Nakon Rusko-osmanskog rata 1877-1878. i Sanstefanskog sporazuma, izgledi za širenje ruskog utjecaja preko Balkana do toplih mora postajali su sve očigledniji, dok je Pariški sporazum iz 1856. godine, koji je garantovao teritorijalni integritet Osmanskog carstva, efektivno propao. Posljedično, Berlinski kongres je sazvan kako bi se ograničila jednostrana dominacija Rusije, spriječio nadolazeći kontinentalni rat i rekonstruisala evropska ravnoteža snaga koja je bila narušena od Krimskog rata.

Berlinski sporazum, potpisan 13. jula 1878. godine, označio je veliku prekretnicu u evropskom međunarodnom sistemu, testirajući sposobnost velikih sila da upravljaju krizama putem diplomatskih pregovora, a ne oružanih sukoba. Berlinski kongres je također odražavao širi politički kontekst ere u kojoj je bliska veza između teške industrije, tehnološkog napretka i vojne moći postajala sve očiglednija.

Danas, međunarodna sigurnosna arhitektura ulazi u novu fazu u kojoj se vještačka inteligencija, bespilotni sistemi, integrirane mreže protuzračne odbrane i cyber suverenitet sve više spajaju. Ova nova integracija odbrambene industrije, napredne tehnologije i državne moći može se opisati kao “neokrupistička” paradigma. U ovom kontekstu, globalna moć ne ovisi samo o preradi sirovina ili masovnoj proizvodnji konvencionalnog oružja, već i o sposobnosti razvoja najsavremenijih tehnologija, osiguranja kritičnih lanaca snabdijevanja i brze mobilizacije industrijske proizvodne infrastrukture.

Samit lidera NATO-a u Ankari, održan 7. i 8. jula, poslužio je kao konkretna demonstracija ove transformacije. Sporazumi o nabavci objavljeni u Ankari, proširenje zajedničkih proizvodnih kapaciteta, jačanje institucionalne saradnje unutar odbrambene industrije i povećana ulaganja u vještačku inteligenciju i bespilotne sisteme zajedno predstavljaju jasnu deklaraciju o odlučnosti saveza da se prilagodi zahtjevima industrijske mobilizacije u novonastalom strateškom okruženju.

U tom kontekstu, skrećemo pažnju na dvije slike koje su razdvojene skoro vijekom i po. Prva je slika Berlinskog kongresa iz 1878. godine koju je naslikao njemački slikar Anton von Werner. Druga je fotografija lidera sa samita u Ankari.

Ovo poređenje nije anahronistički izum, već namjeran metodološki izbor zasnovan na konceptu Fernanda Braudela o longue durée (dugoročnoj perspektivi), koji nastoji da prevaziđe trenutne fluktuacije u historijskim događajima. Posmatrano kroz ovu prizmu, osjećaj isključenosti koji je osmanska delegacija doživjela na Berlinskom kongresu 1878. godine i centralna uloga koju je Ankara preuzela 2026. godine mogu se shvatiti kao različiti prekidi i transformacije unutar historijskog kontinuiteta iste geopolitičke struje.

Osmansko carstvo, a kasnije i Republika Turska, oduvijek je zauzimalo centralnu poziciju u evroazijskoj geopolitici. Smješteno na raskrsnici tri kontinenta i kontrolirajući mediteranski i crnomorski bazen, kao i glavne trgovačke rute Istok-Zapad, Osmansko carstvo je predstavljalo temeljni stub evropske ravnoteže snaga. Shodno tome, njegovo svođenje tokom 19. stoljeća na pasivni objekt “Istočnog pitanja” ne treba smatrati trajnom karakteristikom ove geostrateški vitalne regije, već privremenim prekidom u mnogo dužoj historijskoj putanji.

Berlinski kongres 1878.

Nakon Rusko-osmanskog rata 1877-1878. i Sanstefanskog sporazuma, izgledi za širenje ruskog utjecaja preko Balkana do toplih mora postajali su sve očigledniji, dok je Pariški sporazum iz 1856. godine, koji je garantovao teritorijalni integritet Osmanskog carstva, efektivno propao. Posljedično, Berlinski kongres je sazvan kako bi se ograničila jednostrana dominacija Rusije, spriječio nadolazeći kontinentalni rat i rekonstruisala evropska ravnoteža snaga koja je bila narušena od Krimskog rata.

