoviću istog tog mjeseca navodi se da je Popovčeva grupa uspjela uspostaviti vezu s Banjom Lukom upravo preko Salihagića, koji je otputovao u Krajinu kako bi nastavio rad po četničkim instrukcijama.

Marko Attila Hoare u tome vidi dokaz kako je solidarnost unutar bošnjačke elite nadvladavala ideološke razlike. Ipak, ostaje potpuno nerazjašnjeno kako je Salihagić usklađivao angažman za Muslimansku nacionalnu vojnu organizaciju (MNVO) i restauraciju Jugoslavije na velikosrpskim osnovama sa zalaganjem za osamostaljenje Bosne pod njemačkim protektoratom i dominantno bošnjačkom upravom. Posao dodatno usložnjava podatak da su Bošnjaci u Memorandumu opisani ne kao Slaveni, nego kao potomci gotskog, germanskog plemena koje se u trećem stoljeću spustilo na Balkan, te podatak da je sam Salihagić bio dio razgranate njemačke obavještajne mreže u Banjoj Luci.

Kada se u proljeće 1943. godine pristupilo formiranju 13. SS divizije „Handžar“, hrvatski zvaničnici su u Memorandumu od 10. juna 1943. godine teretili Salihagića kao anacionalni elemenat i panislamistu koji sarađuje s njemačkim obavještajcem Karlom von Kremplerom i održava veze s Emirom Šekibom Arslanom u Ženevi. Koliko su ti navodi bili tačni, a koliko izraz ustaškog straha od njemačkog preuzimanja vlasti u Bosni, ostaje otvoreno pitanje.

U moru nedoumica i nejasnoća, lik i djelovanje hafiza Muhameda ef. Pandže nude izuzetno dragocjen uvid u kompleksnost bošnjačke političke scene. Pandža je bio jedini bošnjački prvak koji je o autonomiji i ratnoj stvarnosti govorio potpuno otvoreno i eksplicitno, a evolucija njegovih stavova od 1942. do 1944. godine jasno oslikava odsustvo čvrstog političkog programa i potpunu ovisnost bošnjačkih stremljenja o razvoju događaja na bojištu.

Upravo je SS-Hauptsturmführer Karl von Krempler tvrdio da je autor Memoranduma Hitleru bio hafiz Pandža, a ne grupa oko Hadžihasanovića. Ta izjava ima specifičnu težinu ako se zna da je prvi zahtjev u Memorandumu, proširenje operativnog područja Hadžiefendićeve legije, bio potpuno podudaran s Pandžinim nastupima pred Ante Pavelićem i njemačkim zapovjedništvom.

Pandžino poimanje autonomije prošlo je nevjerovatnu putanju. U početku se zalagao za izdvajanje Bosne i Hercegovine iz NDH uz pomoć Trećeg Reicha i SS divizije. Zatim je zagovarao zasebnu vlastitu upravu koja bi trajala do svršetka rata. Kasnije je prešao na koncept autonomne Bosne i Hercegovine u okviru buduće jugoslavenske federacije ili balkanske unije.

Njegovi politički stavovi pratili su jednako dramatičan ciklusu: od prvobitne podrške uspostavi NDH, preko otvorenog oružanog i političkog sukoba s ustaškim režimom i kritike hrvatskog klerikalizma, do opportunističkog pomirenja s vlastima u Zagrebu i izjava da hrvatska nacionalna ideja mora biti lišena vjerskih primjesa. Pritom ne treba zanemariti da su njegove kasnije izjave date u uslovima zatočeništva, najprije partizanskog, a potom ustaškog, što dodatno otežava procjenu njihove autentičnosti.

Dok su vlasti NDH u svakom autonomističkom istupu vidjele zavjeru, lokalni izvještaji iz Banje Luke s proljeća 1943. godine svjedoče da su njemačke strukture, a posebno Gestapo, svjesno podgrijavale autonomističke iluzije. U jednom izvještaju navodi se da šef banjalučkog Gestapoa odlazi na večere kod lokalnih bogataša i obećava im autonomiju Bosne, čime unosi razdor među stanovništvo. Drugi izvještaj s negodovanjem potcrtava da zapovjedništvo SS trupa u Banjoj Luci izdaje proglase na ćirilici, umjesto NDH spominje „bosansku domovinu“, a hrvatsko stanovništvo naziva „Bošnjacima“, ponavljajući praksu iz austrougarskog perioda.

