Uslijed nedostatka radne snage u provincijskim gradovima, broj radnika iz islamskog svijeta neprestano raste. U Himejiju i drugim mjestima pokreću se inicijative za izgradnju novih džamija. Kako raste broj stanovnika, javlja se potreba za mjestom koje će ih međusobno povezati i spojiti s japanskim društvom. Fujitani je svjestan da postoje glasovi zabrinutosti zbog sve većeg broja džamija. Upravo zato se on – tiho, ali sigurno – ne posvećuje isključivanju stranaca, već izgradnji odnosa zasnovanog na zajedništvu i međusobnom uvažavanju kao ljudskih bića. Vjera jednog mladića, koja je započela pitanjem, sada je urodila plodom kroz njegovu čvrstu ulogu u održavanju multikulturalnog suživota u Japanu.

Ruralni Japan istovremeno prolazi kroz dva oblika demografskog pada, a prefektura Hyōgo sažima cjelokupnu sliku te pojave u jedan primjer.

Prvi oblik je starenje vlasnika preduzeća. Širom Japana, stotine hiljada malih firmi vode vlasnici stariji od sedamdeset godina koji nemaju nasljednike – što je poznato kao „problem 2025. godine” – a kada se ta preduzeća zatvore, nestaju ne samo dugogodišnje zanatske vještine, već i upravljački resursi i infrastruktura. Hyōgo, prefektura s izuzetno razvijenom proizvodnjom, dom je brojnim lokalnim industrijama – poput proizvodnje tekstila u regiji Banshū, metalne galanterije u Mikiju i krovnih crijepova na ostrvu Awaji – a ta koncentracija zanatske proizvodnje suočava se s istim valom promjena. Zanatlije stare, niko ne dolazi da ih zamijeni, a pogoni proizvodnih centara se gase jedan za drugim.

Drugi oblik pada odnosi se na nestanak radne snage koja održava rad ovih pogona. Mladi odlaze u gradove, dok se proizvodnja, prerada morskih plodova i briga o starijim osobama suočavaju s hroničnim nedostatkom radnika. Tu prazninu popunjava strana radna snaga, a izvor koji bilježi najnagliji rast posljednjih godina jesu radnici iz zemalja s muslimanskom većinom, prvenstveno iz Indonezije, zemlje s najvećom muslimanskom populacijom na svijetu. Ironično, upravo su ruralna područja, a ne gradovi, ona kojima je najpotrebnija radna snaga, pa se tako koncentracija muslimanskih radnika povećava u seoskim krajevima. Regija Harima u prefekturi Hyōgo – a posebno grad Himeji, gdje su koncentrisane industrije čelika i mašinogradnje – jedno je od takvih tipičnih područja gdje se ovi radnici nastanjuju.

Kada se određeni broj ljudi nastani na istom području, javlja se potreba za mjestom za molitvu. Otvaraju se prodavnice halal hrane, uređuju se prostorije za molitvu – jedna je otvorena u blizini stanice JR Himeji – a s vremenom se aktivnosti usmjeravaju ka izgradnji džamije. Sve veći broj džamija u provincijskim gradovima nije toliko odraz širenja vjere koliko neizbježna posljedica ekonomske strukture koja nedostatak radne snage nadoknađuje angažovanjem radnika migranata.

Pa ipak, upravo se lokalne vlasti, koje bi trebale upravljati ovim promjenama, suočavaju sa sve težom finansijskom situacijom. Finansije prefekture Hyōgo našle su se na rubu krize zbog dugotrajnog tereta duga nastalog tokom obnove nakon velikog zemljotresa Hanshin-Awaji; ukoliko prihodi budu „progutani” otplatom dugova, mjere koje podržavaju suživot sa stranim stanovnicima – kao i podrška lokalnim industrijama i tradicionalnoj kulturi koje polako nestaju – mogle bi prve biti ukinute.