Iako je Kongres uspio spriječiti direktan sukob među velikim silama u kratkom roku, nije uspio pružiti trajno rješenje za pitanja granica, nacionalizma i prava manjina na Balkanu. Umjesto toga, samo je kupio vrijeme. Ovaj privremeni predah stvorio je stratešku priliku za Berlin da osigura jaču poziciju u budućim borbama oko raspodjele moći. Njemačka je iskoristila ovu priliku ne samo kroz diplomatiju već i širenjem izvoza oružja i vojnog utjecaja.

U periodu nakon Kongresa, glavni pokretač njemačkog utjecaja unutar osmanske teritorije bila je njemačka industrija oružja, koju je predvodila porodica Krupp. Činjenica da je značajan dio artiljerijskog inventara osmanske vojske tokom vladavine sultana Abdulhamida II snabdijevala Kruppova fabrika dovela je do sistema diplomatije oružja, koji se može opisati kao “Kruppizam”, a dodatno je ojačan kroz njemačke vojne misije.

Ovaj model, u kojem su prodaja oružja, krediti, vojne savjetodavne misije i politički utjecaj bili usko isprepleteni, transformirao je osovinu Berlin-Istanbul u strateško partnerstvo koje se protezalo od Bagdadske željeznice do naftnih polja Bliskog istoka. Također je postavio ekonomske i vojne temelje za savez formiran 1914. godine. Unutar ovog okvira, oružje nije bilo samo instrumenti rata, već i mehanizmi političke zavisnosti; Osmansko carstvo je ostalo primalac vojne pomoći i predmet strateškog upravljanja.

Ovaj novi poredak, uspostavljen 1878. godine, također je upisan u kolektivno pamćenje kroz poznatu sliku Antona von Wernera “Berlinski kongres”, koju je naručio Berlinski senat. U kompoziciji, Werner postavlja kancelara Otta von Bismarcka u njen centar kao evropskog “poštenog posrednika”, dok osmansku delegaciju potiskuje na periferiju platna. On pojačava ovu vizualnu hijerarhiju pozicionirajući maršala Mehmeta Ali-pašu izolovano na krajnjoj desnoj strani.

Rođen u Magdeburgu kao Karl Detroit, Mehmet Ali-paša bio je bivši Prus koji je kao mladić pobjegao u Istanbul na brodu, prešao na islam i napredovao do čina maršala u osmanskoj službi. Kasnije je poslan u Berlin kao dio proračunate diplomatske strategije sultana Abdulhamida II.

Bismarck je prisustvo konvertita rođenog u Njemačkoj, koji je čak usvojio ime Mehmet Ali, za pregovaračkim stolom kao predstavnik Osmanskog carstva smatrao ličnom uvredom i svoju nelagodu je jasno iskazivao tokom cijelog kongresa. Werner, koji je bio itekako svjestan Bismarckove osjetljivosti, stavio je Mehmet Ali-pašu na rub kompozicije, prikazujući ga u usamljenom i melanholičnom stavu. Time je paša postao simboličan prikaz i hijerarhije moći na Berlinskom kongresu i diplomatske izolacije Osmanskog carstva.

Krhka ravnoteža uspostavljena u Berlinu ubrzo je narušena ubrzanom industrijskom utrkom u naoružanju. Umjesto da riješi imperijalno pitanje, Berlinski sporazum se razvio u aranžman koji je generirao nove sporove oko granica i manjinskog stanovništva, te se na kraju urušio izbijanjem Balkanskih ratova. Ovaj proces je kulminirao Prvim svjetskim ratom, globalnim obračunom koji je okončao šest vijekova staro Osmansko carstvo i otvorio put pojavi mlade Republike Turske. Tokom međuratnog perioda, Republika je uspostavila vlastitu sigurnosnu arhitekturu i slijedila racionalnu strategiju aktivne neutralnosti tokom cijelog Drugog svjetskog rata.

