Memoarska Hronika Mustafe Mulalića, predratnog poslanika i vodećeg Bošnjaka u štabu Draže Mihailovića, otvara rijedak uvid u ideološka previranja, ratne zablude i politički krah 1941. godine. Kroz kritičko čitanje historiografa Adnana Jahića, ovaj ogled razotkriva kontrast između četničke mitologije i autentičnih svjedočanstava o raspadu države, ustaškim pogromima te dramatičnim beogradskim razgovorima koji su najavili tragiku međusobnog obračuna

Među brojnim političkim i vojnim akterima čiji su životi i postupci obilježili tragiku Drugog svjetskog rata na jugoslavenskim prostorima, malo je ličnosti koje u historiografiji i kolektivnom pamćenju izazivaju toliko nedoumica i otvorenih historijskih pitanja kao što je to slučaj s Mustafom Mulalićem. Predratni novinar, publicista i poslanik u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije, Mulalić ostaje zabilježen kao jedini Bošnjak koji se nalazio u najužem političkom i ideološkom rukovodstvu Ravnogorskog pokreta Draže Mihailovića, obnašajući i dužnost potpredsjednika Centralnog nacionalnog komiteta nakon Bačkog kongresa 1944. godine. Ta činjenica u potpunosti je odredila poslijeratnu percepciju njegove figure, smještajući ga u historiografiji na sam rub dopuštenog javnog diskursa i redukujući ga na puku političku anomaliju Drugog svjetskog rata.

Upravo zbog takvog ideološkog žiga, tokom dugih decenija socijalističke Jugoslavije gotovo da uopće nije postojalo interesovanje za valorizaciju Mulalićevih memoarskih zapisa, nastalih početkom sedamdesetih godina pod naslovom „Hronika Drugog svjetskog rata iz aspekta mojih doživljaja i rasuđivanja“. U tom opsežnom spisu, Mulalić je trideset godina nakon ratnih kataklizmi iznio vlastita sjećanja na ključne događaje i aktere koji su oblikovali ratnu dramu 1941. godine. Analizirajući ovaj rukopis, profesor Adnan Jahić podvrgava Mulalićeva svjedočanstva kritičkom historijskom čitanju, nastojeći razlučiti objektivne historijske faktore i pouzdana opažanja od naknadnih ideoloških konstrukcija, apologije i nesumnjivih faktografskih zabluda samog autora.

Mulalićev spis ne nosi pretenziju naučne rekonstrukcije događaja. Sam naslov Hronike sugerira da se radi o subjektivnom dokumentu, prožetome autorskim viđenjima, ličnim frustracijama i nastojanjem da se naknadno opravdaju vlastiti politički izbori. Otuda u tekstu nastaje uočljiv kontrast između onih dijelova u kojima autor rekonstruira hronološko-faktografske slijedove, gdje nerijetko podliježe emigrantskoj četničkoj propagandi, i neposrednih autorskih svjedočenja o susretima, razgovorima i duhovnoj atmosferi u Sarajevu i Beogradu tokom 1941. godine. Ova druga kategorija zapisa dragocjen je izvor za razumijevanje psiho-socijalnog konteksta loma jedne države, traženja političkih alternativa i duboke ideološke konfuzije koja je zahvatila bosanskohercegovačko društvo u osvitu okupacije.

Mustafa Mulalić je rođen u Livnu. Prema zvaničnim biografskim podacima rođen je 1898. godine, dok Alija Nametak navodi 1896. godinu kao vrijeme njegovog rođenja. U rodnom Livnu pohađao je mjesni sibjan-mekteb i Trgovačku školu, koju je završio u godini izbijanja Prvog svjetskog rata, nakon što mu je omogućeno da privatno spremi gradivo četvrtog razreda i položi malu maturu.

