Izvan takmičarskog programa i bez prave filmske strasti, Disney je iskrcao dvosatni dokumentarac o povratku grupe Oasis, proračunat, vizuelno bezidejan i nadasve nebitan za historiju pokretnih slika

Kriza je u punom zamahu, a Venecijanska Mostra poslužila je kao bina za konačnu potvrdu razvoda evropske festivalske elite i holivudskih giganta. Jedina velika industrijska uzdanica koja je ove godine stigla na Lido bila je Disneyjeva dvosatna produkcija o ponovnom okupljanju braće Liama i Noela Gallaghera. Film pod naslovom „Oasis: Don’t Look Back in Anger“, u režiji Dylana Southerna i Willa Lovelacea te prema scenariju Stevena Knighta, prikazan je van takmičarske konkurencije u okviru programa Venice Open. Rezultat? Prazne stolice u rano jutro i osjećaj da je Hollywood ponovo podcijenio i publiku i kritiku.

Prve ozbiljne naznake ovog neizbježnog udaljavanja viđene su još proljetos u Cannesu. Očekivalo se da će Steven Spielberg na Azurnoj obali premijerno prikazati svoj najnoviji projekat, ali se režiser slavnog E.T.-ja odlučio zaobilaziti festivalski krug. Razlog je jednostavan: izložbeno staklo ovih makrodogađaja postalo je previše rizično i nepotrebno za megalomanske produkcije iz Los Angelesa.

Troškovi su ogromni, a rizik da prva publika, sastavljena od nemilosrdnih međunarodnih kritičara, sjekirom sasiječe projekat od nekoliko stotina miliona dolara jednostavno se više ne isplati. U Veneciji se još uvijek prepričava katastrofa iz 2024. godine sa nastavkom Joker: Folie à Deux. Ta superprodukcija, čiji je prvi dio 2019. na iznenađenje mnogih osvojio Zlatnog lava, doslovno je samljevena na Lidu, što je kasnije dovelo do potpunog potopa na globalnim blagajnama.

Pravilo igre promijenio je Christopher Nolan, koji je postao novi industrijski orijentir. Novo zaštitno lice autorskog blockbustera sa svoja je posljednja tri ostvarenja, Tenet, Oppenheimer i najnovijim Odiseja, u potpunosti zaobišao i Cannes i Veneciju. Nolan, koji je u prošlosti često trpio prezir festivalske kritike, dokazao je da mu za status ljetnog kina i historijske zarade ne treba ničiji blagoslov.

Prikazivanje dokumentarca o grupi Oasis u subotu ujutro u osam sati samo je ogolilo tu duboku krizu. U ogromnoj sali Dársena, koja je inače ispunjena do posljednjeg mjesta, više od polovine sjedišta ostalo je prazno. I to s punim pravom. Riječ je o zamornom i vizuelno bezidejnom publireportažnom uratku o ponovnom susretu braće Gallagher nakon 15 godina mržnje i šutnje. Režiserski dvojac ponudio je montažu zatrpanu općim mjestima televizijske estetike, putujući od devedesetih do danas kroz kadrove sa reponirane turneje Oasis Live 25.

Poruka filma je do banalnosti jednostavna: bratska potreba za oproštajem i iscjeljenjem, tvrdnja da živimo u turbulentnim vremenima i da se Oasis vratio da nas spasi, te glorifikacija benda koji je navodno ostao „od naroda i za narod“, uokvirena nogometom i mistikom huliganizma.

Klišeji o simpatičnim huliganima s gigantskim egom pomiješani su sa stadionskim himnama za pedesetogodišnjake i njihovu djecu, uz nezaobilazne bucket šešire, Adidas patike i atmosferu radničkog bratstva. Nisu izostavljeni ni stari hitovi, pa čak ni propovijed s crkvenog oltara gdje svećenik slavi turneju citirajući Svetog Petra i Isusa o tome koliko puta treba oprostiti bratu svom. Film ne nudi odgovor na pitanje jesu li se Gallagheri opraštali sedam ili sedamdeset puta, ali navodi kako im za pomirenje nisu bile potrebne ni riječi. Danas se grle, vole i ne piju. U polariziranom svijetu bez nade, poručuje nam se s platna, oni su nam neophodni.

A braća pjevaju, to im se ne može osporiti. Karijera ispunjena rekordima, svađama i pjesmama koje su urezane u kolektivno pamćenje govori sama za sebe. Dovoljno je spomenuti „Wonderwall“, pjesmu sposobnu da otvori Olimpijske igre ili postane nezvanična himna engleske reprezentacije. Međutim, kada treba govoriti van scene, stvari stoje drugačije.

Otkako su 27. augusta 2024. najavili veliku povratničku turneju, vijest je preplavila medije i društvene mreže, a scenarist i producent Steven Knight (poznat po seriji Peaky Blinders) odlučio je to dokumentirati. Na Lidu su se pojavili Noel i Liam Gallagher, mahali fanovima, fotografisali se s nordijskom condescencijom, ali novinarima nisu rekli gotovo ništa. Sve što su imali reći, rekli su u filmu.

Knight objašnjava da je cilj bio jednostavan: biti prisutan s kamerom od prvih proba do posljednjeg koncerta i nadati se sretnom završetku. Pa ipak, svako ko je u kinu očekivao novu rundu poznatih bratskih okršaja ostao je razočaran. U filmu nema ničega osim bratske ljubavi, doduše ublažene Liamovim prepoznatljivim preziron. „U životu možeš biti šta god hoćeš, ali ne možeš biti đubre prema drugima“, izjavljuje Liam u svom stilu. „A ako već jesi, bar se potrudi da budeš duhovit.“

Problem je u tome što je film zapravo hiper-korektan i redundantan opis turneje, režiran hladno i pedantno, poput notarskog zapisnika. Jednosmjerno i bez iznenađenja, ostaje zarobljen u tački konstantne ekstaze koja na kraju postaje zamorna. Režiseri tvrde da su željeli prikazati kako se muzika prenosi s generacije na generaciju, ukazujući na to da su na koncertima pjevale tri različite starosne dobi.

Sniman IMAX kamerama, film na trenutke usvaja energiju samog benda, ali krajnji utisak ostaje isti: Oasis, i samo Oasis, čini da svaka sekunda na ekranu vibrira, dok je sama filmska forma ostala potpuno neprimjetna i bezdušna.

Knight pokušava odbraniti projekat tvrdeći da film nosi poruku suprotnu društvu opsjednutom mržnjom: priču o dva momka iz Manchestera koji su uspjeli, a da nikada nisu izdali svoje radničke korijene. No, na kraju Venecijanskog festivala, dok su Holivudske ‘majors’ kompanije još jednom pokazale da ih festivalska umjetnost više ne zanima, u zraku su ostale samo Liamove riječi: „Optužuju me da sam apatičan, ali niko ne shvata koliko je truda potrebno da te za sve živo boli briga.“