Dok je kršćanska tradicija ovaj dan posvetila Svetom Iliji, u narodnoj kulturi Bošnjaka preživjelo je sjećanje na staroslavensko božanstvo groma, Peruna. Sam naziv Aliđun nastao je spajanjem turske riječi gun, što znači dan, i imena Hazreti Alije, čiji je kult u narodnom islamu preuzeo pojedine odlike gromovnika i zaštitnika. Aliđun je bio praznik prekretnice u poljoprivredi, dan koji je označavao kraj jednih i početak drugih ratarskih poslova. Vjerovalo se da ovaj praznik donosi prelaz iz ljetnih vrućina u kišnije razdoblje, a narodna izreka je upozoravala da lješnjaci neće roditi ako za Aliđun grmi. Širom Bosne i Hercegovine na ovaj dan organizovani su masovni vašari i teferići na otvorenom, gdje se proslavljala sredina ljeta i zrenje prvih plodova.

Kada bi zapadni putnik ili nenamjerni prolaznik u prvoj polovini dvadesetog stoljeća zakoračio u bosansku kasabu ili planinsko selo početkom augusta, zatekao bi prizor koji bi ga po svojoj prilici zbunio. Na prostranim poljanama, u blizini riječnih vrela ili pod krunama stoljetnih hrastova, okupljala bi se masa ljudi u tradicionalnoj muslimanskoj odjeći. Uz pjesmu, teferič i jela spravljena od tek sazrelih plodova, obilježavao se dan koji su svi nazivali Aliđunom.

Za promatrača sa strane, ovaj festival narodnog života djelovao je kao jedan od centralnih vjerskih praznika lokalnog stanovništva. Međutim, iza ove živopisne manifestacije krije se složeni istorijski i kulturni mehanizam, stoljetni sinkretizam u kojem su se prepleli staroslavenski mitovi, kršćanska tradicija Svetog Ilije i islamski identitet Bošnjaka.

Velike migracije stanovništva, misionarske aktivnosti, ratna osvajanja i smjene carstava stvarali su kulturne kontaktne zone. U tim zonama dominantna religija nije uvijek u potpunosti brisala zatečene običaje, već ih je često amortizirala, transformirala ili podvela pod sopstveni narodni plašt. Vjerska tradicija i običajna praksa Bošnjaka predstavljaju jedan od najupečatljivijih primjera tog univerzalnog historijskog pravila. Ispod površine ortodoksnog islamskog učenja, u narodnom životu Bošnjaka preživjeli su kulturni fenomeni čiji koreni sežu duboko u staroslavensku mitologiju i predislamsku prošlost Balkana.

Pitanje očuvanja predislamskih elemenata u kulturi bosanskohercegovačkih muslimana privlačilo je pažnju brojnih istraživača tokom devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Mnogi etnolozi i historičari zastupali su tezu da su Bošnjaci u etničkom smislu sačuvali izuzetno čist slavenski supstrat. Ovoj hipotezi išao je u prilog sam geografski položaj Bosne i Hercegovine. Kao središnja oblast južnoslavenskog prostora, opasana planinskim masivima, Bosna je pružala prirodno utočište pred najezdama stranih vojski i uveliko ostala izvan rijeka direktnih miješanja sa neslavenskim narodima.

Kada su se slavenska plemena naselila na ove prostore, ona nisu u potpunosti zbrisala domaće, romanizirano stanovništvo. Starosjedioci su se povukli u brdske predjele i s vremenom se, pod pritiskom brojnijih doseljenika, u potpunosti slavenizirali. Bosanski Slaveni, od kojih će se kasnije oblikovati bošnjački narod, minimalno su se miješali sa spoljnim etničkim elementima, za razliku od nekih susjednih populacija u čijoj je etnogenezi neslavenski udio bio daleko izraženiji.

Zbog te geografske i društvene izolovanosti, staroslavenski kulturni sloj ostao je izuzetno konzerviran. Pod pojmom staroslavenskih elemenata u kulturi Bošnjaka podrazumijevaju se svi oni običaji, rituali, obredi i kultovi koji se u analognim formama nalaze i kod drugih slavenskih naroda, od Bugara i Rusa, do Čeha, Poljaka i Slovaka. Staroslavensko paganstvo, sa svojim žrtvenim obredima i animističkim pogledom na svijet, prenošeno je generacijama s koljena na koljeno. U svakodnevnom životu bosanskih muslimana ono nastavlja da živi kroz specifičan narodni kalendar, mitologiju i sistem vjerovanja.