Iskustvo odrastanja u Livnu i školovanja u mektebu imalo je presudan značaj za formiranje njegovog kasnijeg odnosa prema tradiciji, vjeri i islamskim institucionalnim strukturama. U memoarima, pišući o atmosferi u mektebu s vremenske udaljenosti od nekoliko decenija, Mulalić je ponudio izrazito mračnu i kritičku sliku tradicionalnog bosanskog sibjan-mekteba pod austrougarskom upravom:

“U mektebu se sedelo na podu. Daske od poda bile su već ispucale, trule, iskrivljene. Mnogo su me žuljale, pa sam se večito vrpoljio i pod sobom sam premeštao podavite noge, radi čega sam bio strogo opominjan. Đak ne sme misliti na žuljanje, on mora gledati pred sebe u otvorenu sufaru pa ma i na zmiji sedeo.”

Dok bi se djeca, prema njegovim riječima, njišući se do izbezumljenosti i u zaglušnoj galami trudila naučiti lekcije napamet, hodža bi na drugom kraju prostorije sipao kafu u fildžan i srkao je s najvećim uživanjem. Obrazovni metod bio je sveden na spravu za fizičko kažnjavanje, falaku, i mehaničko memorisanje arapskih tekstova bez razumijevanja njihovog suštinskog značenja.

Ovo traumatično iskustvo rane mladosti transformisat će se tokom tridesetih godina u Mulalićev radikalni obračun s tradicijom i formalizmom unutar muslimanskog društvenog tkiva. On je nastojao arbitrarno razdvojiti arhetipsku, duhovnu jezgru islamskog učenja od njegovog historijskog okoštavanja, za šta je izravno optuživao ilmiju. Po njegovom dubokom uvjerenju, upravo je kler bio najodgovorniji za društveno, obrazovno i ekonomsko nazadovanje muslimanskog stanovništva u modernom dobu. Nasuprot tradicionalnoj ulemi, Mulalić je rješenje vidio u potpunoj sekularizaciji i preobražaju koji je trebala izvesti svjetovna, evropeizirana inteligencija. Ta inteligencija trebala je od muslimana stvoriti savremene, evropski orijentisane i nacionalno svjesne pojedince, spremne da se žrtvuju za širu etničku i državno-nacionalnu zajednicu.

U fazi sazrijevanja, tokom pohađanja Trgovačke škole u Livnu, kod Mulalića se počela buditi i specifična nacionalna svijest. Sam je isticao kako mu se upravo u tim dječačkim danima javilo osjećanje pripadnosti srpskom nacionalnom stablu, pri čemu napominje da je i njegov otac bio srbofil i pristaša pokreta Alibega Firdusa i Džabića. Međutim, Mulalić u memoarima naglašava kako njegovo srpstvo nije imalo dnevno-političke ili interesne motive, već je bilo izgrađeno na temeljima fascinacije srpskom književnošću, narodnom poezijom, putujućim pozorištima i muzičkim društvima. Dolaskom u Sarajevo nakon formiranja Kraljevine SHS, ova sklonost ka muzici i scenskom umjetničkom radu stvorila mu je reputaciju stručnjaka za organizaciju muzičkih zborova, diletantskih predstava i kulturne ikonografije.

Kada je kralj Aleksandar Karađorđević šestog januara 1929. godine zaveo diktaturu i proglasio ideologiju integralnog jugoslavenstva, Mulalić je u tom političkom konceptu prepoznao idealan okvir za realizaciju svojih vizija. Vjerovao je da se brisanjem plemenskih i vjerskih podjela može stvoriti jedinstvena nacija te da je to jedini put da se muslimani u Bosni i Hercegovini konačno iščupaju iz stega konzervativnog tradicionalizma i integriraju u državnu cjelinu. Uključivši se u politički život, ostvario je dva poslanička mandata u Narodnoj skupštini u Beogradu, zastupajući politiku Jugoslovenske radikalno-seljačke demokratije (JRSD), odnosno kasnije Jugoslovenske nacionalne stranke (JNS).

Kao narodni poslanik, Mulalić se u skupštinskim debatama oštro suprotstavljao skromnim državnim ulaganjima u prosvjetu u pasivnim krajevima, zahtijevajući radikalnu obrazovnu reformu koja bi bila u službi duhovnog i narodnog amalgamisanja. Međutim, politički procesi nakon 1935. godine i dolazak na vlast koalicije Milana Stojadinovića, te povratak Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) na čelu s dr. Mehmedom Spahom u državni vrh, potisnuli su Mulalića i njegove pro-režimske istomišljenike na marginu političkih zbivanja.