Tako je Hyōgo postao prostor u kojem se istovremeno preklapaju tri procesa: nestajanje lokalne industrije, ukorjenjivanje zajednica migranata i slabljenje općinskih finansija. Zanatlija iz Mikija koji se bavi proizvodnjom metalne galanterije zatvara radnju jer nema nasljednika; ljudi iz Indonezije održavaju rad fabrika u Himejiju; grad potresaju rasprave o tome gdje bi trebalo biti mjesto za molitvu; a u pozadini svega toga, finansije prefekture klize ka kolapsu. To nisu izolovani događaji, već različiti aspekti jedne te iste promjene u strukturi stanovništva i ekonomiji.

Upravo u takav ambijent –  obilježen nestajanjem starih zanata, dolaskom radnika i zajednicama koje traže svoje mjesto pod suncem – zakoračio je jedan mladić, ne kao migrant, već kao imam: prvi Japanac koji je preuzeo vođenje najstarije džamije u Japanu.

Mladić odrastao u porodici bez vjerskih veza, koji je – vodeći se običnim pitanjem postavljenim jednog dana na predavanju o njezi bolesnika – proputovao kroz tri zemlje (Pakistan, Maleziju i Saudijsku Arabiju) i na kraju postao prvi japanski imam najstarije džamije u Japanu. Yūsuke Fujitani, muslimanskog imena Yusuf, ima trideset i tri godine. Njegov put nije toliko dramatična priča koliko neprekidan niz promišljanja; on nudi mnoge uvide svima koji razmišljaju o tome kako se islam doživljava u savremenom Japanu i kako zapravo izgleda svakodnevica multikulturnog suživota. Pratiti njegovu životnu priču znači upoznati put jednog vjernika, ali i sagledati društvene promjene koje se tiho odvijaju u japanskim provincijskim gradovima.

„Ko je postavio to pravilo?”

Fujitani je rođen u Takarazuki, u prefekturi Hyōgo. Bio je blizak s porodicom svoje majke, posjećivao je grobove s bakom i djedom tokom praznika Obon, odlazio u posjete hramovima za Novu godinu i slavio Božić – riječju, živio je u „tipično japanskom”, sasvim običnom japanskom domaćinstvu u kojem se nikada nije svjesno praktikovala nijedna posebna vjera. Islam, a kamoli religija uopšte, nije bio dio svakodnevnih preokupacija. Prva stvar koja ga je usmjerila ka vjeri desila se, neočekivano, u učionici na univerzitetskom odsjeku za zdravstvenu njegu.

Patologija, anatomija, mikrobiologija, zdravstvena njega majki. Dok je detaljno proučavao funkcionisanje ljudskog tijela, Fujitaniju je pažnju privukla složenost života. Ljudsko biće ima dvadeset tri para hromozoma, ukupno četrdeset šest; dovoljan je dodatak ili gubitak samo jednog autozoma pa da se dijete rodi s nekom bolešću. Period gestacije nije urednih pola godine ili puna godina, već devet mjeseci – neobična brojka koja se nalazi negdje između. Zašto devet, a ne dvanaest ili šest? Oplođena jajna ćelija – spermatozoid i jajna ćelija, od kojih svaka nije ništa više od tečnosti – spajaju se, ponavljaju diobu ćelija i na kraju se pretvaraju u jedinku s rukama i nogama. Mikroskopsko živo biće, vidljivo samo kroz sočivo, i prije nego što postanemo svjesni, postaje čovjek. Suočen s genetskom informacijom (ATCG) zapisanom u tom procesu, zastao je.

„Odakle potiče ovaj precizan skup pravila?” Udžbenik detaljno objašnjava mehanizam. Ali nigdje nije zabilježeno ko je ta pravila ustanovio. Bilo je teško povjerovati u slučajnost ili puku igru prirode. Pametni telefon, naočale – svaka od tih stvari ima nekoga ko ju je dizajnirao, nekoga ko joj je podario mehanizam za funkcionisanje. Ako je tako, zar iza ljudskog tijela, kojim se upravlja s tolikom preciznošću, ne mora postojati neka viša sila, neko biće koje ga je odredilo – drugim riječima, Bog? Činjenica da sunce izlazi na istoku, a zalazi na zapadu; da se on, od stotina miliona ljudi, rodio upravo iz te konkretne kombinacije roditelja, a ne neke druge – to nisu bile stvari koje je sam odabrao. Mogle su se shvatiti jedino kao nešto što je unaprijed određeno. Tako je, samostalno učeći, počeo porediti tri velike svjetske religije.