Za tradicionalnog zemljoradnika i stočara priroda je bila osnovni izvor opstanka. Kako bi obezbijedio naklonost prirodnih sila, čovjek je razvio kompleksan sistem godišnjih običaja. U kalendaru bosanskih muslimana dva praznika imala su ulogu ključnih međaša, a to su Jurjevdan, koji je označavao dolazak proljeća i buđenje prirode, te Ilindan ili Aliđun, koji je označavao sredinu ljeta i zrenje plodova.

Jurjevdan je sve do nedavno predstavljao kalendarsku prekretnicu. U narodnom govoru poslovi su se planirali rečenicom da je nešto dobro uraditi prije ili poslije Jurjeva. Za ovaj praznik vezivali su se brojni magijski postupci. Djevojke su uoči Jurjevdana donosile omahu sa vodeničkog kola i njome se kupale da bi bile zdrave i lijepe, te izvodile radnje za privlačenje bračnog druga, dok su muškarci pravili trube od vrbove kore radi tjera zlih duhova.

Sa druge strane kalendarskog luka stajao je Aliđun, koji se obilježava drugog augusta, odnosno dvadesetog jula po starom kalendaru. Dok je krićanska tradicija ovaj dan posvetila Svetom Iliji, u narodnoj kulturi Bošnjaka preživjelo je sjećanje na staroslavensko božanstvo groma, Peruna. Sam naziv Aliđun nastao je spajanjem turske riječi gun, što znači dan, i imena Hazreti Alije, čiji je kult u narodnom islamu preuzeo pojedine odlike gromovnika i zaštitnika.

Aliđun je bio praznik prekretnice u poljoprivredi, dan koji je označavao kraj jednih i početak drugih ratarskih poslova. Vjerovalo se da ovaj praznik donosi prelaz iz ljetnih vrućina u kišnije razdoblje, a narodna izreka je upozoravala da lješnjaci neće roditi ako za Aliđun grmi. Širom Bosne i Hercegovine na ovaj dan organizovani su masovni vašari i teferići na otvorenom, gdje se proslavljala sredina ljeta i zrenje prvih plodova.

Ovakvo računanje vremena po sunčevoj godini bilo je duboko utisnuto u svakodnevni život na selu. Vrijeme se računalo po heftama, odnosno sedmicama, u okviru poznatog narodnog obrasca od Božića do Jurjeva, od Jurjeva do Aliđuna, od Aliđuna do Lučina i Mitrova, te od Mitrova do Božića. Dok su se vjerski obredi i post vezivali za lunarni hidžretski kalendar i alaturka sat, privredni i agrarni život pratio je ovaj prastari solarni ciklus.

Zemljoradnički obredi imali su za cilj da obezbijede obilje plodova i zaštite prinose od nepogoda. Među bosanskim muslimanima očuvani su arhaični tragovi kulta Majke Zemlje i prinošenja žrtve za plodnost.

Zanimljiv primjer takvog običaja zabilježen je u selu Lisac kod Novog Travnika prilikom sadnje krompira. Postojao je običaj da se prilikom zakopavanja prve kuće, odnosno rupe krompira, dovede dijete sa najvećom glavom u selu. Djetetu bi se stavila kapa na glavu, a ono bi potom glavom simbolično zakopalo prvu kućicu. Funkcija ove magijske radnje bila je postizanje velikih i jedrih krompira u obilju. Analogija ovom kultu nalazi se u slavenskom svijetu, naročito kod Rusa, gdje se djeci zabranjivalo čupanje trave iz zemlje pod izgovorom da to predstavlja čupanje kose sopstvenoj majci Zemlji.

Takođe, na dan sakupljanja plodova, prastara tradicija je nalagala prinos prvog ili posljednjeg klasa žita. Kod muslimana u Jajcu i Pruscu ostao je običaj da se prilikom jesenje berbe mala količina plodova namjerno ostavi u zemlji ili na njivi, uz riječi da je to ostavljeno radi bereketa. Ovdje se narodni običaj poklopio sa islamskim propisom koji nalaže da se dio poljoprivrednih prinosa podijeli siromašnima i potrebitima.

Iako su se obilježavanje Aliđuna i prateći narodni običaji stoljećima održavali u širokim slojevima stanovništva, vjerska elita gledala je na ove pojave sa velikim neodobravanjem i direktnim protivljenjem. Tokom prve polovine dvadesetog stoljeća u islamskoj štampi i vjerskim publikacijama povedena je žestoka kampanja protiv svetkovanja praznika koji nisu imali utemeljenje u izvorima islama.

Muhammed Hadžijahić, u svom radu o sinkretičkim elementima u islamu u Bosni i Hercegovini, govoreći o proslavi Aliđuna izričito navodi da su u muslimanskom svetkovanju Aliđuna došle do izražaja staroslavenske paganske tradicije povezane s kultom Sunca, gromova i kiše.