Većina muslimanskih političkih prvaka koji su sarađivali s diktaturom postepeno se priklonila Stojadinovićevoj Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici, dok je Mulalić ostao nepokolebljivi, dosljedni pobornik ideologije integralnog jugoslavenstva i JNS-a. Kada je 1939. godine postignut Sporazum Cvetković–Maček i stvorena Banovina Hrvatska, Mulalić se žestoko suprotstavio toj političkoj nagodbi, kao i ideji o autonomiji Bosne i Hercegovine, smatrajući da svaki oblik autonomizma i partikularizma samo dodatno slabi muslimanske mase i izoluje ih iz širih nacionalnih tokova.

Napad sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju u aprilu 1941. godine i brzopotezni slom državnog aparata predijelili su Mulalića dubokim osjećajem lične i nacionalne nesreće. Nestanak države u čije je temelje ugradio čitavu političku karijeru ostavio ga je bez ideološkog oslonca. U uvodnim poglavljima svoje Hronike posvećenim događajima iz 1941. godine, Mulalić iznosi obimno viđenje uzroka tako naglog rasula jugoslavenske vojske i države.

Prema njegovom viđenju, borbeni duh naroda pao je ispod nivoa koji je očekivao čak i sam Hitler. Taj krah bio je posljedica dubokih društvenih devijacija i političkih suprotnosti koje su potkopavale zemlju iznutra. Kod Hrvata je borbeni duh bio determinisan težnjom za rušenjem Jugoslavije i uspostavom vlastite državne samostalnosti, dok je kod Srba, prema Mulalićevom nesmiljenom sudu, borbeni duh rastočila višedecenijska sistemska korupcija.

On sa izrazitom oštrom žestinom kritikuje međuratno srpsko građanstvo, političke elite, birokratiju i dio inteligencije, optužujući ih da su srpsku samosvijest i slobodarsku tradiciju utopili u bezdanu sitnog hedonizma, aferaštva i demagogije. Defetističke parole poput “Vrlo važno!” i “Baš me briga!” djelovale su kao zaraza koja se širila kroz poslijeratnu letargiju jugoslavenskih režima, pri čemu su nosioci narodnog povjerenja uzaludno trošili energiju na stranačka preganjanja i politička nadmudrivanja.

Jedno od najdojmljivijih poglavlja Mulalićeve Hronike odnosi se na atmosferu u Sarajevu neposredno pred izbijanje rata i u prvim sedmicama njemačke okupacije. Mulalić s velikom dozom gorčine opisuje zablude i euforiju dijela sarajevske čaršije, koja je pod uticajem petokolonaške propagande i dezinformacija u Hitleru vidjela spasioca. Među stanovništvom su se širile nevjerovatne glasine da će Njemačka muslimanima vratiti oduzete begovske posjede i kmetove te ih zaštititi od biološkog istrebljenja. Mulalić bilježi kako su pojedinci bili toliko zaslijepljeni da su vjerovali u priču kako je Hitler već tajno prešao na islam, jer je navodno zaključio da su Stari i Novi zavjet jevrejska tvorevina, te da ga u narodu više ne treba zvati Adolf, nego “Adil Hitler”.

Međutim, sudar s okupacionom stvarnošću bio je brz i otrežnjujući. Mulalić opisuje svoj susret sa starim poznanikom, sarajevskim hamalbašom Avdagom zvanim Rahe, koji se dogodio nedugo nakon ulaska njemačkih trupa u grad. Kroz bjesomučne psovke i gnjev, Avdaga je progovorio o neispunjenim obećanjima novih gospodara:

“[….] te vratiće vam se kmetovi, te vratiće vam se agaluci i begaluci, a za fukaru postavljaće se nasred Baščaršije kazan sa vrućom halvom i tahte vrućih somuna, pa grabi narode koliko ti u džam može da stane! Gdje mu je sad kazan, majku li mu kurvanjsku i lopovsku! Gdje mu je sad halva i somuni?! …”

Ovaj autentični razgovor iz sarajevske svakodnevnice slikovito je ilustrovao kako su iluzije o oslobodilačkoj misiji Trećeg rajha brzo ustupile mjesto oskudici, strahu i nepravdi.