Još od srednjoškolskih dana, Fujitani je bio mladić koji je rado čitao rubrike o međunarodnim dešavanjima u novinama. Oslanjajući se na bibliotečku građu i internet, pojedinačno je proučavao budizam, kršćanstvo i islam.

Istražujući budizam, otkrio je da njegovo učenje potječe iz Indije te da je, na putu do Japana, prošlo kroz proces sinkretizma da bi se potom razgranalo na trinaestak škola – Sōtō, Shingon, Rinzai i druge. Čak i pod pretpostavkom da je učenje osnivača, Šakjamunija, u potpunosti ispravno, u Japanu nije postojala nijedna škola koja ga je naslijedila u čistom, neizmijenjenom obliku. Da je Šakjamuni sjedio pored njega, zar ne bi mogao reći: „To nije ono čemu sam ja podučavao”? Budući da je učenje bilo iskrivljeno i izmijenjeno ljudskim djelovanjem, Fujitani nije otišao toliko daleko da primi monaški zavjet.

Kada je riječ o kršćanstvu, istražio je historiju nastanka doktrine o Svetom Trojstvu. Kroz niz crkvenih sabora – prvi 325. i drugi 381. godine – definisano je Sveto Trojstvo, a arijansko stajalište, koje je zastupala manjina, potisnuto je u stranu; doktrina se širila uz odobrenje tadašnjih careva. Ako je tako, onda vjernici prije 325. godine, pa ni sam Isus, nisu mogli vjerovati u Sveto Trojstvo. U doktrini koja bi trebala predstavljati samu srž vjere nije mogao pronaći historijsku dosljednost. I tu se zaustavio.

Islam je bio drugačiji. Njegova sveta knjiga, Kur'an – od prvog do posljednjeg poglavlja – koristi se u neizmijenjenom obliku, uvijek ista. Predmet obožavanja je nevidljivi Jedan Bog, Allah subhanehu ve te'ala (Slavljen i Uzvišen neka je On), bez ikakvih idola. Upravo ta činjenica – odsustvo obožavanja idola – za Fujitanija je bila presudna. Budističke statue i kućni oltari “kamidana”, slike Djevice Marije – sve je to djelo ljudskih ruku; kada se oštete, ljudi sklapaju dlanove i obnavljaju ih. Bez obzira na to vjeruje li neko ili ne, ti predmeti postaju objekti štovanja i iznova se izrađuju; ta odsutnost bilo kakve garancije trajnosti dugo ga je mučila. To se također preklapalo s njegovim sjećanjem na veliki zemljotres Hanshin-Awaji. Nije osjećao ni najmanje oklijevanje da padne ničice pred nevidljivim, jednim Bogom. To je bilo u skladu i s njegovim uvjerenjem da se ljudi ne trebaju ponizno klanjati jedni drugima – a ipak, pasti ničice pred Bogom prirodan je čin.

Dana 27. juna 2014. godine, dvadesetjednogodišnji Fujitani sam je prošao kroz kapiju džamije u Kobeu, bez prethodne najave ili dogovorenog sastanka. Niko ga nije pozvao; nije poznavao nikoga od vjernika odranije. Bila je to spontana posjeta, do koje je došlo nakon perioda samostalnog proučavanja. Namjeravao je samo razgledati, ali dok je govorio o svojim razmišljanjima odgovarajući na pitanje zašto želi ući, na licu mjesta izgovorio je šehadet – svjedočanstvo vjere.