Ustaški dojavitelji slali su Ustaškoj nadzornoj službi (UNS) brojne izvještaje o autonomistima, opisujući ih kao marginalne pojedince i protudržavne elemente. Nakon sastanka u Sarajevu u aprilu 1944. godine i predaje Promemorije nezadovoljnih bošnjačkih prvaka premijeru Nikoli Mandiću, analitičari UNS-a navode da je pristajanje uz autonomiju jedan od najtežih atentata na suverenitet NDH. Krivicu za to pripisivali su četničkoj i talijanskoj propagandi, nudeći i rješenje: masovnije imenovanje Bošnjaka na odgovorne položaje u državnoj upravi, potpisivanje Ustava Islamske vjerske zajednice i davanje vjersko-prosvjetne autonomije, čime bi se ulema pridobila za NDH i zauvijek likvidirao problem autonomije.

Njemački vojni i obavještajni izvori čestitije barataju pojmom autonomije, ali uglavnom u sklopu vlastitih mobilizacijskih i strategijskih potreba. Operativno odjeljenje 114. lovačke divizije u maju 1943. godine bilježi da je politički cilj muslimana uspostavljanje samostalnosti Bosne pod njemačkim utjecajem. Izvještaj 15. brdskog armijskog korpusa od 1. oktobra 1943. godine iznosi još preciznije zapažanje: Bošnjaci ne podržavaju NDH jer im nije donijela agrarnu reformu, a prisiljeni su služiti kao gromobran u sukobima Srba i Hrvata. Zbog toga krugovi intelektualaca žele ili nezavisnu državu u kojoj bi učešće u vlasti odgovaralo etničkom sastavu, ili njemački protektorat s vojnom upravom pod kojom bi imali uslove za razvoj.

Samo nekoliko dana kasnije, jedan njemački anonimni analitičar razmatra mogućnost regrutacije u „hrvatski wehrmacht“ i zaključuje da u Bosni postoji snažan osjećaj zasebnosti. On ističe da historijski razvoj pokazuje kako Bosna ne pripada ni Srbima ni Hrvatima i da ima etničko i vjersko opravdanje za samoopredjeljenje, ali je premala da bi bila potpuno samostalna. Stoga predlaže formiranje samostalne uprave u okviru NDH, vjerujući da bi to privuklo i dio pravoslavnog stanovništva.

Nema sumnje da su njemački časnici svjesno podsticali autonomističku retoriku radi lakše mobilizacije u 13. SS diviziju. Edmund Glaise von Horstenau je zapisao da je angažman Herberta von Obwurzera na regrutaciji bio praćen krilaticama o uspostavi autonomne Bosne po uzoru na austrougarski period, što je nazvao „snoma svih Bosanaca“. Slično bilježi i policijski ataše Hans Helm u pismu Heinrichu Mülleru, navodeći da su vodeći muslimani tokom posjete velikog muftije El-Husejnija otvoreno govorili: „Neka Njemačka ponovno uspostavi stanje koje je postojalo pod Austro-Ugarskom“.

Austrougarski model u kolektivnoj memoriji nije predstavljao autonomiju u savremenom smislu, nego uređen sistem zasebne uprave (Landesregierung) koji je garantirao pravnu sigurnost i poštivanje vjerskih prava. U haosu ustaških progona i građanskog rata, taj model se mnogima činio kao nedostižni ideal reda i mira.

Njemačka propaganda išla je toliko daleko da je izdavala proglase poput onog iz jula 1943. godine u kojem se i pravoslavci pozivaju da pokažu jesu li „dobri Bošnjaci“ i da sačuvaju svoje kuće. U drugom proglasu, naslovljenom Braći Bosancima, pravoslavci, katolici i muslimani pozivaju se da pod „jednim barjakom hrvatskim“ i pod pokroviteljstvom Adolfa Hitlera ostvare samostalnu Bosnu u kojoj će vladati samo Bog i Bosanci. Proglas je paradoksalno upućen i četnicima i partizanima da se pridruže borbi za bosanski Ustav, a protiv „komunizma i demokratizma“.

Ovakve propagandne konstrukcije imale su kratak rok trajanja. Već u septembru 1944. godine njemački izvještaji konstatiraju da je ranije prijateljsko raspoloženje Bošnjaka prema Njemačkoj potpuno nestalo. Kao ključni razlog, pored prekida odnosa s Turskom, navodi se duboko razočarenje što 13. SS divizija nije donijela autonomiju niti je vratila agrarni poredak iz vremena prije 1918. godine.

Za razliku od njemačkih i ustaških dokumenata, izvori partizanske i komunističke provenijencije ne nude mnogo detalja o samoj ideji autonomije među građanskim prvacima. Pa ipak, kako bi masovnije privukli bošnjačko stanovništvo u Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije (NOVJ), rukovodstvu Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) bilo je stalo da u svoje redove privuče ugledne i utjecajne ličnosti, uključujući i one koji su ranije propagirali autonomiju.