U isto to vrijeme u Sarajevu se odvijala i jedna kontraverzna epizoda vezana za pokretanje inicijative za autonomiju Bosne i Hercegovine pod njemačkim protektoratom. U ovoj inicijativi sudjelovala je grupa uglednih sarajevskih Srba i Bošnjaka, a među glavnim pokretačima bio je poznati sarajevski prota Milan Božić. Prota Božić je potražio Mulalića i nagovarao ga da u ime muslimana potpiše memorandum koji je trebao biti upućen njemačkim okupacionim vlastima.

Mulalić u Hronici detaljno prenosi ovaj dijalog. Prema njegovim navodima, Božić je objašnjavao da je osnovni cilj memoranduma stvoriti politički manevar koji bi njemačku pažnju usmjerio na Bosnu i time eventualno ublažio ili preduhitrio ustaške pogrome nad srpskim stanovništvom koje je pripremao režim Ante Pavelića. Mulalić je takav pristup doživio kao tragičnu demonstraciju političke naivnosti i potpunog neshvatanja prirode nacističkog režima. Odbio je dati svoj potpis, obrazlažući to stavom da traženje autonomije u uspostavljenim ratnim okolnostima zapravo znači indirektno priznavanje Nezavisne Države Hrvatske i mirenje s njenim postojanjem. Iako Mulalić u Hronici stalno podcrtava vlastiti patriotizam i odbijanje mirenja s okupacijom, ta navodna dosljednost naglo gubi na vjerodostojnosti ako se sagleda u svjetlu kasnije kolaboracije i politike koju je ravnogorski pokret vodio prema okupacionim snagama.

Jedan od očiglednih primjera nepouzdanosti Mulalićeve Hronike odnosi se na njegova pisanja o djelovanju Draže Mihailovića neposredno nakon kapitulacije Jugoslavenske vojske u aprilu 1941. godine. Mulalić u svom spisu navodi da je Mihailović već 14. aprila 1941. godine izveo “nasilno izviđanje sa jednim odredom na prostoru Derventa–Brčko–Brod” i tom prilikom razbio ustaške formacije.

Nastavljajući u duhu avanturističkog romana, Mulalić dalje piše da se Mihailović s grupom od 21 čovjeka odmetnuo u šumu, ponovo razbio ustaše koji su ga pokušali presresti, a zatim porušio željezničku prugu i telefonske linije kako bi spriječio napredovanje njemačkih jedinica te se preko Ševarlija povukao na planinu Ozren. Usput je, prema Hronici, napao i žandarmerijsku stanicu radi snabdjevanja municijom i kartama, ubio ustaškog kurira i zaplijenio deset konja kraljeve garde prije nego što je prešao u zapadnu Srbiju.

Historiografska analiza prof. Adnana Jahića nedvosmisleno ukazuje da su ove tvrdnje lišene bilo kakve historijske utemeljenosti. Mulalićevo kazivanje predstavlja doslovno preuzimanje narativa iz apologetske četničke emigrantske publicistike koja je tendenciozno nastojala stvoriti mit o Mihailoviću kao prvom gerilcu Evrope. Relevantna naučna literatura i primarni arhivski izvori ne pružaju nikakav osnov za prihvatanje Mulalićevih navoda o navodnim vojnim podvizima i okršajima Draže Mihailovića na prostoru Bosne prije njegovog dolaska na Ravnu Goru.