Više od šest godina proučavanja u tri zemlje

Njegov vjerski život nije započeo dramatičnom promjenom, već tiho. Budući da nije mogao odmah reći roditeljima, počeo je jednostavno uzdržavajući se od šunke i slanine tokom nedjeljnog doručka – „okus je pretežak”, govorio bi. Jela od svinjetine i alkohol postepeno je izbacio iz svoje ishrane.

Ubrzo nakon toga, krenuo je putem ozbiljnog izučavanja vjere. Tokom pet mjeseci, od novembra 2015. do marta naredne godine, boravio je u Pakistanu. Pridruživši se islamskom pokretu za vjersku obnovu poznatom kao Tablighi Jamaat, putovao je od džamije do džamije širom regije, pozivajući lokalno stanovništvo na noćne namaze i, kroz molitve u zoru i ponoć, okrećući se samom Bogu. Tri puta je primao infuziju zbog trovanja hranom, imao je povišenu temperaturu i podnosio muke povraćanja i proljeva – a ipak, nijednom nije pomislio na povratak kući. U Japanu je bilo malo prilika ili mjesta za izučavanje islama. Ovdje je sticao znanje kakvo se nigdje drugo nije moglo naći.

Nakon toga, počevši od augusta 2016. godine, proveo je godinu i tri mjeseca u islamskoj vjerskoj školi (internatu) u Maleziji, gdje je utvrdio osnove znanja, uključujući i arapski jezik. Zapravo, već se ranije prijavio na Islamski univerzitet u Medini (Saudijska Arabija), ali kada je čuo da bi odluka o prijemu mogla potrajati dvije ili tri godine, odlučio se za odlazak u Maleziju kao pripremu za taj cilj. Zatim se, u novembru 2017. godine, njegovo ime pojavilo na listi primljenih studenata na web-stranici univerziteta.

U septembru 2018. godine, studiranje u inostranstvu konačno je postalo stvarnost – uz uzbuđenje što se našao u kampusu koji je bezbroj puta prethodno razgledao putem Google mapa. Prve dvije godine bile su posvećene učenju arapskog jezika, a naredne četiri izučavanju šerijata (islamskog prava); sve se odvijalo na arapskom jeziku. Testovi višestrukog izbora, pismeni radovi, izvještaji i ispitni rokovi – sve je bilo na arapskom. Zbog pravila po kojem je padanje istog predmeta dva puta u principu značilo izbacivanje s fakulteta, osjećao je napetost pred svaki ispit. Bespovratna stipendija iznosila je otprilike dvadeset hiljada jena mjesečno, a od tog iznosa pokrivao je troškove i hrane i knjiga. Upis je bio relativno jednostavan, ali diplomiranje teško. Gledao je kako njegovi prijatelji padaju isti predmet po tri puta i napuštaju studij.

Ovaj univerzitet okuplja studente iz više od 170 zemalja. Burundi, Bosna i Hercegovina, Laos, Sijera Leone, Gambija, Senegal, Somalija, Sudan – sjedeći pored kolega iz zemalja za koje nikada nije ni pomislio da imaju muslimansko stanovništvo, Fujitani je proširio svoje vidike. Kolega za kojeg se govorilo da je prvi preobraćenik na islam iz Laosa i danas mu je prijatelj. I život u studentskom domu imao je svoje trenutke; tako je, naprimjer, jednom povisio ton na cimera koji je usred noći obavljao videopoziv zbog vremenske razlike. U junu 2024. godine uspješno je diplomirao – kao tek peti diplomant iz Japana, što je rijetkost koja se može nabrojati na prste jedne ruke. Diplomiranje na ovom univerzitetu, poznatom kao prestižna institucija u muslimanskom svijetu, postalo je za njega izvor velikog ponosa.

Prvi japanski imam najstarije džamije u Japanu

Dok se bližio kraju studija, Fujitani je istovremeno tražio posao u Japanu. Nakon što je obukao odijelo za online intervju, dobio je ponudu od jedne kompanije iz Osake koja posluje s Bliskim istokom. Cijenili su ga zbog poznavanja arapskog jezika. Ipak, od njega se tražilo da učestvuje u druženjima uz alkohol s poslovnim partnerima; budući da nije mogao prihvatiti takav način ophođenja u kontekstu vremena za molitvu i prirode tih okupljanja, odbio je ponudu.