Polovinom avgusta 1943. godine Pokrajinski komitet KPJ za BiH obavještava Centralni komitet KPJ o pregovorima s izaslanicima zapovjednika Tuzlanskog zdruga Sulejmana Filipovića, predlažući da se Filipović uvede u Vrhovni štab jer je riječ o izuzetno popularnoj ličnosti s brojnim vezama. Đuro Pucar 12. novembra 1943. godine naglašava potrebu čvršćeg povezivanja s muslimanskim i hrvatskim masama preko istaknutih pojedinaca kako bi se stvorio jedinstven front i pospješila mobilizacija. Samo dva dana prije Pucarovog pisma, nakon zarobljavanja od strane 2. krajiške brigade, agitaciji u korist NOP-a priključio se i hafiz Muhamed ef. Pandža.

Historičar Marko Attila Hoare iznosi tezu da su ove veze bile od presudnog značaja za uspjeh partizanskog pokreta u Bosni i Hercegovini, tvrdeći da je NOP u BiH zapravo predstavljao sintezu dva elementa: komunista i muslimanskih autonomista. Po njegovom mišljenju, komunisti su bili jači partner, ali su morali dati autonomistima određeni prostor kako bi preko njih pridobili mase.

U prilog svojoj tezi Hoare navodi pismo Rodoljuba Čolakovića upućeno Uglješi Daniloviću 14. septembra 1943. godine, u kojem Čolaković piše da je sazrela situacija za formiranje ZAVNOBiH-a i izlazak pred mase s jasnim stavom o položaju BiH u budućoj Jugoslaviji: „U okviru opštih demokratskih zahtjeva, dolazi zahtjev autonomije Bosne i Hercegovine. Parolu slobodne i izmirene Bosne i Hercegovine treba odmah popularisati, naročito među srpskim masama. Ideja autonomije bliska je muslimanskim masama, iako naše shvatanje autonomije nema ništa zajedničkog s parolom autonomije bosanskog begovata.“

Hoare smatra da je Čolaković ovdje pokazivao neodlučnost pišući o autonomiji umjesto o državnosti, te da nije imao stvarne argumente kojima bi dokazao razliku između komunističkog shvatanja autonomije i autonomije „begovata“, osim vlastite želje da u to vjeruje.

Međutim, analiza historijskih činjenica postavlja pitanje da li je uloga „muslimanskih autonomista“ u NOP-u zaista bila konstitutivnog karaktera u mjeri u kojoj to pojedini autori tvrde. Većina bošnjačkih građanskih prvaka ostala je suzdržana prema partizanskom pokretu do samog kraja rata. NOP je od početka do kraja bio vojno, politički i ideološki strogo centraliziran pokret pod potpunom kontrolom KPJ. Komunistička partija ni u jednom trenutku nije bila spremna dijeliti rukovodeću ulogu ili političku platformu s bilo kojom drugom grupom, pa tako ni s građanskim autonomistima. Njihovo pristupanje pokretu imalo je važnu mobilizacijsku i propagandnu ulogu, ali nije mijenjalo idejni i politički smjer koji je KPJ zacrtala i ostvarila kroz odluke ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, čime je Bosni i Hercegovini na koncu osigurana državnost, a ne tek pokrajinska autonomija.

Sagledavajući raspoloživu građu i historiografske domete, izlazi na vidjelo da borba za autonomiju Bosne i Hercegovine u Drugom svjetskom ratu nije bila jedinstven, programski izgrađen niti organizacijski uobličen pokret. Radilo se o nizu fragmentiranih, često kontradiktornih inicijativa, taktičkih manevara i očajničkih pokušaja različitih krugova bošnjačke elite da u uslovima strahovitog rata, okupacije i genocidnih praksi sačuvaju biološki opstanak naroda i kakvu-takvu upravnu posebnost svoje domovine.

Glavna poteškoća u rekonstrukciji tog perioda i dalje ostaje ovisnost o izvorima koji potiču od neprijateljski nastrojenih vlasti NDH ili pragmatičnih njemačkih okupatora. Zbog toga historiografija mora pokazati znatno veću metodološku osjetljivost pri analizi dokumenata. Izbjegavanje olakog prihvaćanja pristrasnih izvještaja i preispitivanje uvriježenih terminoloških konstrukcija jedini su put ka vjerodostojnom razumijevanju ovog složenog historijskog fenomena. Priznanje da o mnogim aspektima autonomističkih nastojanja još uvijek nemamo definitivne odgovore nije poraz historijske nauke, nego neophodan preduvjet za njeno oslobađanje od ideoloških zabluda i neutemeljenih pretpostavki.

IZVOR ZA TEKST: Adnan Jahić: “IDEJA AUTONOMIJE BOSNE I HERCEGOVINE 1941-1945. U OKVIRIMA IZVORA I HISTORIJSKE REKONSTRUKCIJE”  Historijska traganja