Za razliku od ovih ideološki obojenih i netačnih konstrukcija, Mulalićeva svedočenja o položaju islama i muslimana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pružaju dragocjene detalje koji nadopunjuju postojeće historijske izvore. Kao karakterističan primjer, Mulalić navodi slučaj inženjera Stanka Turudije iz Travnika. Turudiju su ustaške vlasti pozvale i ponudile mu opstanak u službi uz riječi: “Vi ste dobar građevinski stručnjak. Nama su takvi potrebni, samo ako bi prešli na katoličku vjeru.” Turudija im je na to odgovorio da su u NDH, prema zvaničnom zakonu, priznate dvije državne vjere, katolička i islamska, te da on stoga odlučuje preći na islam. Turudija je formalno prihvatio islam, ali su ga ustaške vlasti ubrzo potom ubile zajedno s njegovim sinom, navodno da bi mu “spasile dušu”.

Ova Mulalićeva priča u potpunosti je uskladiva s brojnim drugim historijskim dokumentima koji dokazuju da islam u NDH ni u kom slučaju nije imao ravnopravan status s katoličanstvom, uprkos ustaškoj propagandi o muslimanima kao “cvijetu hrvatskog naroda”. U dopisu Velike župe Modruš u Ogulinu, upućenom Ministarstvu unutrašnjih poslova NDH 4. oktobra 1941. godine, detaljno se navode pritužbe reisul-uleme Fehima ef. Spahe. Reis Spaho se oštro žalio na diskriminatorne mjere prema pravoslavcima i Jevrejima koji su odlučili preći na islam umjesto na katoličanstvo. U dokumentu se izričito potvrđuje da su pojedini Srbi ubijani samo zato što su izabrali prelazak na islam, dok su drugi slani u koncentracione logore, što se nije dešavalo onima koji su konvertirali na katoličku vjeru. Sličan primjer zabilježen je i u Tuzli, gdje je izvjesni Bajram Trakić mogao dobiti zaposlenje u državnom pozorištu tek nakon što je prešao na katoličanstvo i uzeo ime Božidar.

Jedan od najdragocjenijih i historijski najzanimljivijih dijelova Mulalićeve Hronike jesu zapisi o dva razgovora koja je autor vodio u Beogradu u drugoj polovini juna 1941. godine, nakon što je napustio okupirano Sarajevo. Prvi razgovor vodio se s neimenovanim riđokosim pravoslavnim protom, a drugi sa dr. Mirkom Došenom, predratnim političarem i novinarom.

Nepoznati prota prišao je Mulaliću na ulici i oslovio ga s “kume”, iako se nikada ranije nisu sreli. Kada ga je iznenađeni Mulalić upitao otkuda su oni kumovi, prota mu je odgovorio da mu se javlja za kuma za budući trenutak kada Mulalić bude prelazio u “pradjedovsku vjeru”. U dijalogu koji je uslijedio, Mulalić je intelektualno nadmoćno ogolio protino površno poznavanje historije i teologije. Istakao je da je njemu kao bosanskom muslimanu pradjedovska vjera bogumilstvo, a da je njihova zajednička pradjedovska vjera zapravo praslavenski bog Perun. Naglasivši da ozbiljan čovjek ne može ići unazad u svom duhovnom razvoju, Mulalić je konstatovao:

“Vidiš, oče proto, primajući islam, ja nisam ostavio Hrista. Hrist je za mene savršen čovjek i savršena ideja, Božiji poslanik kao i Muhamed, ali si ti ostavio Hrista, dajući mu atribute koji mu ne pripadaju.”

Nakon ovih riječi prota je planuo i žučno odbrusio:

“Znaš šta: Dosta je nama tih Srba-muslimana! Dokle ćemo da vas tetošimo i zalažemo sinekurama, a zanemarujemo sebe i svoje poslove. Nama trebaju Hrvati-muslimani kako prema njima ne bismo imali obzira u sprovođenju naše politike! Vidiš, draži je meni Ismetbeg Gavrankapetanović od Šukrije Kurtovića!”

Mulalić se proti zahvalio na iskrenosti, ali je s tog susreta otišao duboko povrijeđen i ožalošćen. Uvidio je, kako piše, da umjesto zajedničke borbe protiv okupatora slijedi krvavi međusobni obračun.