Kao da je to bilo iskušenje, jer nedugo poslije četiri džamije – u Kobeu, Sapporu, Nagoyi i na Okinawi – pozvale su ga da dođe kao japanski imam. Tražio je priliku za zaposlenje i u Saudijskoj Arabiji, ali to nije išlo onako kako je želio. Na kraju je odabrao Kobe, mjesto gdje je i sam prihvatio vjeru i za koje ga vežu duboke veze. Na tom mjestu, gdje se okupljaju vjernici kojima je vjerovao deset godina, svi se međusobno dobro poznaju. U septembru 2024. godine, Fujitani je preuzeo dužnost imama u džamiji u Kobeu.

Izgrađena 1935. godine (10. godina ere Shōwa), ovo je najstarija džamija u Japanu, a u njenoj dugoj historiji ovo je prvi put da je na njeno čelo došao Japanac. Stalno zaposlenih imama koji su rođeni i odrasli u Japanu ima svega dvojica u cijeloj zemlji – jedan je u ovoj džamiji, a drugi u džamiji Asakusa.

Srž njegovog rada čini prijem posjetilaca. Studenti, zaposlenici kompanija, ljudi koji žele otvoriti halal prodavnicu, grupe koje teže multikulturalnom suživotu, firme koje primaju stažiste na tehničku obuku – za dvije godine razmijenio je vizitkarte sa više od dvije stotine ljudi. Također sarađuje sa državnim organima – gradskom upravom Kobea i uredima gradskih četvrti, policijom, turističkom organizacijom – a zahtjevi univerziteta, srednjih i nižih srednjih škola ne prestaju pristizati. Ljudi koji se okupljaju u džamiji u Kobeu su raznoliki: od stranih studenata u školama japanskog jezika i samostalnih trgovaca polovnim automobilima do inženjera; u poređenju sa džamijama u Osaki, ovdje je nešto manje vjernika indonezijskog porijekla, a primjetan je značajan broj onih koji rade samostalno – regija ima svoj poseban karakter. Mnogi su došli oslanjajući se na brata koji je već pokrenuo posao u Japanu.

Muslimanima koji tu žive on strpljivo upućuje savjete: ne zadržavajte se besposleno na ulicama, uzdržite se od pušenja i buke, razvrstavajte otpad. Ako bismo to uporedili sa školskom skupštinom u nižoj ili višoj srednjoj školi, devet od deset osoba sluša, dok jedna ne sluša – a to, kaže on, nije problem vezan samo za strance; i Japanci su isti. Ono što je važno jeste da se, upravo zahvaljujući postojanju džamije kao centralne tačke okupljanja, cijeloj zajednici odjednom može uputiti upozorenje nakon džuma-namaza. Da nema džamije, ljudi bi se rasuli poput usamljenih vukova, a tenzije proizašle iz kulturnih razlika mogle bi izbiti na raznim mjestima, izvan svake kontrole.

Uslijed nedostatka radne snage u provincijskim gradovima, broj radnika iz islamskog svijeta neprestano raste. U Himejiju i drugim mjestima pokreću se inicijative za izgradnju novih džamija. Kako raste broj stanovnika, javlja se potreba za mjestom koje će ih međusobno povezati i spojiti s japanskim društvom. Fujitani je svjestan da postoje glasovi zabrinutosti zbog sve većeg broja džamija. Upravo zato se on – tiho, ali sigurno – ne posvećuje isključivanju stranaca, već izgradnji odnosa zasnovanog na zajedništvu i međusobnom uvažavanju kao ljudskih bića. Vjera jednog mladića, koja je započela pitanjem, sada je urodila plodom kroz njegovu čvrstu ulogu u održavanju multikulturalnog suživota u Japanu.

Islam: Muslim Matters