Vjerski reformatori i vaizi smatrali su ovakve običaje direktnim odstupanjem od monoteističkog učenja. Poznati vaiz Alija Aganović u Glasniku Islamske vjerske zajednice iz hiljadu devetsto četrdesete godine piše kritički da šestog maja u skoro svim krajevima muslimanski svijet proslavlja Đurđevdan, dvadeset osmog juna Vidovdan, a drugog augusta Ilindan, naglašavajući da su to čisto kršćanski praznici sa kojima muslimani nemaju nikakve veze.

Esejista i intelektualac Mustafa Busuladžić upozoravao je na posljedice takvog narodnog ponašanja, ističući da neuki svijet priređujući veselja o Đurđevdanu i Aliđunu stvara pogrešnu sliku u očima posmatrača sa strane, koji dobijaju utisak da je riječ o primarno muslimanskim blagdanima. Slično je reagovao i autor Jahja Zade, kritikujući učešće omladine u praznovjerju đurđevskih uranaka.

Službeni stav Islamske zajednice bio je nedvosmislen. Kada je 1938. jedan vjernik uputio pitanje Ulema-medžlisu u Sarajevu o dozvoljenosti obilježavanja neislamskih praznika poput Aliđuna, dobio je izričit odgovor da je takva praksa po islamu zabranjena jer naginje širku. Na naknadno pitanje da li državni službenici, koji su po službenoj dužnosti morali prisustvovati državnim manifestacijama na te dane, čine grijeh, Medžlis je pojasnio da je prisustvo dozvoljeno ukoliko je osoba samo posmatrač i ne učestvuje aktivno u obredima.

Jedan od najautoritativnijih islamskih učenjaka tog doba, Mehmed efendija Handžić, analizirao je korijene ove pojave. U svojim Izabranim djelima Handžić navodi da su glavni razlozi opstanka ovih običaja neznanje i vjerska neprosvijećenost, te ističe da se svetkovanje Jurjeva i Aliđuna naročito održalo među neukim seljaštvom u onim mjestima gdje nije bilo vrijednih i agilnih učitelja vjere. Handžić je iskreno priznavao da je teško sa sigurnošću utvrditi da li su se ti običaji u narod uvukli usljed vjekovnog zajedničkog suživota sa komšijama hrišćanima ili su ostali kao nesvjesni supstrat iz davne, predislamske prošlosti.

Kasim Hadžić sumirao je 1941. ovo pitanje u tekstu o nemuslimanskim blagdanima, konstatirajući da će sa podizanjem kulturno-prosvjetnog nivoa i opismenjavanjem naroda ovi običaji postepeno nestati. Na istom fonu bio je i Husein efendija Đozo, koji je vjerovao da će aktivnim prosvjetiteljskim radom uleme neislamske svetkovine s vremenom potpuno iščeznuti iz prakse bosanskih muslimana.

Prognoze uleme iz sredine 20. stoljeća u velikoj mjeri su se obistinile, mada ne samo zahvaljujući vjerskom prosvjetiteljstvu, već i usljed brzih procesa modernizacije, urbanizacije i industrijalizacije nakon Drugog svjetskog rata. Napuštanje tradicionalnog načina poljoprivredne proizvodnje oslabilo je magijsku funkciju agrarnih obreda. Zaboravljene su vrbove trube, omaha i simbolična zakopavanja sjemena, a vjerska edukacija potisnula je sujevjerja o urokljivim očima i kućnim zmijama.

Ipak, tradicija rijetko kada potpuno nestaje, već se češće transformira. Aliđunski i jurjevski teferići, koji su stoljećima služili kao mjesta socijalizacije, sklapanja brakova i obilježavanja godišnjih doba, u gradskim i polugradskim sredinama djelimično su promijenili formu. Okupljanja na otvorenom, izleti u prirodu i pečenje mesa na ražnju prenijeli su se na moderne, državne praznike, poput Prvog maja ili Nove godine.

Običaj proslave Aliđuna danas je u većini mjesta izgubio svoj nekadašnji magijsko-religijski naboj i sveo se na lokalne kulturne manifestacije i narodne zbogove. Priča o Aliđunu i narodnim običajima Bošnjaka tako ostaje jedno od najfascinantnijih poglavlja bosanske kulturne historije. Ona svjedoči o tome kako je jedan narod, mijenjajući svoje vjerske i društvene okvire kroz stoljeća, u dubinama svog narodnog bića uspio da sačuva odjeke prastarih vremena, gdje su gromovi Peruna i dove za kišu nastavili da odjekuju istim planinskim vrhovima.

IZVOR: Arhiv Bosna.hr, AKOS, Elvir Duranović: “Elementi staroslavenske tradicije u kulturi Bošnjaka”