Sutrašnji razgovor na Terazijama s dr. Mirkom Došenom učinio je perspektivu odnosa još mračnijom. Došen je Mulaliću bez okolišanja saopštio da srpske političke krugove u Beogradu prožima stav prema kojem za muslimane postoje samo tri rješenja: pozvati ih da pređu u pradjedovsku vjeru, onima koji to odbiju predložiti preseljenje u Tursku, a one koji odbiju i jednu i drugu opciju – staviti pod nož. Kada ga je zaprepašteni Mulalić podsjetio na njegove predratne jugoslavenske ideale, Došen mu je hladno odgovorio da je to gotova stvar i da takvo mišljenje dijele uticajni političari poput Koste Kumanudija.

Mulalić objašnjava da su ovakvi ekstremni stavovi bili rezultat masovne psihologije i frustracija izazvanih vijestima o ustaškim pokoljima nad Srbima u NDH. Pri tome naglašava da je u Beogradu djelovao takozvani Hrvatski klub, smješten od strane Nijemaca u reprezentativnim prostorijama na Terazijama. Osnovni zadatak ovog kluba bio je širenje dezinformacija kako sve zločine nad Srbima vrše isključivo muslimani, s ciljem da se raspiri mržnja do istrebljenja i potakne međusobni rat u kojem su upravo Bošnjaci najteže platili cijenu ustaških nedjela.

Autentičnost Mulalićevog svedočenja o Došenu potvrđuje i sačuvani zapisnik razgovora koji je s Došenom vodio Risto Grđić, predratni zastupnik JNS-a. Kada je Došen pitao Grđića da li su Šukrija Kurtović i Mustafa Mulalić “dobili muslimansko-turski recidiv”, Grđić mu je odgovorio da se nema šta čuditi kada je i sam Došen dobio “srpsko-pravoslavni recidiv” i od nekadašnjeg integralnog Jugoslovena postao Srbin najuže koncepcije.

Jedno od centralnih pitanja Mulalićeve biografije jeste: kako je i zašto dosljedni integralni Jugosloven sudbinu vezao za ravnogorski pokret Draže Mihailovića? U dosadašnjoj historiografiji nudila su se razna objašnjenja, ali se rijetko analiziralo ono što je sam Mulalić zapisao u Hronici.

Prema Mulalićevom svedočenju, ugledni sarajevski prvaci Uzeir-aga Hadžihasanović i Šefkija Behmen pokušali su u ljeto 1941. preko Asima Šeremeta nagovoriti Mulalića da ode u Dražin štab kako bi iskoristio svoje veze i zaustavio pokolje koje su četničke jedinice vršile nad muslimanskim stanovništvom u istočnoj Bosni i Podrinju. Mulalić je to u prvi mah odlučno odbio, pravdajući se da nema nikakvog vojničkog iskustva niti autoriteta među muslimanima te je predložio da se umjesto njega pošalje Šefkija Behmen.

Međutim, nekoliko dana kasnije organizovan je sastanak u beogradskoj džamiji. Sastanku su prisustvovali beogradski imam Abdulah ef. Hadžić, kadija Mustafa ef. Kulinović, sekretar činovničkog zadrugarstva Ahmed Kemura, direktor Aleksandrove medrese u Skoplju Ahmed ef. Mehmedbašić i profesor Pravnog fakulteta dr. Mehmed Begović. Prisutni su izvršili strahovit pritisak na Mulalića da kao poznati Srbin-musliman ode na Ravnu Goru i pokuša “obustaviti bratoubilački rat na Drini”.

Kada se Mulalić ponovo pokušao izvući tvrdnjom da ne želi ostaviti djecu nezaštićenu, Ahmed Kemura mu je oštro odbrusio: “Ti si svoju i tako ostavio na milost i nemilost ustašama. Za tebe je sad svejedno, sjedio u Beogradu, podnosio oskudicu, strepio kad će te otjerati na prisilni rad, ili sjedio u Dražinom štabu!” Pod konsenzusom prisutnih vjerskih i intelektualnih prvaka, Mulalić je na kraju prihvatio dodijeljenu misiju.