U skladu sa svojom geopolitičkom vizijom usmjerenom na mir i saradnju od osnivanja Republike, Turska je napravila historijski strateški izbor kao odgovor na rastuću sovjetsku prijetnju nakon Drugog svjetskog rata i pridružila se NATO-u 18. februara 1952. godine. Ovo članstvo, koje je preoblikovalo dugogodišnju regionalnu ravnotežu 19. stoljeća kroz okvir kolektivne odbrane Hladnog rata, postalo je temelj turske sigurnosne politike. Osiguravanjem snažne sigurnosne garancije kroz Član 5. Washingtonskog ugovora, uloga Turske unutar saveza razvijala se uporedo s periodičnim neslaganjima i međusobnim ovisnostima. Kroz svoj doprinos zaštiti jugoistočnog krila NATO-a tokom Hladnog rata i aktivno učešće u raznim krizama, Turska se pojavila kao strateški značajan saveznik unutar saveza.

Samit u Ankari 2026.

Historija se ne ponavlja u potpunosti; međutim, međunarodni sistem može dodijeliti slične uloge različitim akterima u različitim periodima. U današnjem fragmentiranom svijetu, faktor koji razlikuje Tursku je njen položaj kao jednog od rijetkih aktera sposobnih da se istovremeno angažuju sa konkurentskim centrima moći.

Dopunjavanjem zapadnih veza koje pruža članstvo u NATO-u višestrukim diplomatskim pristupom prema Moskvi, Kijevu, islamskom svijetu, turskim državama i Africi, Ankara se pojavljuje kao sve važnije središte za dijalog i pregovore.

Razgovori između Rusije i Ukrajine, Inicijativa za žito Crnog mora, razmjena zatvorenika, Ankarska deklaracija Etiopije i Somalije i proces iz Astane predstavljaju samo nekoliko konkretnih primjera ove višekanalne diplomatije. Direktni i srdačni odnosi predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana s raznim liderima, zajedno s njegovim naglaskom na kriznoj diplomatiji, ojačali su institucionalni utjecaj lične diplomatije unutar turske vanjske politike.

Zapažanje bivšeg američkog državnog sekretara Henryja Kissingera da je “Kao profesor, bio sklon razmišljati o historiji kao da je vođena bezličnim silama. Ali kada je vidite u praksi, vidite razliku koju ličnosti čine” efikasno ilustruje utjecaj ličnosti i liderstva u oblikovanju diplomatskih ishoda.

Domaće proizvedeni magnum revolveri “Silvermoon” (Gümüşay), s ugraviranim imenima lidera, koje im je predsjednik Erdoğan poklonio na samitu u Ankari, pružaju snažan primjer ove simbolike.

Ovaj gest, koji pokazuje da sigurnosne obaveze dobijaju značenje samo kada su podržane industrijskim proizvodnim kapacitetima, možda je izazvao debatu i oklijevanje u nekim savezničkim prijestolnicama u vezi sa zakonodavstvom o vatrenom oružju i diplomatskim protokolom. Ipak, kada se posmatra iz perspektive dugotrajnog perioda, poklon se može protumačiti kao simbolična realpolitička poruka koja naglašava rastuće domaće proizvodne kapacitete Turske u oblasti odbrane.

Faktor koji čini smislenim posmatranje Wernerove slike i grupne fotografije sa samita u Ankari kroz istu historijsku prizmu jeste upravo duboka transformacija koju je Turska prošla. Ovaj historijski proces, koji se proteže od Berlina do Ankare, simbolizira ne samo pomjeranje globalnih centara moći, već i način na koji je Turska redefinirala svoj geopolitički položaj.

Za razliku od osmanske delegacije prikazane na Wernerovom platnu, koja predstavlja poraženo carstvo čije su teritorije bile predmet podjele, i za razliku od Turske koja je postala ovisna o pomoći Marshallovog plana nakon Drugog svjetskog rata, današnja Turska razvija sposobnosti da prevaziđe puko predstavljanje politike moći. Kroz proizvodnju odbrane, članstvo u savezima i višestruku diplomatiju, sve je sposobnija da upravlja svojim međunarodnim odnosima sa većom strateškom autonomijom.