Osim ove posredničke uloge, Mulalićev angažman na Ravnoj Gori bio je duboko motivisan i njegovim radikalnim ideološkim antikomunizmom. U nizu pisama i depeša koje je iz Dražinog štaba upućivao muslimanskim prvacima i vojnim zapovjednicima (poput pisma ustaškom komandantu Ibrahimu Pjaniću u martu 1944. godine), Mulalić tvrdi da samo obnovljena monarhijska Jugoslavija može garantirati opstanak islama na ovim prostorima. Tvrdio je da partizanski pokret predvođen Komunističkom partijom vodi direktno u bezbožništvo i propast islamske vjere:

“Mi Muslimani ne možemo biti komunisti, jer je to bezbožništvo. Mi komunizam ne možemo ni direktno ni indirektno pomagati, jer bi nam taj rad bio haram [vjerskim propisima zabranjen]. Prema komunizmu mi moramo zauzeti određen stav: ili za Islam ili protiv Islama i za komunizam.”

Nastojeći mobilisati muslimanske mase, Mulalić je koristio oštru retoriku suprotstavljanja Kur'ana i marksizma. U tome nije bio usamljen, slične stavove zastupali su mnogi predratni bošnjački intelektualci poput Mustafe Busuladžića, kao i autoriteti poput Šekiba Arslana, insistirajući da je ateistički duh komunizma nesvojstven islamskom svjetonazoru. Pro-osovinska propaganda obilato je koristila motiv “borbe protiv boljševičkog bezbožništva”, što se ogledalo i u lecima distribuiranima po NDH 1941. godine u kojima se pozivalo na sveti rat protiv Sovjetskog Saveza.

Uza sve to, Mulalić nikada nije skrivao svoju duboku emotivnu i nacionalnu vezanost za srpstvo, objašnjavajući svoj odlazak u Srbiju i kao čin solidarnosti prema “istokrvnoj braći” kojoj je prijetilo biološko istrebljenje. Pa ipak, svi njegovi politički napori u četničkom štabu ostali su potpuno uzaludni. Bošnjaci kojima se obraćao nisu reagovali na njegove proglase, dok su ga ideološki protivnici i oslobodilački pokret smatrali izrodom u službi velikosrpske politike.

Kada je postalo jasno da je Ravnogorski pokret doživio potpuni vojni i politički slom, a da su Titovi partizani uz podršku saveznika izvojevali pobjedu, Mustafa Mulalić je reagovao bez oklijevanja. Predao se novim komunističkim vlastima. Na suđenju je pokajnički izjavio da vjeruje “u odlučne konstruktore naše budućnosti”. Osuđen je na šest godina robije, a nakon izdržane kazne vratio se u Sarajevo i posvetio poslu za koji se prvobitno školovao, trgovini.

Alija Nametak bilježi da je Mulalić imao radionicu te da su se u poslijeratnim godinama najčešće družili petkom u prostorijama društva “Bakije”.

Interesantno je da ni u dubokoj starosti nije ostao potpuno društveno neaktivan. Vrhovno starješinstvo Islamske zajednice u SFRJ uključilo ga je 1975. godine, kada je već imao blizu osamdeset godina, u akciju opismenjavanja, za šta je napisao dva priručnika. U priručniku za samouke nekoliko stranica posvetio je “domovini i patriotizmu”, gdje je ponudio svojevrsno naknadno tumačenje ratnih zabluda u kojima se i sam nalazio. Njegova objašnjenja nastojala su opravdati masovni pristup muslimana Narodnooslobodilačkom pokretu tek nakon što su se uvjerili da pristupanje NOB-u ne uslovljava ateizam, te nakon proglasa krajiških imama i održavanja dova po džamijama za pobjedu partizana.

Mustafa Mulalić je umro u Sarajevu 26. decembra 1983. godine. Njegova „Hronika“, uprkos svim faktografskim manjkavostima i ideološkim lutanjima autora, ostaje dragocjen spomenik jednom burnom vremenu. Ona ponajbolje svedoči o dubini krize, prelomnim izazovima, teškim zabludama i promašenim nadanjima generacije koja se našla na vjetrometini Drugog svjetskog rata.

IZVOR: Adnan Jahić: „Zbivanja u Bosni i Hercegovini 1941. godine prema hronici Mustafe Mulalića“